Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Saga
Izdavač: SPV Records
Izlazak: 1997
Ocjena: 1/5
Glazbeni sadržaj ovog albuma mogao bih sažeti i u samo jednoj rečenici: puno boli i nimalo užitka. Već i samo jedan pogled na odvratni, do kraja banalni omot albuma “Pleasure And The Pain” dovoljan je da ti nestane volje za slušanje, što bi zapravo čak bilo korisno, jer je njegov glazbeni sadržaj još gori od vanjštine. Ovakav kvalitativni pad kakav su si Saga priuštili ovim albumom do tada je doživjelo tek nekoliko progresivnorockerskih sastava. No, kako je to moguće, ili bolje rečeno – kako se to uopće moglo dogoditi? Je li ovo doista isti kanadski art rock sastav koji je na prijelazu iz 70-ih u 80-e izdao klasike art rocka poput “Images At Twilight” (1979), “Silent Knight” (1980) i “Worlds Apart” (1981), te godinu dana prije ove tužne propasti odličan konceptualni album “Generation 13” (1995) na kojem su postavili definiciju zvuka i za svoje kasnije albume? Što se tada motalo po glavama članova Sage kad su uz 20. obljetnicu postojanja sastava snimili daleko najgori uradak u svojoj povijesti, koji nije dostojan njihova imena, uzalud je nagađati.
Eksperimentiranje s raznim glazbenim elementima oduvijek im je bilo u krvi, no ti su plodovi uglavnom bili pozitivni, dok su ovaj put dosegnuli samo stvaralačko dno u usporedbi s kojim je čak i “Steel Umbrellas” (1994), koji se do tada smatrao njihovim najslabijim albumom, prava remek-djelo. Na njemu su potpuno zatajili svoju progresivnorockersku stranu, do kraja se zbanalizirali i stvorili neukusnu mješavinu elektroničkih techno ritmova, brojnih robotskih zvučnih uzoraka, industrial metala i nekih rijetkih, jedva primjetnih klasičnih Saga elemenata. Zvuk je namjerno očajno zamućen, ne bi li zvučali što prljavije industrial-metalski. Zato sve zajedno zvuči kao da je snimljeno u nekoj susjedovoj garaži. A najgore je što ne ide za namjernom samoparodijom, EP-jem za članove fan kluba ili glazbom za horor, nego za regularnim Saga albumom.
Uz taj kontroverzni zaokret nije čudno da je originalni dugogodišnji bubnjar Steve Negus (ovdje ga je zamijenio Glen Sobel (Impellitteri)) radije odlučio još jednom napustiti brod koji tone (kasnije, kad se situacija razbistrila, opet se vratio) i ne prljati ruke sviranjem glazbe koja nije dostojna glazbenika poput Sage. Kao što je u antičkoj priči Herkul morao čistiti balegu iz Augijevih staja, tako su Saga ovdje počeli čistiti tada popularni glazbeni gnoj kojim su si dobro zaprljali ugled i skoro ispali kao sastav koji se ruga svojim dugogodišnjim štovateljima. Kako bi im ovi inače objasnili da nakon jednog od svojih najboljih albuma izdaju tako kriminalno loš uradak? Očito su braća Crichton na gitari i basu, pjevač Michael Sadler i klavijaturist Jim Gilmour rekli da si uz okruglu obljetnicu nakon “Steel Umbrellas” mogu priuštiti još jedan čudaški eksperiment na kojem će pokazati kako su “široki” tako što su se u rock bacili ugrađivati techno elemente i tada vrlo popularni industrial metal. Da je riječ o nekakvim space rockerima tipa Hawkwind, čovjek bi još i žmirnuo na jedno oko i rekao da je riječ o rijetkom trenutku potpune stvaralačke apatije i potrebe za brzom zaradom na račun ravera koji greškom zalutaju pred policu s rock glazbom. Ali kako je riječ o art rock sastavu od kojeg se očekuje sve drugo osim tripanja najgore vrste, krajnje je tužno i bolno što su se usudili snimiti nešto ovakvo, i to je užasno nepotrebno razbacivanje talentom.
Album je kao cjelina ispod svake razine, ali ću ipak istaknuti njegove najbolje trenutke (zapravo su samo dva vrijedna spomena), koji su rijetki kao djetelina s četiri lista usred polja. Među slušljive stvari zasigurno spada uvodni teško svrstljivi eksperiment “Heaven Can Wait”, neka vrsta mješavine power metala, grungea i prepoznatljivih Saga elemenata (slani, poskočni gitarski rifovi, moćan vokal i solidne teksture klavijatura). Refren zvuči negdje na granici između power metala (gitarski rif i vokal) i grungea (ritam linija). Nimalo nalik njihovu zvuku i daleko od uobičajenog Saga standarda, ali ipak možda čak i najpristojnija stvar na albumu (uz završnu). Od tu nadalje album ide manje-više samo nizbrdo. “How Do You Feel?” je skoro čisti industrial metal u stilu nekih Nine Inch Nails, od kojeg me uvijek zgrabi glavobolja kad ga čujem. “Welcome To The Zoo” je još jedan čudni nakot, negdje između industrial metala i drugorazrednog britpopa, gdje ne manjka odvratnih elektroničkih uzoraka, pretjerane distorzije i vokala dekomprimiranog kroz efekt. “Where’s My Money” je s lakoćom najodvratnija stvar u njihovoj karijeri – čisti techno s odvratnim elektroničkim uzorcima, monotonim ritam strojem, besmislenom gitarskom distorzijom i najgnjusnijim višeglasnim refrenom (zvučnim uzorkom, naravno) koji se uopće dalo smisliti, a koji podsjeća na skandiranje nekih pijanih budala usred nogometne utakmice. Nešto tako loše dugo nisam čuo ni prije ni poslije iz ruku neke prog/art rock grupe. Nažalost, ovo su doista napravili legendarni art rockeri, a ne neka istoimena šablonska grupa. Nakon što je kotlić za povraćanje već dobrano pun, negativnih iznenađenja još uvijek nije kraj.
Koliko su patetični i bezidejni postali na ovom albumu pokazuje to što su na njega prvi put u povijesti uvrstili dvije obrade, što je rijetko pozitivan znak kreativnosti, osim ako nije riječ o nekoj bonus stvari koja ne ulazi na regularni album. Prva je očajna, industrial-metalska verzija njihove vlastite klasike “You’re Not Alone” (izvorno s “Images At Twilight”, 1979), koja vrijeđa uspomene i osjećaje svih onih koji sastav prate od početaka. Druga je vrlo neukusna obrada klasika The Beatlesa “The Taxman”, koja u poplavi industriala i elektroničkih uzoraka zvuči kao da je netko umočio u blato. Dokaz crno na bijelo koliko tužna situacija mora biti da na studijski album snimiš vlastitu obradu i još povrh toga takvu koja blati njezin originalni lik. “You Were Made For Me” je još jedan potpuni industrial-metalski hitac u prazno, koji ne spašavaju ni dobri gitarski rifovi ni pristojni bubnjevi. “Gonna Give It To Ya” opet ima čisti techno ritam, dok Ianova pristojna gitarska solaža, solidne klavijature i Michaelov vokal nikako ne idu uz to. Da nije tih očajnih techno uzoraka, bila bi to sasvim pristojna Saga skladba, a ovako je potpuno uništavaju time što pokušavaju zvučati moderno, odnosno “in”.
“Fantasticaly Wrong” je još jedna potpuna katastrofa, uz koju je i kotlić za povraćanje na kraju eksplodirao. Riječ je o nekom monotonom industrial-metalskom miš-mašu bez repa i glave koji se nigdje ne razvija. Jim Gilmour je pokušao nadaleko eksperimentirati s elektroničkim uzorcima, ali je time sastavu nanio samo štetu. Sigurno će zvučati pomalo banalno kad kažem da su jedine pristojne stvari na albumu prva i posljednja. Završna “Pleasure And The Pain” s Gilmourom na vokalu naime je pristojna, čak pomalo keltski obojena akustična balada uz jednostavnu pratnju dviju akustičnih gitara braće Crichton, koja je u očitoj suprotnosti s cjelokupnim ugođajem albuma. Ipak, ne može popraviti štetu koju su mojim slušnim receptorima nanijele prethodne skladbe.
Pri svakom slušanju “Pleasure And The Pain” malo mi nedostaje da ne dobijem grčeve u želucu, a gotovo je prava umjetnost izdržati album poslušati od početka do kraja. Srećom, Saga su još na vrijeme shvatili koliko su duboko ovaj put zabrazdili u blato tim očajnim techno/industrial-metalskim eksperimentiranjem i zaključili da je nastupio ključni trenutak njihove karijere: ili konačni raspad ili novi preporod. Dogodilo se ovo potonje pa su se Saga na albumima koji su slijedili, na olakšanje svih svojih štovatelja, vratili svom klasičnom stilu, obnovili prošli sjaj i čak napravili nekoliko svojih najjačih uradaka. Njima su se s vremenom uspjeli potpuno iskupiti za ovaj nesretni posrtaj, koji je brzo otišao u zaborav iz kolektivnog sjećanja sastava i njegovih štovatelja, ali će zasigurno ostati zapamćen kao njihov daleko najgori album.
Postava
Michael Sadler – vokal
Ian Crichton – gitara
Jim Crichton – bas-gitara
Jim Gilmour – klavijature, prateći vokal, vokal (10)
Glen Sobel – bubnjevi
Produkcija
Jim Crichton
Popis skladbi
1. Heaven Can Wait (6:13)
2. How Do You Feel (4:05)
3. Welcome To The Zoo (4:28)
4. Where’s My Money (5:17)
5. You’re Not Alone ’97 (4:17)
6. Tax Man (3:35)
7. You Were Made For Me (3:44)
8. Gonna Give It To Ya (3:56)
9. Fantastically Wrong (5:47)
10. Pleasure And The Pain (2:35)
Trajanje albuma: 43:57
