Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Saga
Izdavač: SPV Records
Izlazak: 1995
Ocjena: 5/5
Kanadske art rock ikone Saga su konceptualnim albumom “Generation 13” po njegovu izlasku priredile još jedan veliki šok među svojim slušateljima. Ovaj put, srećom, u pozitivnom smislu. Nakon iznimno blijedog “Steel Umbrellas” (1994), potpuno promašenog filmskog pop rock eksperimenta nastalog isključivo iz želje za brzom zaradom, činilo se da će se svojim dugogodišnjim sljedbenicima vrlo teško iskupiti i da će u najboljem slučaju potonuti u more glazbene prosječnosti. No dogodio se još jedan vrlo rijedak i gotovo nevjerojatan artistički preokret, koji nijedan njihov fan nije mogao predvidjeti ni u najluđim snovima – to da će Saga s “Generation 13” stvoriti svoj najambiciozniji album, koji će kao cjelina glazbeno biti čak najbliži progresivnom rocku na njihovu dotadašnjem glazbenom putu, a povrh svega sadržavati i jedan zanimljiv, društveno kritičan koncept. Čak su i one koji su cijelo vrijeme vjerovali u njihove neograničene glazbene potencijale na području progresivnog rocka ovaj put pošteno iznenadili, i u glazbenom i u konceptualnom smislu.
Koncept “Generation 13” na prvi je pogled prilično sličan onome iz klasika grupe The Who “Quadrophenia”. Vrti se oko dječaka Jeremyja koji se u neprijateljskom okruženju zaputi tražiti svog pravog oca. Na putu doživljava brojne manje ili više neugodne susrete, među ostalim s delinkventnim uličnim huljom Samom, te se često pita o smislu svoje misije. Osim te priče, album je nadahnut i danas (pa čak i puno više nego tada) aktualnim problemom općeg društvenog raspada, koji potencijalno donose buduće “zalutale” generacije bez budućnosti, zaražene “gigabajtima” (nepotrebnih) informacija i potrošačkim duhom, koje većinu vremena provode u asocijalnim okruženjima što ih je iznjedrilo naše moderno hiperpotrošačko društvo. Posljedica te dekadencije su emocionalna otupjelost, beskrajna egomanija i, kao logična posljedica takvog odnosa prema životu, neizbježna ekološka katastrofa. Takvi društveno kritični koncepti danas su prilično popularni, obično već do neukusne razine banalnosti, ali 1995. su Saga sa svojim upozorenjima na ekološke probleme i otuđenost (kad se internet još nije toliko raširio) bili primjetno ispred svog vremena, iako im, po mom mišljenju, takva uloga “društvenih budilica” baš ne pristaje i svoje će lirske bodlje ubuduće radije zamatati u znanstvenofantastične metafore. Te podrugljive bodlje mogu se naći u većini tekstova, koji su ovaj put među najboljima u njihovoj karijeri. Tko bi uopće pomislio da će Saga nakon plitkog filmskog fijaska biti sposobni stvoriti nešto tako duboko? Vjerojatno ni oni sami.
Glazbeno je ovo jedan od njihovih najmoćnijih albuma, po mom mišljenju najbliže onome klasičnom progresivnom rocku što su ikada došli (u smislu cijelog albuma, a ne samo nekoliko pjesama). Saga ovaj put nimalo ne štede na neobičnim promjenama ritma, kompleksnim instrumentalnim dionicama, dramatičnim vokalima, solažama, raznovrsnim ritmovima, pa čak ni na izvrsnim orkestralnim aranžmanima. Potonje su snimili u suradnji s dirigentom Richardom Bakerom i orkestrom The Panorama City Philharmonic. Istodobno nikad do tada nisu zvučali tako udarno. Na nekim skladbama imaju doista sirov zvuk (ponekad su zbog toga već na samoj granici progresivnog metala), uglavnom zahvaljujući brojnim distorziranim gitarskim pasažama i naježenoj ritam liniji. Dio zasluga za taj prljavi zvuk zasigurno ide i odličnoj, modernoj produkciji basista Jima Crichtona, koji je skupinu nakon noćne more prethodnog, retrogardnog albuma ponovno uspješno i konačno gurnuo natrag u 90-e. Pjevač Michael Sadler na ovom je albumu ponudio jedan od najboljih vokalnih nastupa u svojoj karijeri. Pogotovo na onim mirnijim dijelovima, gdje se svim srcem poistovjećuje s glavnim likom koncepta, zaslužuje najdublje čestitke. Povrh toga, ovaj se put prihvatio i sviranja orgulja, koje unose nešto novo u njihov zvuk i pojedinim dijelovima daju još veću širinu.
Ni ostali članovi nisu zaostajali, dokazali su da njihova vizija Sage kao progresivne rock skupine, usprkos jednom neuspjelom eksperimentu, nikad nije splasnula. Klavijaturist Jim Gilmour opet iznenađuje bogatim izborom klavijaturskih tekstura i nakon dugo vremena demonstrira i nekoliko izvrsnih solaža. Ian Crichton je kao i obično sjajan na svojoj električnoj gitari (jedan od rijetkih članova koji stvarno nikad ne podbaci), gdje lijepo prelazi od distorzirane udarnosti (kad može zvučati kao neki hard rock/metal virtuoz) do profinjene profinjenosti i osjećajnosti. Njegov brat Jim na basu i bubnjar Steve Negus postigli su da je ritam sekcija ovaj put jedna od najboljih u njihovoj povijesti, kad je riječ o kombinaciji raznovrsnosti i udarnosti.
Što se potonjeg tiče, Saga su se ovaj put snažno približili svojim kanadskim art rock vršnjacima Rush, a mjestimice čak i ostavštini ranih Kansas (osobito u simfoničnijim trenucima). Iako je većina stvari na albumu progresivni rock, čas simfonijskog, čas težeg kalibra, sve su skladbe na njemu kraće (najduža traje nešto više od pet minuta). Između njih je i nekoliko vrlo kratkih (oko minutu i manje), obično akustično ili na klaviru postavljenih “predaha”, koji srećom nisu suvišni popunjivači prostora kakvi se u takvim slučajevima inače događaju. Skladbe se, kao što je kod koncepata prilično uobičajeno, nižu jedna u drugu. Album je izuzetno razigran (tu su po mom mišljenju vjerojatno dosegnuli vrhunac karijere), koncept kroz djelo cijelo vrijeme uspješno diše i odlično djeluje kao cjelina. Ne manjka ni izvrsne simfonike, gdje orkestar preuzima glavnu inicijativu, ni sanjivih jazzy trenutaka. Na njemu nema ni trunke popa, što je nakon pretjerane saharinske doze koju je sadržavao prethodnik ovaj put došlo više nego dobrodošlo. Atmosfera albuma je do tada daleko najmračnija u povijesti skupine, što se izvrsno uklapa u društveno kritičan koncept i glazbu koja slušatelja s lakoćom protrese od glave do pete.
Uvodni “Chances Are # 1” predivna je, nježna melodija na klaviru, uz koju ide Michaelov romantični vokal. Ona se ponavlja i pred kraj albuma. Slijedi odličan prog rock katalizator, instrumental “Generation 13 (Theme #1), koji otvaraju efekti, snimljen govor nekog političkog demagoga i snažna distorzija. Slijedi udaran, marširajući ritam i sirovi rifovi koji u kombinaciji zvuče prilično metalno, nakon čega nastupa odličan prijelaz i unošenje ukusnih baroknih aranžmana preko orkestra, koji skladbu odnose u vode simfonijskog proga. “All Will Change (Goodbye And Good Luck)” opet smiruje atmosferu nježnom melodijom na klaviru i dramatičnim vokalom koji uvjerljivo priča priču o dječaku izgubljenom u neprijateljskom svijetu. Slijedi druga sekcija nazvana “The Cross (Home #3), jedan od najboljih dijelova albuma i po mom mišljenju prava Saga klasika, koja nas divno uvodi u modernu, udarniju, simfonijsku i mističnu sliku skupine. Tajanstveni Michaelov vokal provučen je kroz profinjen ritam, ambijentalne klavijature i duhovit gitarski rif. Uskoro nastupa i udaran prijelaz i dramatičan refren s nizom udarnih pasaža na gitari i dinamičnim bubnjevima. Skladba koja će postati svojevrsno mjerilo kvalitete i za njihove buduće kompozicije.
Na “Danger Whistle”, koja sadrži jezivi uvod s dječjim šaptanjem, prelaze u akustičnu sekciju “Leave Them Alone”, koja zvuči prilično orijentalno, a Ianova akustična gitara zvuči gotovo kao sitar. Nakon prijelaza nastupa dramatična, prilično mračna sekcija na razgranatom ritmu i s ambijentalnim zavjesama klavijatura. “I’ll Never Be Like You #1” sadrži crkvene orgulje i pokajnički vokal. “My Name Is Sam (Finding a Friend)” predstavlja kratak trenutak u priči u kojem Jeremy upoznaje novog prijatelja, delinkventnog i razmaženog huligana Sama. Položena je na huliganski funk ritam, koji se pri predstavljanju dijelova u kojima nastupa Samova osobnost još nekoliko puta ponavlja. Slijedi dramatično navijena “The 13th Generation”, još jedan od središnjih dijelova albuma, puna grotesknih zvukova, neobičnih promjena ritma i obaveznog dramatičnog refrena od kojeg ti ledena jeza prolazi tijelom. Gitarske pasaže navijene su do kraja, ne manjka virtuoznih solaža, dok je ritmička dinamika na zavidnoj razini. Po mom mišljenju jedan od njihovih najudarnijih dijelova uopće.
“The Cross” je još jedna prilično mračna tužaljka na klaviru i ambijentalnim zavjesama, u kojoj je Sadlerov vokal pun boli i očaja, a sam sebi postavlja filozofska pitanja o izgubljenom ocu. Iznimno dinamičan “The Learning Tree” prava je poslastica i još jedan snažan kandidat za Saga klasiku. Mračna se atmosfera ovdje potpuno mijenja, za što se pobrinula funk linija Jimove bas gitare i profinjene gitarske pasaže. Michael nevjerojatno učinkovito mijenja svoj vokalni izraz između trenutaka razjarenosti i epičnosti, kad učinkovito glumi bijesnog dječaka i kad dođe do sukoba između Jeremyja i Sama. Promjene ritma izuzetno su raznolike, ne manjka instrumentalnih odmaka, a rockerska potentnost traje od početka do kraja. Prava škola art rocka u malom. “I’ll Never Be Like You (Once Again)” jedan je od najljepših simfonijskih trenutaka na albumu, gdje Michaelov vokalni izraz dosiže nove vrhunce. Predivni orkestralni aranžmani iznimno se učinkovito prepliću s njegovim srceparajućim nastupom. Po mom mišljenju simfonijski vrhunac njihove karijere i najdalje što su dospjeli u unošenju elemenata klasične glazbe u svoj zvuk. Slušatelj naprosto ne može vjerovati da su prije samo godinu dana radili neki saharinski pop za drugorazrednu akcijsku TV seriju.
Na “Snake Oil” nakon dugo vremena pokazuju da, među ostalim, imaju i osebujan smisao za teatralnost. Uvod sadrži cirkusku glazbu, prilično poznati vratolomni klaunovski motiv koji zvuči kao da je iz noćne more. Tome se pridružuje i odjekujući sloj crkvenih orgulja, nakon čega nastupa jezivo stupnjevanje na bubnjevima, grozomorni zvučni efekti i dijalog između Sama i njegova psihijatra. Sam povremeno zvuči kao neki Bart Simpson koji se upravo sprema napraviti nešto doista prljavo. U drugoj sekciji “We Hope You’re Feeling Better” nastupa epski i melodičan refren s odličnim višeglasjem, koji unosi nevjerojatan kontrast u inače shizofrenu atmosferu kompozicije. Ne manjka ni predivne, svemirske solaže na gitari, koja se izvrsno smješta preko sloja crkvenih orgulja i udarnih bubnjeva. Skladba iznimno učinkovito izmjenjuje mračno i uzdižuće raspoloženje.
“My Name Is Sam (Your Time Is Up)” još je jedan vrlo zanimljiv eksperiment, koji sadrži distorzirani vokalni efekt (koji se stupnjuje od “repanja” do konačnog podivljalog dernjave) te povremeno i namjerno gotovo reperski ritam. U drugom dijelu slijedi odlična jazz-funk instrumentalna sekcija s brojnim neobičnim ritmičkim prijelazima i efektima. Predstavlja trenutak kad se Samu konačno kida mentalni film. “Generation 13 (Theme #2)” još je jedan prilično morbidan instrumental, koji sadrži distorziju na nekakvom kompresoru, zvučne zavjese i govor nekog demagoškog vođe. Slijedi razbješnjela, prilično metalski začinjena ritmička zakuska (poskakujući bubnjevi) kroz koju struže Ianov podivljali rifing. Kontrast koji nastaje kad dođe emocionalni baladni uvod u “Where Are You Now?”, koji povremeno zvuči kao filmska glazba iz nekog gotičkog filma Tima Burtona, ne bi mogao biti veći.
No već u drugoj sekciji “Screw ‘Em” nastupa nešto od najprljavijeg i najnavijenijeg što su do tada stvorili. Naježenom rifingu, razbješnjelim bubnjevima i odjekujućem sloju orgulja slijedi prijelaz u kojem dolazi kratak dio koji zbog vokalne naracije i ritma djeluje prilično reperski. To naravno ne traje dugo i slijedi orgazmična solaža na gitari koja oduzima dah. Njoj se pridružuje i solaža na klavijaturama, nakon čega se one ponovno lijepo prepliću s gitarom i ritmom. Michael povremeno opet zvuči kao neki ulični huligan. Promjene ritma izuzetno su razigrane i predstavljaju još jedan od progresivnorockerskih vrhunaca albuma. Iznimno romantična i sanjiva te lagano jazzy obojena balada “No Strings Attached” čista je bajka i nešto najljepše i najzrelije što sam ikad čuo od ove skupine. Skladba je nabijena predivnom ponoćnom atmosferom, sanjivim orkestralnim aranžmanima (osobito oduševljavaju puhači, odnosno upotreba klarineta, koji joj daju jazzy prizvuk), osjećajnim gitarskim pasažama, finim zvučnim zavjesama i srceparajućim, ali i sanjivim pjevanjem. Ian si povremeno dopušta i nekoliko avangardnih ukrasa na gitari, dok je višeglasni refren potpuna pobjeda koja hipnotizira slušatelja i nosi ga u neku drugu galaksiju. Kompozicija sadrži čak i nešto atmosfere i elemenata koji podsjećaju na King Crimson (inkarnaciju iz 80-ih) i njihov klasik “Matte Kudasai”, što najrječitije svjedoči koliko su daleko ovaj put uspjeli dospjeti. Zasigurno jedna od tri najbolje tvorevine na albumu.
“All Will Change (It’s Happening To Me)” ponavljanje je lagane teme na klaviru s početka albuma, samo što sadrži puno više “nakuliran” vokal, jer je glavni lik postao svjestan svojih unutarnjih promjena. “The Victim” sadrži moćan simfonijski sloj orgulja preko kojeg odjednom slijedi prijelaz u kojem nastupa onaj klasični Saga motiv, kad se preko melodičnog, ali i duhovitog vokalnog nastupa izmjenjuju slojevi klavijatura i naoštrenih gitarskih pasaža, a sve to prati i izuzetna ritmička dinamika. “One Small Step”, koja je podijeljena u dvije sekcije, ponovno sadrži izvrsne orkestralne aranžmane i glas malog gada Sama (mjestimice doista djeluje baš antipatično), koji se nalazi u prvoj sekciji, nazvanoj “Sam’s New Friend”. Simfonijski aranžmani kroz koje se probijaju osjećajne gitarske pasaže opet zvuče kao iz nekog gotičkog filma. Nakon jezive atmosfere slijedi sekcija “We Hope You’re Feeling Better”, gdje se još jednom ponavlja glavni motiv albuma, koji se izmjenjuje između razbješnjelih i do kraja distorziranih hard rock/metal obojenih pasaža i navijenih orkestralnih aranžmana. Na kraju se još jednom ponavlja onaj pobjednički i uzdižući refren “We Hope You’re Feeling Better”, koji zvuči kao prava himnična antema. Veliki dramatični finale potpuno je uspio. “Changes Are #2” zaključuje album onako kako je i počeo – s melankoličnim vokalom i nježnom pratnjom na klaviru. Tako završava najdotjeraniji uradak (ako već ne i najbolji) u dotadašnjoj povijesti skupine.
Saga su već nekoliko puta u svojoj dotadašnjoj karijeri dokazali da su sposobni za izuzetne artističke podvige kad to žele i kad posrijedi nije logika novca nego želja za istraživanjem novih artističkih aspekata. No da su sposobni i za glazbena čuda, dokazao je tek ovaj fenomenalni konceptualni album. “Generation 13” jedno je od najboljih postignuća u njihovoj povijesti, usporedivo s njihovim ranim albumima, čisto majstorstvo art rocka i nevjerojatan povratak te nadmašivanje najluđih snova njihovih sljedbenika. Istodobno je i velika šamarčina za sve one koji su ih do tada već odavno otpisali kao progresivnu rock skupinu i doživljavali ih više kao neki pop rock/AOR bend usmjeren na radijske hitove. S “Generation 13” Saga su stvorili iznimno blistav progresivnorockerski dragulj, koji i danas iznenađuje svojom izražajnom snagom i modernim zvukom te dokazuje da skupina opravdano spada među najvažnije predstavnike svog žanra. Ni prije ni kasnije nisu zvučali tako progresivno i mislim da je ovo jedan od njihovih rijetkih albuma na kojem su dali dobru lekciju i svojim art rock vršnjacima Rush, koji su se tada već odavno zasitili progresivnorockerskih koncepata i (inače vrlo uspješno) vratili hard rock korijenima. Nažalost, Saga ovo svoje postignuće nisu znali primjereno njegovati i na njemu graditi nasljednika, jer ih je potom ponovno ubola neka neshvatljiva potreba da svojim fanovima nakon kremšnita iz njedara privlačne djevojke poslužuju svinjsku žuč iz ruku uvenule starice. Saga su u 90-ima postali pravi kameleoni art rocka, moglo bi se reći da su munjevitom brzinom odlazili u različite zvučne ekstreme – od velikih uspona do nevjerojatnih padova, a ponekad zasigurno nije bilo lako biti njihov fan. Biste li vjerovali da će nakon svog artističkog vrhunca kao prog odnosno art rock skupina sa sljedećim albumom doseći samo dno svoje karijere? I to se moralo dogoditi da bi uslijedio još jedan veliki glazbeni preporod iz gusjenice u leptira, ovaj put, srećom, onaj konačni.
Postava
Michael Sadler – vokal, orgulje
Ian Crichton – gitara
Jim Crichton – bas gitara
Jim Gilmour – klavijature, klarinet, prateći vokal
Steve Negus – bubnjevi, udaraljke
GOSTUJUĆI GLAZBENIK:
Mary Newland – prateći vokal (17)
Richard barker & The Panorama City Philharmonic
Produkcija
Jim Crichton
Popis skladbi
1. Chances Are #1
2. Generation 13 (Theme #1)
3. All Will Change
a) The Cross (Home #3)
4. Danger Whistle
a) Leave Her Alone
5. I’ll Never Be Like You
a) My Name Is Sam
6. The 13th Generation
7. The Cross
8. The Learning Tree
9. I’ll Never Be Like You (Once Again)
10. Snake Oil
a) We Hope You’re Feeling Better
11. My Name Is Sam (Your Time is Up)
12. Generation 13 (Theme #2)
13. Where Are You Now?
a) Screw’em
14. No Strings Attached
15. All Will Change
16. The Victim
17. One Small Step
a) Sam’s New Friend
b) We Hope You’re Feeling Better
18. Chances Are #2
Trajanje albuma: 68:50
