Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Gentle Giant
Izdavač: Vertigo Records
Izdanje: 1970
Ocjena: 3.5/5
Gentle Giant nastali su iz ostataka britanske pop grupe Simon Dupree and the Big Sound, koju su vodila trojica braće Shulman (Derek na vokalu i basu, Phil na pratećem vokalu i saksofonu te Ray na basu i violini). Grupa je imala čak i primjetan uspjeh na britanskim glazbenim ljestvicama. Singl “Kites” se naime 1967. probio među prvih 10 singlova britanske top-liste. Još veće iznenađenje (pogotovo s obzirom na to što će kasnije iz njih nastati) bio je prizor legija cvilećih i histeričnih tinejdžerica koje je grupa tada privlačila, što je zabilježeno i u jednom dokumentarcu iz tih vremena. No, stvari su se i u glazbenom svijetu i za članove benda krajem 60-ih radikalno promijenile pa su se braća Shulman odlučila na skok prema puno ozbiljnijoj i artističkije zahtjevnoj glazbi, koja bi svijetu predstavila njihove izvanredne glazbene talente. Nakon što su upoznali klavijaturista Kerryja Minneara, koji je tada upravo završio studij na glazbenoj akademiji, i gitarista Garyja Greena, a Martin Smith postao njihov prvi bubnjar, rodili su se Gentle Giant, bez sumnje jedan od najneobičnijih i najeksperimentalnijih progresivnih rock sastava 70-ih, koji i dugo nakon raspada uživa kultni status i veliko poštovanje među ljubiteljima progresivnog rocka. Većinu njihovih radova uglavnom su obilježavali kompleksni aranžmani, nepredvidivi vremenski prijelazi, neobična višeglasja, polifonije, polimetri i iznimno šarolik izbor instrumenata (svi članovi osim bubnjara bili su multiinstrumentalisti). Većinu materijala napisao je akademski obrazovani Minnear, iako je Ray Shulman s vremenom postao njegov najbolji učenik u pisanju glazbe pa su postali vrlo učinkovit skladateljski dvojac. Lirski koncepti grupe često su bili inspirirani društveno angažiranom filozofijom, osobnim događajima i književnim djelima Françoisa Rabelaisa, francuskog autora društveno satiričnih romana o Gargantui i Pantagruelu iz 16. stoljeća. Na to upućuje i naslovnica koja vrišti iz daleka, a prikazuje nestašno lice nositelja imena grupe i protagonista većine njihovih lirskih koncepata.
Na svom prvom albumu, jednostavno nazvanom “Gentle Giant”, grupa je još tražila svoj potpuno vlastiti, prepoznatljiv zvuk. Većina skladbi još ne sadrži onu kompleksnost i eklektičnost koja će uslijediti na sljedećim izdanjima. U jezgri, grupa na većini albuma preskače između elemenata folka i hard rocka. No, usprkos tome na nekim dijelovima već iznenade neočekivanim simfonijskim i jazzom obojenim sekcijama. Među njih zacijelo mogu ubrojiti uvodni “Giant”, koji sadrži nepredvidive vremenske prijelaze te dobre simfonijske aranžmane na klavijaturama i saksofonu. Iako je u osnovi riječ o hard rock skladbi, jasno su prisutne brojne finese svojstvene klasičnoj glazbi i jazzovski ritmovi na basu i bubnjevima. Nakon instrumentalne jazzovske sekcije, u kojoj možemo čuti i melotron, slijedi simfonijski prijelaz koji zvuči više nego veličanstveno. Nakon toga se opet vraćaju glavnom motivu na udarnom rifu i snažnoj ritmičkoj kombinatorici. Vrlo posrećen početak priče. Na “Funny Ways”, gdje prvi put demonstriraju svoj interes za folklornu, srednjovjekovnu/trubadursku glazbu, u prvom planu prevladavaju dobre dionice na violini i Derekov karizmatični (a povremeno i ekscentrični) vokal. Iznenada skladba zaluta u neobične bluesy vode sa simfonijskim aranžmanima u pozadini i odlučnim gitarskim rifom. Uz “Giant” po mom mišljenju najbolji komad na albumu. Na zlokobnom “Alucard” (zrcalno od “Dracula”; grupa je bila lukava, nije htjela otjerati potencijalne fanove iz “generacije cvijeća”, koji su se bojali svega što je makar i malo mirisalo na negativizam) možemo čuti naglašenu bas liniju na moog sintisajzeru te dobre dionice na saksofonu i gitari. Vokal provučen kroz efekt namjerno stvara groteskno ozračje. Jazzovske instrumentalne sekcije cijelo vrijeme plove negdje između duhovitosti i shizoidnosti.
Smireni “Isn’t It Quiet And Cold” prilično je jednostavan i melodičan folk rocker na violini i akustičnoj gitari, uz koji ide lagan, poetičan vokal. Ovdje se preko ritma osjeti i njihova pop/r’n’b prošlost. S vremenom stupa neizbježni ksilofon, koji je kasnije postao jedan od njihovih zaštitnih znakova i kojim su učinkovito predstavljali kretanje svoje glavne maskote. “Nothing At All” sadrži vrlo lijepu i melankoličnu uvodnu melodiju na vokalu, akustičnoj gitari, violini i simfonijskim aranžmanima, koji stvaraju keltsko ozračje. Iako isprva djeluje kao da je riječ o smirenoj folk rock baladi s baroknim motivima, to ne traje dugo jer je kasnije odvedu u potpuno druge vode. S vremenom upada klasičan bluesy/hard rock rif na Greenovoj gitari, kojemu se pridružuje razjareni Derekov vokal. Slijedi neizbježni gitarski solo i grupa opet zvuči kao neki hard rock bend à la Deep Purple. Nakon toga slijedi prava kakofonija Smithovih bubnjeva i Minnearova klavira, koja sve zajedno odnese u potpuno avangardne vode. Na kraju ipak lijepo završe onim glavnim romantičnim keltskim motivom. Na “Why Not” se opet okušavaju u ulozi hard rockera jer se unutra čuju brojni elementi bluesa. Glavni “krivac” je Green sa svojim gitarskim rifovima i završnim solom, jer je čovjek kao gitarist više nego očito potekao iz bluesa. Usprkos tome ne manjka ni lijepih, melodičnih folk rockerskih baroknih motiva na čelu te romantičnog vokala. Tu prvi put upozore i višeglasnim harmonijama, koje će s godinama postati njihov zaštitni znak. Završetak s naoštrenim dionicama između gitare i hammond orgulja potpuno je bluesovski. Gentle Giant će inače kroz cijelu karijeru povremeno upozoravati da nikad nisu zaboravili kako znaju i (hard) rockerski “udariti”. Završna “The Queen” kratka je instrumentalna bluesy parodija na britansku himnu s povremenim vremenskim stankama. Još jedna demonstracija njihova smisla za crni humor. Album se ponosi i za ona vremena prilično kvalitetnom produkcijom, za koju je pobrinuo legendarni producent Tony Visconti (najpoznatiji kao producent Davida Bowieja i The Moody Blues).
“Gentle Giant” je više nego solidan prvijenac grupe, koja je tek otkrivala i postupno oblikovala svoj vlastiti zvuk i koja će već sljedećim albumom u tom smjeru napraviti više nego primjetan napredak. Na većini albuma osjeti se snažan utjecaj 1970. iznimno popularnog, još posve svježeg hard rocka. Grupa se zacijelo mogla razviti i u uspješne hard rockere, da njihove artističke ambicije i glazbeni talent nisu bili puno veći od prosječnih glazbenih okvira i tadašnjih aktualnih trendova. U sljedećim će godinama Gentle Giant postati jedna od vodećih snaga eklektično orijentiranog progresivnog rocka i stvoriti hrpu iznimno inovativnih i razigranih albuma. Komercijalni uspjeh ipak je ostao nedostižan, pogotovo na njihovu domaćem terenu, zbog čega se nestašno trubadursko društvo ni previše nije brinulo. Njihova glavna filozofija naime je sažeta u rečenici koju su zapisali na svom drugom albumu: “naša središnja misija je istraživanje novih granica popularne glazbe uz rizik da zbog toga postanemo vrlo nepopularni”.
Postava
Derek Shulman – vokal, prateći vokal, bas gitara
Gary Green – gitara, 12-žičana gitara
Ray Shulman – bas gitara, violina, gitara, udaraljke, prateći vokal
Kerry Minnear – klavijature, bas gitara, čelo, prateći vokal, udaraljke
Phil Shulman – saksofon, truba, prateći vokal
Martin Smith – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
Tony Visconti
Popis skladbi
1. Giant (6:22)
2. Funny Ways (4:21)
3. Alucard (6:00)
4. Isn’t It Quiet And Cold? (3:51)
5. Nothing At All (9:08)
6. Why Not (5:31)
7. The Queen (1:40)
Trajanje albuma: 36:57
