Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Uriah Heep
Izdavač: Sanctuary Records
Izlazak: 2008
Ocjena: 4/5
Prošlo je debelih 10 godina otkako je izašao posljednji studijski album legendarne birminghamske skupine Uriah Heep. Bio je to “Sonic Origami” (1998). Uriah Heep su u tom razdoblju neprestano svirali uživo, a izdali su i hrpu koncertnih snimaka. Postava je ove zime nakon duljeg razdoblja iznimne stabilnosti, koje je trajalo gotovo 22 godine, doživjela promjenu. Veliki medvjed Lee Kerslake napustio je skupinu, a ona se pojačala mlađim Russellom Gilbrookom.
“Wake The Sleeper” iznenađuje nevjerojatno živom produkcijom. To je prva primjedba koja već na samom startu konkretno udaljava novi album od fino uglačanih prethodnika iz devedesetih. Dojam je kao da je skupina skupila materijal nastao u 10 godina od “Sonic Origami” do danas, pa se jednog dana posve neplanirano zatvorila u studio i vrlo brzo odsvirala sav materijal te ga zapisala na snimateljske vrpce. Pritom skupina zadržava sve svoje prepoznatljive atribute, koji joj zajednički omogućuju pisanje posve unikatne inačice hard rock glazbe, a koja zbog svojih posebnosti zaslužuje otmjeni predznak “art”. Pa ipak, “Wake The Sleeper” je posve drugačiji i opet svježe zvučeći album.
Na “Wake The Sleeper” se “vraća” opet više nego ikad od onih davnih vremena, kad u skupini više nije bilo Kena Hensleya, klasični Hammond žmoht. Vjerojatno najviše kao posljedica činjenice da je suautor većine novih skladbi klavijaturist skupine Phil Lanzon. Zajedno s Boxovim nepogrešivim stilom sviranja gitare, koji se marljivo drži svojih wah-wah proteza, ovaj je put Lanzonovim doprinosom Uriah Heep uspjelo približiti zvuk nove produkcije onom osjećaju nostalgije sedamdesetih, kad se skupina svojim najuspješnijim albumima zauvijek zlatnim slovima upisala u povijest rock glazbe. Taj suživot između masivnog Hammond polaganja klavijatura i Mickovih karakterističnih gitarskih fraza funkcionira idealno. Lanzon je praktički izbacio upotrebu sintesajzera pri pripremi novih aranžmana i očito je ovaj put politika skupine bila stvoriti što prirodnije zvučeći album. Ne samo to. Uspjelo im je stvoriti jedan od najmračnijih albuma, i to ne samo od 1986. naovamo, nego u cijeloj karijeri. Pritom se na vokalnim harmonijama pomalo osjeća da u skupini više nema Leeja Kerslakea, jer su one izgubile nešto one karakteristične profinjenosti, no uz mnogo organskiji album to se uopće ne može zamjeriti. Shaw je standardno savršen i dotjeran i ovaj put, dok su visoko melodične bas linije Trevora Boldera i dalje jedna od osnovnih pogonskih snaga koje u glazbu Uriah Heep unose vrlo važan udio visoke dinamike i motivske protočnosti.
“Wake The Sleeper” iznenađuje već na samom početku, kad ga dečki otvaraju tri i pol minute dugim istoimenim instrumentalom. Odmah da spomenem kako taj instrumental zna mnoge smetati. Osobno ga uvijek “preskočim” za jednu skladbu dalje. Zapravo je riječ o isječku jednog od studijskih “jam sessiona” koji se skupini učinio vrlo zanimljivim. Bučan je i kaotičan te nauljen u pravom “hop-galop” ritmu, ali njegov ponavljajući osnovni uzorak vrlo brzo postaje naporan i zato usiljen. Skladba Overload tek je pravi početak albuma. Boxov impresivni osnovni wah-wah gitarski uzorak, koji vrlo brzo izraste na dinamičnoj ritam podlozi, a kad mu se pridruži još i Shaw sa svojim toplim i čulnim vokalom, Uriah Heep magija rođena je još jednom. Brže skladbe albuma Tears Of The World, koja u početnom dijelu zadržava visoki korak marša albuma, i Ghost Of The Ocean u drugoj polovici, kroz koju sja jahaći ritam kao ostavština Leeja Kerslakea, a koja čak priziva slične bisere davne prošlosti poput Free ‘N’ Easy ili Easy Livin’, uravnotežene su uglavnom skladbama srednjeg tempa, koje redom nose visoko dotjerane osnovne motive i karakteristično nadograđivanje i stupnjevanje raspoloženja kroz predrefren, koji eksplodira u vrhunac unutar refrena. Zato je ovaj put prilično teško pronaći osobne favorite, što je inače standard kod Uriah Heep, kad je riječ o savršenstvu posljednja tri albuma. Završetak albuma posebno je mračno usmjeren u stjenovito kotrljajućoj Angels Walk With You, dalje u skladbi Shadow te War Child, koje posjeduju izvanrednu kombinaciju dramskog momenta. Ovaj put stvaranje te mračne atmosfere približava album albumima Uriah Heep iz sedamdesetih. Valja istaknuti i najdulju skladbu albuma What Kind Of God, koja pripovijeda o egzodusu Indijanaca, gdje skupina još jednom potvrđuje profinjenu sposobnost stupnjevanja dramskog raspoloženja. Nakon prvog dijela, u kojem se ističe osobito proživljen Shawov vokal, skladba doživljava vrhunac u drugom dijelu, nakon što raspoloženje prelomi u novo iskustvo, izvanrednim Mickovim uzorkom, gdje su snimljene zajedno dvije wah-wah linije. Obje tvore izvanrednu riffovsku zavjesu koju učvršćuje Lanzonov Hammond. Tako dočarani moment izlaznog dijela skladbe odiše atmosferom albuma “Sea Of Light” (1995) iz skladbe Against The Odds. Svima vama koji ste navikli na zvuk “Sonic Origami” ili ste od Uriah Heep i s novim albumom očekivali nešto slično, mogu potvrditi da ćete ovaj album osvajati dulje vrijeme, a onima koji ste neopterećeni prethodnicima skupine, mogu reći da će vam “Wake The Sleeper” u trenu zaći pod kožu.
Uriah Heep nisu razočarali ni u čemu novim albumom. Uspjelo im je izbaciti iz sebe novi, drugačiji i svježe zvučeći album, sa svim prepoznatljivim zaštitnim znakovima koji krase ovu skupinu. Album općenito sadrži manje trenutaka improvizacije ili glazbenog istraživanja (manje je solaža ili instrumentalne igre – osobito su izlazni i ulazni dijelovi skladbi pojednostavljeni), nešto manje art suptilnosti i zvučnog savršenstva. Za one koji ubrajate Uriah Heep među progresivne skupine, ovo je manje progresivan album, ako uopće kod Uriah Heep smijemo govoriti o progresivnom rocku. No “Wake The Sleeper” je album zanimljive kombinacije visoke epske melodičnosti, na koju je vezan obskurno i mračno naglašen žmoht čvrste interakcije između gitarske fraze i Hammond momenta, koji približava “Wake The Sleeper” magiji albuma Uriah Heep iz prve polovice sedamdesetih. Riječ je o novom odličnom albumu koji svojom kompaktnošću i dotjeranošću neposredno izaziva visoke glazbene dosege skupine s albumima “Sonic Origami” (1998) i “Sea Of Light” (1995). “Wake The Sleeper” je album koji pri slušanju izaziva posebne osjećaje i oduševljenje otkrivanjem jedinstvene Uriah Heep magije, koja traje i traje, a dečki njime još zdaleka nisu rekli posljednju riječ. Oh, kad bi se ta magija danas mogla barem načas dotaknuti i izrazno posve ispražnjenih Deep Purple.
Postava
Bernie Shaw – vokal, prateći vokal
Mick Box – gitara, prateći vokal
Phil Lanzon – klavijature, prateći vokal
Trevor Bolder – bas gitara, prateći vokal
Russell Gilbrook – bubnjevi, prateći vokal
Produkcija
Mike Paxman
Popis skladbi
1. Wake The Sleeper
2. Overload
3. Tears Of The World
4. Light Of A Thousand Stars
5. Heaven’s Rain
6. Book Of Lies
7. What Kind Of God
8. Ghost Of The Ocean
9. Angels Walk With You
10. Shadow
11. War Child
Trajanje albuma: 50.44
