Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: UK
Izdavač: E.G. Records
Izlazak: 1979
Trajanje: 38:55
Ocjena: 4.5/5
“Danger Money” bio je posljednji studijski čin kratkotrajne progresivnorockerske supergrupe UK. Sanjska postava, koja je status supergrupe zaslužila time što su u njoj nastupala neka od najcjenjenijih imena progresivnorockerske scene 70-ih, prvi put je na sebe skrenula pozornost izvanrednim istoimenim prvijencem. Na njemu je glazbenim legendama uspjelo spojiti svoje specifične talente u gotovo savršenu međusobnu harmoniju i stvoriti jedno od posljednjih remek-djela iz zlatne ere progresivnog rocka.
“UK (1978)” je stilistički u mnogočemu nastavio ondje gdje bi vrlo vjerojatno nastavili velikani progresivnog rocka King Crimson da se 1974. (prvi put) nisu neočekivano raspali. Mnoge to nije iznenadilo, jer su čak trojica od četiriju UK glazbenika bila povezana s tom legendarnom grupom. Karizmatični basist/pjevač John Wetton, svestrani bubnjar Bill Bruford i androgeni klavijaturist/električni violinist Eddie Jobson (s King Crimson je doduše surađivao samo kao povremeni glazbenik, kad je iznova odsvirao neke dionice na koncertnom albumu “USA”, 1975) previše dobro su se sjećali naglog raspada svoje najdraže prog rockerske grupe, pa su u UK htjeli oživjeti barem malo takve magije. To im je na prvijencu, koji je zahvaljujući bivšem gitaristu Soft Machinea i Gonga Allanu Holdsworthu imao snažan jazz fusion pečat, i uspjelo. Nakon njegova izlaska ostalo je, međutim, goruće pitanje u kojem smjeru nastaviti daljnji razvoj grupe.
Zbog toga je u postavi sastavljenoj od snažnih individualista prije ili kasnije došlo do međusobnog sraza egotripova. Dok su se Wetton i Jobson grijali za veći udio simfonijskih aranžmana, a nisu se branili ni utjecaja tada sve popularnijeg melodičnog rocka, Bruford i Holdsworth, jazzeri u srcu i duši, željeli su veći naglasak na jazzovskim improvizacijama i duljim gitarskim ulascima. Na kraju su bubnjarski maestro i gitarski virtuoz morali popustiti i spakirati kofere. Svoje su glazbene vizije uspješno nastavili u Brufordovu samostalnom projektu.
Wetton i Jobson su u međuvremenu pronašli Brufordovu zamjenu u Terryju Bozziju, američkom bubnjarskom čudotvorcu kojeg je Jobson upoznao dok je surađivao s Frankom Zappom. Wetton je sada oko sebe imao čak dvojicu bivših Zappinih suradnika, koji su bili među najboljim rock instrumentalistima tog vremena (to su zapravo i danas). Najveće je iznenađenje priredila gotovo kontroverzna odluka da neće tražiti Holdsworthovu zamjenu na gitari. Gitarske dionice nadomjestili su tako da su Jobsonu namijenili puno veći prostor za njegove simfonijske umjetnine na klavijaturama i električnoj violini. Prilično riskantan eksperiment koji se na kraju, ponajviše zahvaljujući njihovim izvanrednim skladateljskim i instrumentalnim vještinama, potpuno isplatio.
Logična posljedica tog poteza bila je da “Danger Money” u produkciji ima još veći naglasak na Jobsonovim kompleksnim simfonijskim aranžmanima i klasicističkim improvizacijama. S druge je strane Wetton na nekim skladbama podigao prag melodičnosti i doprinio nekoliko himničnih refrena s kojima će proslaviti nastavak svoje karijere. Na albumu se lako mogu uočiti brojni motivi na kojima su postavljeni temelji za Wettonovu sljedeću supergrupu Asia. Pomalo je ironično da je njihov zvuk na većini skladbi postao pristupačniji i melodičniji, a ipak nije sadržavao ništa manje simfonijskih eksperimenata nego na prvijencu. Jazzovske improvizacije na bubnjevima, basu i gitari ustupile su mjesto orkestralnije intoniranom zvuku.
Prvi dokaz da se UK nakon Brufordova i Holdsworthova odlaska nisu upustili u nikakve radikalne stilske odmake jest naslovna odnosno uvodna skladba, jer sadrži poprilično paralela s njihovom klasikom “In The Dead Of Night”. Nakon simfonijski začinjenog i blago srhljivog uvoda na snažnim slojevima sintesajzera, UK nas preko duhovitog klavijaturskog rifa uvode u srž te odlične kompozicije. Dok izvrsno Wettonovo pjevanje u predrefrenima i refrenima nadopunjuju dramatične prateće vokalne harmonije, između se prelijevaju iznimno ukusni simfonijski uzorci. Wetton si povremeno uzme i kraće instrumentalne trenutke, kad ponovno potvrdi glas jednog od najboljih rock basista našeg doba preko monumentalnih solaža na svom basu. Grupa je na odličan način spojila kompaktan i visoko melodičan refren s kompleksnim simfonijskim aranžmanima i kraćim solističkim pustolovinama.
Na nježnoj i melankoličnoj baladi “Rendezvous 6:02” dramatično se raspoloženje uvodne skladbe potpuno mijenja i poprima mirnije nijanse. To je opet jedna od onih moćnih balada koje izvanredno pristaju Wettonovu vokalu i u kojima on može nastaviti baštinu melankoličnih King Crimson klasika poput “Book Of Saturday” ili “Exiles”. Konačni je rezultat da njegovo proživljeno pjevanje, preko nježne melodije na klaviru, u trenutku dotakne najdublje osjećaje slušatelja. Naravno, nikako se ne radi o običnoj ljubavnoj baladi, jer UK nikako ne mogu odoljeti da usput ne eksperimentiraju s polaganjem eklektičnih orkestralnih uzoraka i duhovitih ritamskih ukrasa.
U uvodnom dijelu izvrsnog mini epa “The Only Thing She Needs” može se diviti prije svega ubojitom radu do ekstrema razigrane ritam sekcije. Tu Bozzio na bubnjevima izvodi prave solističke kataklizmične prijelaze, dok ga nadopunjuje melodično i eklektično zveckanje Wettonova basa. Između se neprestano pretaču veličanstveni orkestralni ulomci i duhovite improvizacije, a dovoljno se prostora nađe i za Wettonove dramatične pjevačke nastupe. Unatoč izuzetnoj kompleksnosti i opsežnim solističkim sekcijama, cijelo vrijeme drže crvenu nit i ne gube naglašenu melodičnost.
I na ništa manje eklektičnoj, a još pomalo duhovitijoj “Caesar’s Palace Blues”, cijelo se vrijeme na nepredvidiv način izmjenjuju kompleksne instrumentalne i vokalne sekcije. Napokon do izražaja dolaze i Jobsonove nestašne umjetnine na električnoj violini, od kojih ti se prsti liježu oblizati. Snažne teksture Jobsonovih klavijatura dominiraju kroz cijelu kompoziciju.
Melodično rockerski začinjena “Nothing To Lose” daleko je najkompaktnija skladba na albumu, jer ima poveći naglasak na himničnom refrenu s višeglasjem, dok su solističke improvizacije ovaj put posve u pozadini. U njoj se zorno čuje odakle je napravljen prvi evolucijski korak prema Wettonovoj sljedećoj supergrupi, to jest Asiji.
Za veliki finale slijedi još nevjerojatni ep “Carrying No Cross” s kojim su stvorili jednu od posljednjih velikih progresivnorockerskih klasika 70-ih. U njoj je sjedinjeno sve najbolje što su ti trojica majstora eksperimentalne glazbe bila sposobna ponuditi. Kompleksnost i eklektičnost pojedinih orkestralnih aranžmana i ritamskih prijelaza naprosto je zapanjujuća, da ne govorimo o Jobsonovim virtuoznim vještinama, kojima na toj fantastičnoj kompoziciji nema kraja. Završnu instrumentalnu sekciju najlakše bi bilo opisati metaforom što bi se dogodilo kad bi se međusobno sukobili King Crimson i Emerson, Lake & Palmer.
Sa “Danger Money” su UK za svoj studijski oproštaj stvorili još jedno odlično djelo. Ono po skladateljsko-izvedbenoj kvaliteti i širini ne zaostaje puno za nezaboravnim prvijencem. Ono što je najuzbudljivije jest da se albumu nimalo ne osjeti odsutnost gitarista. Wetton, Jobson i Bozzio bili su tako fantastični instrumentalisti da su s lakoćom popunili onaj prostor koji bi inače pripadao gitari. “Danger Money” je po mom mišljenju bio i Jobsonov najveći zvjezdani trenutak u dotadašnjoj karijeri. Među ostalim, njegovo je nevjerojatno sviranje na tom albumu utjecalo na cijelu legiju budućih prog rock klavijaturista. Nakon završene turneje i koncertnog albuma “Night After Night” (1979) uslijedio je očekivani raspad sustava. Trio se razbježao na razne strane glazbenog svijeta. Od njih je u komercijalnom smislu daleko najuspješniji bio Wetton, koji je nakon kratke avanture s Wishbone Ash, zajedno s još nekim prog rockerskim drugovima osnovao Asiju i s njom postigao golem uspjeh.
Ništa manje zanimljiv glazbeni put odabrao je Jobson, koji je trenutno šef UKZ-a, najnovije inkarnacije oživljenih UK u kojoj svira i Trey Gunn, bivši King Crimson basist. Neke se stvari ni nakon desetljeća ne mijenjaju. U ovom je slučaju to više nego razveseljavajuće.
Postava
John Wetton – vokal, bas gitara
Eddie Jobson – klavijature, električna violina
Terry Bozzio – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
Eddie Jobson, John Wetton
Popis skladbi
1. Danger Money
2. Rendezvous 6:02
3. Only Thing She Needs
4. Caesar’s Palace Blues
5. Nothing To Lose
6. Carrying No Cross
