Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Helloween
Izdavačka kuća: Castle Communications
Izdanje: 1994
Trajanje: 50:12
Ocjena: 4/5
Godine 1993. njemački powermetalski prvaci Helloween bili su kreativno, moralno i komercijalno skroz na dnu, a činilo se da će ondje ostati zauvijek. Njihova vrlo kontroverzna albuma, »Pink Bubbles Go Ape« (1991) i »Chameleon« (1993), koja su izašla kod izdavačkog diva EMI, nisu donijela željeni komercijalni uspjeh. Osim što su gotovo svi članovi benda u to vrijeme bili posvađani među sobom, »Chameleon«, na kojem su eksperimentirali s progresivnim rockom i popom, otjerao je i priličan dio tradicionalne, metalske baze fanova. Tadašnji pjevač Michael Kiske svojim je problematičnim, ‘zvjezdanim’ ponašanjem i potpuno drukčijim glazbenim ukusom stvarao rascjep među članovima, a još veći problem bio je originalni bubnjar Ingo Schwichtenberg, koji je počeo gubiti bitku s drogom i alkoholom. Nakon većeg incidenta s drogom letio je iz benda, a njegova (privremena) zamjena usred turneje »Chameleon« postao je Richie Abdel-Nabi, prilično nespretan povremeni bubnjar koji nikako nije uspio (ili mu se jednostavno nije dalo) naučiti svirati većinu Helloweenova glazbenog materijala.
Odmah nakon kraja katastrofalne turneje, usred koje su također izgubili priličan dio fanova, originalni gitarist Michael Weikath, njegov gitarski kompić Roland Grapow i basist Markus Grosskopf donijeli su sudbonosnu odluku da iz benda izbace Kiskea i da Helloween na sljedećem studijskom albumu vrate na stare, omiljene i traženje powermetalske zvučne tračnice od kojih ih je problematični pjevač sve više udaljavao. Vokalnu zamjenu našli su na iznenađujući način u Andiju Derisu, bivšem pjevaču njemačkih melodičnih rockera Pink Cream 69, koji je upravo tada bio u sukobu s ostalim članovima spomenutog benda pa je u Helloween stigao kao naručen. Weikath je Derisa potajno zvao k Helloween već nakon izlaska potpuno promašenog albuma »Pink Bubbles Go Ape«, no on je tada još bio zaprisegnuti član Pink Cream 69. Novog bubnjara pronašli su u Uliju Kuschu, bivšem članu skupine Gamma Ray, što znači da je pod mentorstvom Kaija Hansena već imao nešto iskustva sa sviranjem Helloweenove baštine i bio je više nego primjerena zamjena za nesretnog Schwichtenberga.
Helloween su se na svom šestom studijskom albumu, »Masters of the Rings«, koji je izašao 1994., željeli zvučno vratiti točno ondje gdje su stali nakon oba powermetalska remek-djela »Keeper of the Seven Keys«, što im je barem djelomično uspjelo, a već je to nadmašilo sva očekivanja, pa je taj projekt predstavljao jedan od najuspješnijih povratka na metalsku scenu. Deris doduše nije posjedovao vokal tolikog tehničkog kova i ranga kao Kiske, no to je uspješno nadoknadio glasovnom osebujnošću, većom eklektičnošću i specifičnim karizmom, unutar koje nije manjkalo ni (crnog) humora, kojeg su Helloween tada krvavo trebali ako su željeli oživjeti svoj prepoznatljivi ‘happy Helloween’ stil. »Master of the Rings« iznjedrio je čak četiri singla u obliku »Where the Rain Grows«, »Perfect Gentleman«, »Mr. Ego« (Take Me Down)« i »Sole Survivor«, što je rječito svjedočilo o novostečenoj ambicioznosti skupine, koja se nakon neuspješne priče s EMI-jem preselila k manjoj, podružničkoj izdavačkoj kući Raw Power.
O tome da su Helloween željeli oživjeti barem nešto čarobne atmosfere i mitologije albuma »Keeper of the Seven Keys« svjedoči već naslovnica albuma i njegova napola konceptualna narav, jer čuvar sedam ključeva, nakon što je uspješno pobijedio zlikovca, odsad postaje gospodar sedam prstenova kozmičke ravnoteže kojima će moći uspješno nastaviti svoju vječnu borbu protiv zla. Danas postoji tona powermetalskih bendova sa sličnim, više-manje očajno jeftinim kvazikonceptualnim, bajkovitim porukama, ali samo su Helloween oni koji su u tome oduvijek bili potpuno iskreni i autentični, a uz to su sve skupa ublažili svojim specifičnim humorom.
Deris je iz Pink Cream 69 donio snažan melodični kompozicijski etos, što je tradicionalnom Helloween power metalu cijepilo i nešto hard rock/AOR šarma, pogotovo na onim skladbama na kojima je karizmatični pjevač ostavio svoj pečat, a to su točno prve tri stvari na albumu, ako se ne računa Weikathov instrumentalni uvod »Irritation«. Ta klasicistička gitarska solaža, koju prate programirani orkestralni ukrasi u režiji starih helloweenovskih znanaca, klavijaturista Jorna Ellerbrocka i izvrsnog producenta Tommyja Hansena, pobrinula se za sjajan uvod u energetsku bombu naslova »Sole Survivor« na kojoj Helloween odmah uspješno poručuju da su ‘opet tu’, to jest da opet dišu power metal punim plućima i da sad može početi potpuno nova era. Kataklizmični bubnjarski prijelazi Ulija Kuscha barem su na razini njegova prethodnika, dok trenutak istine za sve one koji nisu mogli tek tako preboljeti Kiskeov odlazak nastupa kad Deris dokaže da je više nego primjeren nasljednik ‘legende s problemima’, jer svojom iznimnom vokalnom karizmom s lakoćom osvaja srca i najžešćih metalskih purista. Novi pjevač posebno blista na visokomelodičnom refrenu, koji je kao stvoren za njegov vokalni pristup potekao iz tvrdog/melodičnog rocka, dok oba gitarista priređuju pravu plejadu iznimno ukusnih harmonija koje opet podsjećaju na ‘stara dobra vremena’ iz osamdesetih.
I odlični »Where The Rain Grows«, kojeg obilježavaju specifična gitarska fraza i Grapowljeve klasicističke pasaže, koje zorno svjedoče o tome da se taj gitarski majstor napokon mogao potpuno razmahati, obdaren je snažnim melodičnorockerskim refrenom. Izmjena gitarskih solaža između Weikatha i Grapowa izvedena je na izuzetno inteligentan način, dok epsku atmosferu učinkovito nadopunjuje još jedan autobiografski tekst, koji govori o povratku ‘izgubljenih’ na scenu nakon što su se našli u ‘kišnom području’. Za Derisov zvjezdani trenutak na »Master of the Rings« moglo bi se označiti »Why?«, koji je bez sumnje jedna od najinovativnijih skladbi na albumu s ukusnim akustičnim aranžmanima, tečnim gitarskim harmonijama i pobjedničkim refrenom. »Mr. Ego (Take Me Down)«, u kojem Grapow u tekstu prisvaja Kiskeove probleme s egom, uglavnom je položen u spor tempo, ali je ipak iznenađujuće zabavan pothvat s iznenađujućim ritmičkim preokretom u posljednjem, nešto eksperimentalnijem dijelu. I tu se, usprkos dominaciji razgranatih i žestokih gitarskih pasaža obaju gitarista, u pozadini čuju sintisajzerske linije, koje je inače moguće zamijetiti na većini skladbi s »Masters of the Rings«, što je još jedna lijepa novost s kojom, na veselje tradicionalnih fanova, ipak nisu pretjerivali.
Jedan od zabavnijih trenutaka albuma predstavlja i socijalna burleska »Perfect Gentleman«, koja se ponosi izuzetno zanimljivim središnjim aranžmanom i visokomelodičnim refrenom, dok Deris uz minimalnu pomoć Grapowljeva prateća vokala ponovno blista svojom naglašenom pjevačkom karizmom i eklektičnošću. Ponovno se u tekstu i među pojedinim šaljivim zvučnim efektima može osjetiti onaj nepogrešivi, obećavajući Helloweenov humor koji ne smije nedostajati ni na jednom njihovu albumu. Što se tiče šaljivih ideja i domišljatosti, apsolutni pobjednik Helloweenova ‘dječjeg vrtuljka’ uvijek je iznimno simpatični »The Game Is On« na kojem se tvorac te skladbe Weikath otkrio kao veliki ljubitelj videoigara. Zato nije iznenađenje da tu ne manjka duhovitih zvučnih efekata koji su preuzeti ravno sa starih 8- i 16-bitnih igraćih konzola kao što su NES, SNES i Game Boy, dok se jedan od stihova odnosi na zgode dobro poznatog brkatog vodoinstalatera talijanskog podrijetla unutar zemlje gljiva i kornjača. Nostalgični refren, spomenuti elektronski efekti i veseljačka atmosfera mnoge će pri novom slušanju u duhu vratiti u djetinjstvo.
»Secret Alibi«, u kojem se uspješno miješaju pozitivizam i melankolija, sadrži snažnu hard rockersku gitarsku frazu, pa se Derisov vokal tu ponovno odlično osjeća i ovaj put dosegne i nekoliko viših nota. Tu treba spomenuti da Deris nikada nije želio oponašati Kiskeov ‘operetni’ pristup, iako je njegov vokal u sljedećim godinama i tehnički nevjerojatno napredovao. Izmjena gitarskih improvizacija opet je prava paša za uši, a ovaj put posebno oduševi vječni klasicist Grapow, kojem opet ‘narastu krila’. I »Take Me Home« sadrži (za uobičajene Helloweenove prilike) potpuno nekonvencionalan uvod, jer u uvodnom dijelu ima funkerske gitarske improvizacije, dok ulazak Derisova vokala i stidljive teksture sintisajzera u pozadini tradicionalnom Hellloween zvuku, posebno u refrenu, dodaju izdašnu melodičnorockersku auru.
»In the Middle of a Heartbeat«, u kojem Deris iznimno proživljenim pjevanjem para svoje srce, očaravajuća je ljubavna power balada koja je više nego uspješno nastavila njihov ugled uvjerljivih tvoraca atmosferičnih balada. Akustični gitarski aranžmani u pozadini ukusno su popraćeni simfonijskim sintisajzerskim zavjesama, što još povećava eteričnu atmosferu. Iz prošlog se iskustva može potvrditi da čak ni najzagriženije dečki s metalskim glazbenim ukusom, koji inače s visoka gledaju na AOR balade u domeni bendova tipa Asia ili Whitesnake, ne prepoznaju »In the Middle of a Hertbeat« kao nešto pretjerano slatkasto zbog čega bi se slučajno osjećali nelagodno i razgolićeno. »Still We Go«, uvjerljivo najtvrđa stvar na »Master of the Rings«, u kojoj ne manjka napola šaljivih, napola jezivih efekata, ultimativna je poruka svim fanovima da su se Helloween opet vratili na metalsku autocestu. Ta završna poslastica zapravo je kolaž svih njihovih najmarkantnijih zvučnih elemenata, a istodobno s nešto mračnijom atmosferom od ostalih skladbi na albumu već poručuje kamo će Helloween stilski i ambijentalno voditi na sljedećem studijskom projektu naslova »The Time of the Oath« (1996).
Helloween su na »Masters of the Rings«, neočekivano uspješnom i duhovitom povratku na pobjedničke powermetalske terene, poput mitološke ptice feniks poletjeli iz pepela i usrećili sve one koji su početkom devedesetih već digli ruke od njih. Album je već pri izlasku bio dovoljno inovativan i eklektičan da nitko nije mogao posumnjati u novu energiju i radnu volju koja je stigla s dolaskom obaju novih članova, a istodobno je predstavljao posrećen nastavak powermetalske baštine, pa su se stari fanovi opet počeli vraćati nakon što su vidjeli da je bend opet na ‘pravom putu’. Helloween su nakon nepopularnog eksperimentiranja s prog rockom i popom, koje je iznjedrilo vrlo mješovite rezultate, opet počeli svirati power metal, to jest ono što su najbolje znali. Njihov ponovno stečeni ugled unutar metalske srenje samo je rastao sa sljedećim izdanjima, od kojih je svako sljedeće bilo još bolje od prethodnog, što vrijedi barem do 2001., kad se raspala inkarnacija benda s albuma »Masters of the Rings«.
Postava
Andi Deris – vokal
Michael Weikath – gitara
Roland Grapow – gitara
Markus Grosskopf – bas-gitara
Uli Kusch – bubnjevi
Produkcija
Tommy Hansen
Popis skladbi
1. Irritation
2. Sole Survivor
3. Where The Rain Grows
4. Why?
5. Mr. Ego (Take Me Down)
6. Perfect Gentleman
7. The Game Is On
8. Secret Alibi
9. Take Me Home
10. In The Middle Of a Heartbeat
11. Still We Go
