Izvođač: Magma
Izdavač: Seventh Records
Izdanje: 1971
Trajanje: 41:54
Ocjena: 4.2/5
Nakon izvrsnog prvijenca, koji je potresao glazbeni svijet i predstavio nam novi glazbeni žanr (iako još ne posve oblikovan), Magma se već nakon godinu dana vratila s drugim studijskim izdanjem naslovljenim 1001° Centigrades.
Postava je uglavnom ostala ista. Najviše prašine podigao je dolazak obećavajućeg puhača Jeffa Sefferja, Francuza s mađarskim korijenima. Važan je bio i odlazak gitarista, jer je to značilo da je Magma ovdje potpuno bez gitare i da je iz svoje glazbe izgubila priličan dio rocka.
Magma na ovom albumu i dalje ostaje prikovana uz svoj fikcijski svijet, preko kojeg idejni vođa Christian Vander napada temelje ljudskog društva, njegovu razornost, osvetoljubivost, agresivnost, zluradost i još mnoge stvari. Vander nas tako ponovno upozorava na “Wurdah Itah”, odnosno mrtvu zemlju, i time nam dočarava mentalno stanje većine ljudi na našem planetu.
I glazbeno se Magma još nije odmaknula od vizije prvijenca. Većina glazbe i dalje se oslanja na jazz rock, dosta je tu i utjecaja klasike (iako osjetno manje nego kasnije), opere, istočnoeuropske folk glazbe i raznih koračnica, koje su djelomično zaslužne za to što su Magmi prišili etiketu nacističkog (ili pak ponekad fašističkog) sastava. Sve to je naravno bilo neopravdano, kod Magme je jednostavno bila riječ o mješavini svih mogućih utjecaja. Uostalom, kako bi glazba koja se temelji na jazzu uopće mogla biti nacistička?
Album sadrži tri kompozicije. Prva je djelo šefa sastava, Christiana Vandera, i pokazuje njegov skladateljski napredak. S Rïah Sahïltaahk stvorio je naime jedno od svojih najneobičnijih i najsjajnijih djela. Preostale dvije skladbe manje su važne u Magminoj zbirci, no i u njima se nađe poneka svijetla točka.
Rïah počinje polako, s jazzovskim ritmom i Blasquizovim vokalom. Ubrzo se primijeti da u tom mirnom ritmu neće ostati dugo, jer je Vander u kompoziciju neprestano ubacivao ubrzanja ritma koja su krajnje nepredvidljiva. Te izmjene završavaju kad nastupi prva koračnica, u kojoj prevladavaju klavir i bubnjevi te naravno vokal. Skladba postaje još divljija kad prvi put na vokalu čujemo i Vandera. Melodije se nižu kao na traci. Ponekad se čak čini da je Rïah Sahïltaahk sastavljena od stotinu manjih pjesama, a ne da je jedna duga skladba. Možda je to i najveća zamjerka – da se dijelovi ponekad čine nepovezanima i da su prijelazi među njima povremeno grubi. Meni osobno je to prekrasno, jer je takav način skladanja tako rijedak i još se i danas čini svježim. Tempo potom malo pada, ali nam Vander ne dopušta da odmorimo. Na 1001° Centigrades bio je još poprilično zaljubljen u koračnice i istočnoeuropsku folk glazbu, što se primijeti prilično brzo. Dijelovi se i dalje naglo nižu – od ultradinamičnih do sporih jazzovskih, do gotovo ambijentalnih, do klasičnih dijelova, koračnica… Kasnije smo svjedoci i nekih Vanderovih vokalnih ispada (vriska), na koje smo već navikli s prve ploče. Nakon svih dinamičnih preokreta na albumu, kompozicija završava pomalo nesvečano, sporim, sve tišim krajem.
“Iss” Lanseï Doïa “je kompozicija koju je stvorio Teddy Lasry, koji je bio skladatelj već na prvijencu, ali je tamo ostavio puno veći pečat, barem što se mene tiče. Ova je kompozicija mnogo dosadnija nego što bih od Lasryja očekivao. Početak je posve jazzovski, no neki međudijelovi još su i zanimljivi, s raznim zborskim napjevima i Blasquizovim vokalnim ekscesima.
Cahenova tvorevina za nijansu je slabija od Lasryjeve, no ovdje se Cahen očito još tražio. Puno više pokazao je na albumima sastava Zao, a ovdje se vidi da ne zna točno što želi napraviti. Na kraju skladba ispadne kao inače simpatičan jazz, ali bez većih iznenađenja ispadne prilično jadno. Ako želite slušati zanimljiv i dobar jazz, okrenite se drugamo, jer je ovo prilično generično i neinspirirano.
Rïah Sahïltaahk nedvojbeno spada među najveća Magmina remek-djela, no sam album znatno gubi na kvaliteti zbog preostale dvije skladbe. I “Iss” i “Ki” solidne su jazz tvorevine, ali je Vanderova neusporedivo bolja. Lasry i Cahen stvorili su čišće jazzovske kompozicije, s manje iznenađenja. Sve skupa doduše je zamotano u zeuhl omotnicu (posebno vokali), ali nije ništa posebno.
Ova ploča posljednja je studijska koju ubrajamo u “prvi val” Magme. Poslije su uslijedile velike promjene u postavi. Najuočljiviji je bio odlazak “Fatona” Cahena i Jeffa Sefferja, koji su kasnije oblikovali vlastitu viziju zeuhla u sastavu Zao. Isto tako je Magma doživjela preporod u glazbenom smislu, jer je na Mekanik Destruktiw Kommandoh zvučna slika potpuno drukčija i sve se više odmiče od jazza te je sve bliža operne stilu Orffa i minimalističkoj klasičnoj glazbi. Elementi jazz rocka kod Magme su oduvijek bili prisutni i vjerojatno će uvijek biti, ali su nakon ovog albuma bili znatno smanjeni.
1001° Centigrades je polovičan album. To znači da je prva polovica izvrsna i nudi nam jedno od najboljih Vanderovih djela uopće. U tom smislu Magma čini čak korak naprijed od sjajnog prvijenca. No što to vrijedi ako je druga polovica albuma, za koju su zaslužni Lasry i Cahen, sporija i neavanturistična. Nemojte me krivo shvatiti, kompozicije su posve solidno jazzovske, ali Magma za mene mora biti nešto drukčije. Album se nedvojbeno isplati kupiti već zbog Rïah Sahïltaahk, ali slabija druga polovica albuma znači da je, barem što se mene tiče, riječ o najslabijem studijskom albumu (da, i slabijem od Merci) u povijesti Magme.
Postava
Christian Vander – vokal, bubnjevi, udaraljke
Klaus Blasquiz – vokal, udaraljke
François Cahen – klavir
Francis Moze – bas
Teddy Lasry – klarinet, saksofon, flauta, glas
Jeff Seffer – saksofon, bas-klarinet
Louis Toesca – truba
Produkcija
Louis Sarkissian
Popis skladbi
1. Rïah Sahïltaahk (21:45)
2. “Iss” Lanseï Doïa (11:46)
3. Ki Ãahl Ö Lïahk (8:23)
