Izvođač: Taj Mahal
Izdavač: Columbia Records
Izdanje: 1968
Trajanje: 32.55
Ocjena: 4.5/5
Blues rock se prije nikada nije bohotio s tako jedinstvenom aromom i tako neponovljivo punim okusom, sve do dolaska Henryja Saint Clair Fredericksa, danas priznate blues atrakcije s umjetniškim pseudonimom Taj Mahal. Taj Mahal se već na krsnoj studijskoj avanturi upućuje na misiju nemogućeg. Barem se tako čini na prvi pogled, Taj naime sreću izaziva s naizgled u žurbi nabranim pušeljcem blues standarda poznatih i manje renomiranih glazbenika. Kockanje se pretvara u trijumf na svim frontama kad “Taj Mahal” ispod povučene crte izdaje živopisnu paletu emotivno snažno naglašenih, a istodobno izvorno aranžiranih motiva, koji su plod neosporne kvalitete, a na svoj način i izvanredne vizije glazbenika.
Taj Mahal nevjerojatno brzo sklapa prijateljstvo s klenim blues željezarijama. Ključ njegova uspjeha skriven je u jedinstvenosti pristupa, koji naime ostavlja mašti slobodan put i varira u načinu prikazivanja osnovnih crta lica žanra. Taj pritom uspješno manipulira i vokalom i dirigiranjem bazično postrojene inštrumentalne falange. Stari mehanizmi za interpretiranje davno osiročenih blues bisera ovdje su tik pred istekom roka valjanosti, ali ne posve otpisani, neočekivano se susreću s plimom utjecaja srodnih rocku, funku i bluesu. Što dakle čini Taj? Možete biti uvjereni da između dvaju svjetova ne stoji skrštenih ruku, nego ih radije domaće spaja, miksa i konačno fermentira u egzotičan, još dugo ne nedužan napitak, u čudesni opijat kojemu je suđeno postati duhovna hrana nadolazećih naraštaja blues rokerskih entuzijasta. Taj Mahal se rado vrti oko urbano obilježenih standarda bluesa, briljira primjerice s “Checkin’ up on My Baby” (Sonny Boy Williamson) i Johnsonovom “Dust My Broom”, koja je razumljivo poprimila značajske crte slavnije verzije Elmorea Jamesa, a drugi put se vraća u močvare Mississippija, gdje se znoji uz oduševljeno nadograđene interpretacije od civilizacije zaboravljenih stvaralaca Sleepy John Estes “Leaving Trunk”, “Diving Duck Blues” i “Everybody’s Got to Change Sometime”, a uzbudljivu ruralnu ekspediciju zaključuje nijansu udomaćenijom klasikom Blind Willie McTella Statesboro Blues.
Rezultat oduševljenog Mahalova gnječenja starih bluesovskih formi očituje se u modernoj, gotovo rokerskoj teksturi odabranih skladbi, kojom standardi dobivaju na dostupnosti, zapravo postaju “uglađeniji”, a istodobno ostaju dovoljno spontani za očuvanje temeljne poruke. Izlizani i osijedjeli bluesovski oblici tako su poprimili mrvicu više (prividne) udomaćenosti, od tradicionalnih su se (vjerojatno u želji da ne preplaše ništa loše slućeću publiku) konkretnije pomaknuli u smjeru “urbanizacije” bluesa. Činjenica da na prvijencu Taja Mahala kronično nedostaje autorskog materijala posve je nevažna. U istom dahu možemo dodati još mrvicu drskosti tvrdnjom da je Taj Mahal tiho skovao pravu malu revoluciju, bolje rečeno, porinuo je evolucijske tokove uz koje su tegobe glazbene adolescencije uskoro potom blažile ponajprije generacije mlijekozubih blues rokerskih zanesenjaka s Otoka. Danas je dobro jasno što je sve slijedilo. Taj Mahal je blues vlastoručno poveo prema svjetlijoj budućnosti!
Postava
Taj Mahal: vokal, gitara, usna harmonika
Jesse Ed Davis: gitara
Ry Cooder: gitara
James Thomas: bas
Sanford Konikoff: bubnjevi
Produkcija
Bob Irwin
Popis skladbi
1. Leaving Trunk
2. Statesboro Blues
3. Checkin’ up on My Baby
4. Everybody’s Got to Change Sometime
5. EZ Rider
6. Dust My Broom
7. Diving Duck Blues
8. The Celebrated Walkin’ Blues
