Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Styx
Izdavač: A&M Records / Interscope
Izdanje: 1990
Trajanje: 42:35
Ocjena: 3.5/5
Američki prog rock/AOR prvoborci Styx trebali su skoro sedam godina da se s dvanaestim studijskim albumom »Edge of the Century« izvuku iz mrtvila koje je izazvao potpuni karijerni ‘hitac u nogu’ naslovljen »Kilroy Was Here« (1983), neuspjeli konceptualni album o robotima zbog kojeg je ova nekoć iznimno uspješna grupa umalo zauvijek pripala prošlosti. U tom su ih vremenu potresli (privremeni) odlazak gitarista i pjevača Tommyja Shawa, jednog od ključnih karika njihove velike priče o uspjehu, kad su u drugoj polovici sedamdesetih i početkom osamdesetih diktirali vrhove američkih glazbenih ljestvica. Shaw se naime odmah nakon završetka turneje »Kilroy Was Here« bacio na solo karijeru te se 1990. udružio s Tedom Nugentom u kratkotrajnoj postavi Damn Yankees.
Njegova (privremena) zamjena postao je multiinstrumentalist Glen Burtnik, solo glazbenik pri tadašnjoj Styxovoj izdavačkoj kući A&M. Burtnik, kasniji član grupe The Orchestra, sastavljene od bivših članova ELO-a, imao je sličnu boju glasa kao Shaw, ali njegov gitarski stil nije dosezao virtuoznu dubinu njegova prethodnika, pa ne čudi da je to, uz očekivani Shawov povratak, bio njegov jedini rezultat u ulozi službenog člana Styxa sve do izlaska albuma »Cyclorama« (2003). »Edge of the Century« bio je i posljednji album za nesretnog originalnog bubnjara Johna Panozza, koji je šest godina kasnije umro od zatajenja bubrega, što je posebno pogodilo njegova brata, originalnog basista Chucka.
Preporođeni Styx na »Edge Of the Century« puni su novog elana, koji uz iznimku nekoliko tvrđih rockerskih izleta predstavlja gotovo potpuni zaokret u AOR/pop rock vode s hrpom više-manje slatkastih power balada, a počeli su upijati i određene zvučne utjecaje tadašnje glam metal scene, koja se tada već polako opraštala s dominantnih radijskih valova. Ipak se pokazalo da su Styx nakon duge odsutnosti još uvijek privlačni američkom tržištu, jer im je »Edge of the Century« donio hit singl u obliku skladbe »Show Me The Way«, koju su američki vojnici tijekom Zaljevskog rata prigrlili kao svoju himnu. Neke su radijske postaje vrtjele i prerađenu verziju spomenute skladbe, u kojoj su, tipično američki, pjevala i djeca spomenutih vojnika. Preostala dva singla, »Love Is the Ritual« i »Love at First Sight«, nisu uspjela postići sličan uspjeh i premda je album dosegao zlatnu nakladu, Styx su se već nakon kraja turneje opet otpravili na još jedan šestogodišnji počinak.
Na većini skladbi središnju je skladateljsku ulogu imao klavijaturist, pjevač i aranžer Dennis DeYoung, što je nakon Shawova odlaska bilo nekako očekivano, dok su neke dobre ideje doprinijeli i Burtnik, originalni gitarist/pjevač James Young te vanjski suradnici Plinky, Bob Burger i Ralph Covert. Već spomenuta ‘pop metal’ himna »Love Is the Ritual« prožeta je mladenačkom energijom tzv. MTV generacije, koju osigurava novi član Burtnik u ulozi glavnog pjevača, a koji bojom glasa već gotovo bezobrazno podsjeća na Tommyja Shawa. Odlična produkcija, za koju je pobrinuo DeYoung, primjetna je već od prve sekunde i pobrinut će se da većina uradaka na »Edge of the Century« puno bolje prođe test vremena nego što bi se očekivalo.
Veliki hit »Show Me The Way« potpuno je karakteristična DeYoungova power balada, kakve je ovaj veliki katolički pobožnjak uspješno kovao i u prošlosti, pa ne čudi da na krilima moćnih vokalnih harmonija pod klavijaturistovom dirigentskom palicom, arogantnih gitarskih fraza i eteričnih klavirskih aranžmana u tren oka očara nježne duše, kakvi su bili primjerice prije spomenuti američki vojnici. Lirično gledano riječ je o još jednoj tipičnoj, slatkastoj i patetičnoj bajci o ‘američkom snu’, zbog čega se slušanje teksta jako ne preporučuje.
Naslovna skladba ritmički je izdašno navijen melodični rocker koji naivno idealizira neke ključne povijesne događaje s početka devedesetih godina, poput pada berlinskog zida. Burtnik ponovno zvuči poput nekog arogantnog klinca, dok si s Youngom uspješno dodaju pojedine gitarske pasaže i u navezi s DeYoungom uvjerljivo grade zarazne vokalne harmonije. »Love At First Sight« je slatkasta ljubavna power balada koja sadrži vrlo dobar simfonijski aranžman, ukusne gitarske varijacije i krasan DeYoungov vokalni nastup, no tekst je potpuni AOR kliše od kojeg će prosječan slušatelj dobiti napadaj šećera.
»All In a Day’s Work« prilično je nezanimljiva akustično-gitarska ljubavna balada u kojoj opet ne manjka tipične američke patetike, ponajviše zahvaljujući Burtnikovu ‘plačljivom’ vokalnom nastupu, premda je u instrumentalnom i vokalnom smislu, očekivano, odsvirana vrhunski. »Not Dead Yet«, koju je napisao indie glazbenik Ralph Covert, razmjerno je zabavan tvrdi rocker na kojem se DeYoung uspješno pretvara u pokvarenog pjevačkog dečka, iako su ritmičke nijanse ovaj put poprilično ravnolinijske, a slušatelj se opet susreće s potpuno bezumnim tekstom.
»World Tonite« je još jedan nešto temperamentnije zasoljen uradak s udarnom gitarskom frazeologijom, u kojem ne nedostaje ni zanimljivih sintesajzerskih ukrasa ni moćnih vokalnih harmonija. Burtnik se ponovno pretvara u Shawova vokalnog klona i sa svojim klinačkim pjevačkim nastupom zvuči kao pravi idol tada već ‘osuđene’ hair metal generacije. »Carrie Ann« doduše je još jedna ljubavna power balada s očajno prozirnim, patetičnim tekstom, no ipak je riječ o najsofisticiranijoj baladi na albumu, koja jednostavno oduševljava svojim hipnotičkim refrenom i središnjim klavirskim aranžmanom. DeYoung, koji je bio glavni ‘krivac’ što su Styx sedamdesetih uspoređivali s Queenom, tu se uz pomoć bogatih prateće vokalnih harmonija ponovno prokleto uspješno pretvara u pjevačku ‘divu’ i istodobno nudi nekoliko izuzetno ukusnih simfonijskih varijacija.
Odlični melodični rocker »Homewrecker« jedina je skladba u kojoj mikrofon pripada i Jamesu Youngu, vječnom ljubitelju tvrđih melodija, što znači da ovaj put ne nedostaje udarnih gitarskih pasaža i snažnih bubnjarskih prijelaza, dok se plavokosi gitarist, ovaj put kao glavni pjevač, učinkovito ruži nad još jednom bezobraznom razbijačicom srca. Moćan refren prožet je pojačanim sintesajzerskim linijama i nekako iznenađujuće djeluje da ova skladba nije ostavila većeg traga na tadašnjoj AOR sceni. No ipak se treba sjetiti da je u trenutku izlaska »Edge of the Century« već tekla 1990. godina. Završni uradak, nostalgično obojeni »Back to the Chicago«, još je jedna pompozna power balada sa svečanim orkestralnim aranžmanima i soul elementima, što posebno vrijedi za još jedan fenomenalan vokalni nastup u režiji ovog starog klavijaturističkog mačka DeYounga. Tekst se odnosi na povratak benda u Chicago, gdje je priča o Styxu početkom sedamdesetih i počela.
Styx su s »Edge of the Century« svjetskoj zajednici slušatelja krajem osamdesetih uspješno poručili da su još živi i da i dalje znaju stvarati dobru glazbu. Unatoč tome što je »Show Me the Way« bio neočekivani veliki hit, bilo je jasno da je kraj vremena najvećeg komercijalnog uspjeha, pa su se s početkom grunge invazije odlučili za gotovo sedmogodišnju hibernaciju. Na iznimno uspješan način vratili su se tek 1997., nakon smrti bubnjara Johna Panozza, kad su izdali dvostruki koncertni album »Return to Paradise«.
Postava
Dennis DeYoung – klavijature, vokal
James Young – gitara, vokal
Glen Burtnik – gitara, vokal
Chuck Panozzo – bas-gitara
John Panozzo – bubnjevi, udaraljke
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Michael Smith – saksofon
Dan Barber – truba
Mike Halpin – trombon
Ron Kolber – bariton saksofon
Howard Levy – usna harmonika
Jon Negus – klarinet, saksofon
Mark Ohlson – truba
Joe Pusateri – udaraljke
Produkcija
Dennis DeYoung
Popis skladbi
1. Love Is the Ritual (3:48)
2. Show Me the Way (4:35)
3. Edge of the Century (4:20)
4. Love at First Sight (4:35)
5. All in a Day’s Work (4:11)
6. Not Dead Yet (3:32)
7. World Tonite (3:38)
8. Carrie Ann (4:26)
9. Homewrecker (5:12)
10. Back to Chicago (4:18)
