Autor: Sandi Sadar Šoba
Mjesto: Križanke, Ljubljana, Slovenija
Datum koncerta: 27.08.2013
Broj posjetitelja: 3.500
Cijena karte: 26 € (prodaja unaprijed) / 35 € (na dan koncerta)
Veliki ljudi nakon brojnih osvojenih lovorika uvijek postavljaju sve više ciljeve, a veliki glazbenici pokušavaju dosadašnja postignuća barem malo nadopuniti, nadograditi, odnosno učiniti barem korak dalje od svega što su do određenog trenutka uspjeli. Kod mističnog čovjeka s ravnica uz Muru, pjesnika toliko puta opjevanog beltinškog melosa, gospodina Vlada Kreslina, ostalo je nedosegnutog vrlo malo, pa se čovjek s pravom pita je li bilo kakva nadogradnja uopće još moguća i izvediva, a istodobno nema straha da bi i najkvalitetnije ponavljanje već viđenog na bilo koji način utjecalo na osjećaje koji su sve prije nego dosadni, isprani ili izblijedjeli zbog predvidljivih repeticija. Crna gitara i usamljeno prizivanje sjećanja na stare arhivske vinjete iz vremena koje se više ne može posve sigurno dozvati natrag samo su dio duge staze koja krasi Vladov stvaralački život. Ovaj put, na 22. tradicionalnom nastupu na Festivalu Ljubljana, čovjek s onom crnom gitarom na pozornicu je domamio i stare suputnike, stare prijatelje i znance, što ništa ne umanjuje – prednost je dao obitelji, pa je na daske Križanki ovaj put, uz čak 20-člani glazbeni orkestar izvrsnih glazbenika, pred samu publiku domamio čak tri generacije svoje obitelji. Obećavao se dakle spektakl kakvog ne pamtimo, jer je prizorište doista bilo rasprodano do gotovo posljednjeg sjedala. Pred amfiteatrom Križanki gurala se nepregledna masa poznatih i manje poznatih lica, a uz kremu slovenske kulturne elite sjedala u gledalištu ovaj put su dijelili stari, mladi, siromašni, bogati, zaljubljeni, usamljeni, a prije svega svi zaljubljeni u potresnu i dirljivu liriku te moćne riječi čovjeka koji svojim hrapavim glasom i uspravnim držanjem nijednom nije razočarao ni ostavio publici u ustima gorak okus prevarenosti. Jedni su došli iz radoznalosti, drugi iz potrebe, jer je poetski jezik Kreslinovih skladbi dodobra prožeo njihov svakodnevni život, neki su došli samo podlijeći čarobnoj kombinaciji milujućeg glasa izvanrednog Kresota s u Sloveniji prilično rijetko slušanim, ali čarobnim cimbalama, a svi su znali da je do posljednjeg mjesta ispunjeno prizorište svjesno kako se sprema nešto neobično, u svakom slučaju vrijedno svakog centa koji ste odbrojili za sjedalo među okupljenima. Kreslin nije površni ugađač općem ukusu masa. On je pripovjedač, čarobnjak i samouvjereni vizionar koji se usudi slijediti svoje snove, podijeliti ih s masama i rezonantno ispovjediti sve što mu leži na srcu i u mislima.
Tom je načelu, nakon što su se prigušila svjetla i kad je žamor nepreglednih masa utihnuo, a iz zaklona mraka na pozornicu stupio Kreslin u bijelom sakou i gotovo nezaobilaznom šeširu, prebacio crnu gitaru preko ramena te probio led večeri skladbom iz bajkovito fantazijskog filma Čisto pravi gusar, skladbom Pustite nam ta svet. Tko ne vjeruje u bajke, star je, a njegov je život ogoljen i prazan. Krasna popudbina za početak intenzivne večeri, a potom glavnog miljenika večeri okruži vijenac izvrsnih glazbenika koji nose ime Mali bogovi. Miro Tomassini, Kreslinov dugogodišnji prijatelj i glazbeni suputnik, prebaci svoju gitaru preko ramena i senzualno je pomiluje prstima. Bas hvata Luka Jerončič, a za bubnjevima, uz pratnju multiinstrumentalista Iztoka Cergola i udaraljkaša Luke Ovsca te zvuk krasnih orgulja Tonča Feinika, opne miluje Gašper Peršl. Zvezdice bele s krasnih Kreslinčic zadonu puno i senzualno, možda malo otužno i suzdržano, u svakom slučaju u suzvučju s izvornom verzijom, a Kreslin s bendom Mali bogovi odluta u sentimentalne sfere teatra zbivanja, s pogledima uzdignutima prema nebu, raširenih ruku i slikovitih prizora iz svijeta mašte i stvarnosti. Varijacije na temu bile su samorazumljive, a kao prvi dokaz izvanrednosti Malih bogova već se na skladbi Cesta pojavilo prepletanje klavijatura i slatke trube koja se profinjeno meko provlačila kroz teksturu izvrsnog zvuka. Kantautorska sloboda i umjetnikov dašak izvrsnosti nadglasali su okus već slušanog i već viđenog, a uz izvanredno dovršenu izvedbu skladbe Nekega jutra ko se zdani očarana je masa mogla sklopiti oči i u mislima kliznuti u zlatno doba izvanrednog Martina Krpana. »Prvi žarek že dviga se iz sna / glej, nad vodo je svetloba vzšla / ko poslednjem v temi poidejo moči / novih stotero se sonca veseli. / Nekega jutra ko se zdani / in se glave ohladijo / vsak odide svojo pot. / Nekega jutra ko se zdani / in se solze posušijo / nekega jutra ko se zdani,« odjekuje prigušeno mrmljanje tisuća usana, zbog suzdržanosti koja je možda na mjestu u drami i operi, ali na punokrvnom rockerskom koncertu nije najbolja popudbina za doživljaj događaja, pa je cijeli događaj, unatoč punom zvuku, ostao nepotpuno proživljen.
Unatoč tome može se složiti s refrenom skladbe da još uvijek ima takvih ljudi kojima se čovjek može razveseliti, a dio toga nedvojbeno su i bluesom puni kerubini oko vrhovnog boga Kreslina. Upravo oni zajedno otpjevaju zlokobnu najavu teške jeseni nakon koje na tlo padaju teške pahulje i cijeli svijet uljuljkaju u san nestajanja i mira. Gusta magla i sugestivna svjetla, a iz zvučnika pušu stihovi: »Letos bo huda jesen / veter bo neusmiljen in leden / Ko sonce zaide, pridejo zveri na plan / ptice odletijo vsaka na svojo stran.« Kreslin je umjetnik ispovijedanja životnog otjecanja, nestajanja, smrti, a istodobno i čežnje koju svijet treba. Krasnu pjesmu o ljubavi i srčanosti, usudu, začaranosti suživotom, prikrivenoj erotici i strasti ispovijeda skladba s albuma Ptič Odpiram okno, a potom uz zvuke klavira, kojem tipke ovaj put prebire nadareni voditelj sastava Gal in Galeristi, Gal Gjurin, koji u skladbi prije toga pokaže da zna krotiti i mjedeno tijelo pozaune, na pozornicu stupa mlada nadarena pjevačica Severa Gjurin. Prvi duet sa skladbom Abel in Kajn nije najuvjerljiviji, jer mlada dama iz sastava Olivija svojim mekim i neizrazitim glasom ne uspijeva u potpunosti parirati Vladovu baritonu, barem ne kao na ploči Drevored. Vlado prepuhuje usne, a senzualni trenutak pojačane emocionalnosti, barem po mom skromnom mišljenju, u set unosi izuzetno proživljena izvedba skladbe Ptič, koja počinje izvanrednim Tomassinijevim dodirom žica gitare koje toplo obujme zvuci orgulja, a Kreslinov šareni glas senzualno otpjeva svoju hvalospjevnu pjesmu životu, postojanju. »Tam nad vodo vsako jutro vstane dan / in prešteje zmagovalce in žrtve nočnih sanj. / Tam nad vodo se še vedno svet vrti, / in odnaša sanje, ki si jih zbudila ti,« slatko gorkim glasom pjeva Vlado, a razneženo ožalošćeno srce mnogima s pravom izmami poneku suzu u oku.
A onda povratak i vraćanje kazaljki na mjeraču prolaznosti za više od trideset godina unatrag. 4. listopada 1980. Odjeven u vojničku uniformu mladi Vlado guta oštro derištvo časnika armije kapetana Raljića koji viče na »mladog gušterа«. Dan prije toga crveni tepih, šampanjac i pobjednički nastup uz potporu orkestra Jožeta Privšeka sa skladbom posvećenom narkomanima, sanjarima, izgubljenima na putu samootkrivanja, ljubavi, ponovno strasti i žarenja uz svjetlo krhkosti postojanja. Dan neskončnih sanj definitivno je jedan od bisera slovenske glazbene poetike, a ništa manje u tom se smjeru ne upisuje ni skladba S tabo je izi, koja samo zvukom pijanina daje svijetu slovenski ekvivalent rezonantnim baladama iz filmova o junaku romana Iana Fleminga, ako usporedbu posudim od onih koji u Kreslinovoj poetici osjećaju dašak Jamesa Bonda. Dah dviju violina, kojima se pridružuje truba, a prigušena svjetla pojačavaju puninu osjećaja. Nakon dylanovski punog Vsak si želi pak, po mom mišljenju, uslijedi vrhunac večeri. Kreso podsjeti na 1984. godinu i izvrstan festival Novi rock, na kojem je stajao među zapanjenom publikom i slušao izvrsno osjećanje glazbe sastava Dorian Gray, koji je tada čarobnim glasom i izvrsnim osjećajem za melodiju kormilario nadprosječni glazbeni talent – gospodin Massimo Savić. Potonji se uz gromoglasan pljesak pojavi na pozornici u sjajnom odijelu kakvog se ne bi sramio nijedan odvjetnik, uz Tomassinija prebaci preko ramena crni Les Paul, koji ispod prstiju majstora rezonantno zasvira rifove skladbe Sjaj u tami. Massimo očara publiku u jednom mahu, nakon proživljenih pet minuta sanjarenja s pjevnim Satriani solažama i krasnim baršunastim glasom izvanrednog vokala. Nakon proživljene izvedbe hita izvrsnih Dorian Gray slijedi veliki naklon veličini Krpanovih. »A sad slijedi pjesma, za koju bih rado rekao, da sam ju spisao sam. Vlado – baš ti zavidim veličini i lijepoti …«, a slijedi izvanredan duet sa skladbom Od višine se zvrti, na kojoj Massimo izvanrednim slovenskim izgovorom nadmašuje sve prethodne pokušaje duetne obrade ovog klasika iz Kreslinove riznice bisera ljepote.
Iz Goričkega v Piran ispraćaju, kao i Tisto črno kitaro, glasovi još uvijek previše suzdržane publike. Nakon Tiste črne kitare na pozornicu dolaze članovi obnovljene, pomlađene postave Beltinške bande. Za čarobne cimbale sjeda Andi Sobočan, a još više uz zvuke tople violine ganuti Samo Budna. Namesto koga roža cveti priziva u sjećanje Halgato, a nakon sentimentalne otužnosti Kreslin, upravo u trenutku kad mu publika jede iz ruke, otvara knjigu Poezije, stavlja naočale i počinje čitati priču o mjestu zvanom Gostilna Central, gdje je odrastao: »Tiste noči v Centralu leta tisoč devetsto štiriintrideset – muzikant z bajsom Jože Kociper, violinist Janez Kociper, moj ded, gospodar Jožef Kreslin, gospodinja moja babica in fantek z orglicami – moj oče,« nakon čega na pozornicu samouvjereno, unatoč zrelim godinama, vitalno stupa Vladov otac Milan. Publika duet oca i sina sa skladbom Tisti bejli grm nagrađuje gromoglasnim pljeskom, a daljnji niz vijenca narodnijih napjeva također na nekoliko trenutaka krade pozornost publike od sina i usmjerava reflektore upravo na najstarijeg člana obitelji Kreslin. Vsi so venci vejli postaju već standard kojem se publika nakon nekoliko posjeta mora posve samostalno i sigurno pridružiti, a nakon skladbe Nocoj je edna luštna noč (u potonjoj, nestašnoj priči o ljubakanju, na pozornicu stupa i pjeva i Vladova majka Katarina) slijedi trenutak koji je ocu Milanu priredio sreću u srcu. Nakon dugogodišnjeg nagovaranja, uz izvanredan violinski solo Sama Budne, preko Križanki zavijore zvuci Goričkega čardaša, a nakon čardaša potresna poetika boli, umiranja, ponovno oproštaja i prekmurske sentimentalnosti sa skladbom Bela nedelja. Ugrijani do posljednjeg vlakna na tijelu, potom dobivamo veselije tonove skladbe Nocoj igramo za vas, koja po orlekovsku pada u set poput ispovijedi o zavođenju, žuru i glazbi za sva raspoloženja, što Kreslinu doista uspijeva začarati u svakom trenutku njegovih koncerata. Nakon kritičnih Vran, tijekom kojih se malo nelagodno meškolje predstavnici vlasti u prvim redovima lože za odabrane neposredno ispod pozornice, redovni dio završava skladbom Poj mi pesem, koja zazvuči gotovo jazzovski, zajedno sa svim sudionicima koncerta te i kćeri Ajdom na flauti, i prvi dio zaključuje tako da publika pljeska stojeći i traži dodatak. Njega i dobiva, a tijekom prvog dijela na pozornicu stupa predstavnica treće generacije obitelji Kreslin, nadarena mlada flautistica Ajda Marija, koju ste možda već čuli u SiTi Teatru prije nekoliko mjeseci, a sada mlada dama još sigurnije i bez straha izvodi skladbu Še je čas, gdje otac kćer, koja ovaj put poseže za poprečnom flautom, prati usnom harmonikom. Upravo u duhu obiteljskog spektakla koncert se nastavlja »isključenom« verzijom skladbe Okna na stežaj, proživljenom skladbom Zibaj me, a prije završnog dijela prvog produžetka orkestar iz kutije za pizzu uzima crne naočale i svi zajedno izvode spektakularnu verziju skladbe Daj mi Micka pejneze nazaj, a narodnom standardu od dvije kitice Vladova ekipa, naravno, dodaje i treću nezaobilaznu kiticu, koju je za ovaj prekmurski hit, evergreen, zimzelenčić, ako hoćete, napisao upravo Vladov otac.
Stari je Jack i on to dobro zna! Ništa više nije bilo potrebno dodavati, ili ipak? Svakako – skladbom Je v Šiški še kaj odprtega, uz šetnju do publike, s pozornice i na pozornicu, cijela ekipa Malih bogova, Beltinške bande, čudotvornih i dragocjenih gostiju večeri te cijela Kreslinova obitelj dostojanstveno se oprašta od publike koju su razmazili više od tri sata. Križanke su se potom počele prazniti, a mi, puni dojmova, počeli smo se iz zajedničkog središta užitka razlijevati ulicama i sporednim putovima sanjive i u mrak odjevene Ljubljane. Svatko je dobio svoju dozu sentimentalnosti, nostalgije, a prije svega pune uši dobre glazbe, nakon koje svaki Kreslinov koncert može biti uistinu zarazan trenutak, kojim ste se napili izvrsnosti i na manje od toga jednostavno više ne biste mogli pristati. Upravo se zato iz godine u godinu vraćate na Kreslinovanje – na blagdan pune glazbe i pobjedu svjetla i srčanosti nad tamom otuđenosti, a riječi i stihovi s beltinških ravnica popudbina su zbog koje svijet može biti ljepši, topliji i podnošljiviji za življenje.
Setlista
1. Pustite nam ta svet
2. Zvezdice bele
3. Cesta
4. Nekega jutra, ko se zdani
5. Ena pesem
6. Letos bo huda jesen
7. Odpiram okno
8. Abel in Kajn (S. Gjurin in V. Kreslin)
9. Ptič
10. Dan neskončnih sanj
11. S tabo je izi
12. Vsak si želi
13. Sjaj u tami (Massimo)
14. Od višine se zvrti (Massimo in V. Kreslin)
15. Iz Goričkega v Piran
16. Tista črna kitara
17. Namesto koga roža cveti
18. Gostilna Central
19. Tisti bejli grm (V. in M. Kreslin)
20. Vsi so venci vejli (V. in M. Kreslin)
21. Nocoj je edna luštna noč (V., K. in M. Kreslin)
22. Gorički čardaš (Samo Budna in M. Kreslin)
23. Bela nedelja
24. Nocoj igramo za vas
25. Vrane (V. in M. Kreslin)
26. Poj mi pesem
27. Zdaj pa zbogon vi Odranci …
—————————-
28. Še je čas
29. Okna na stežaj
30. Zibaj me
—————————-
31. Daj mi Micka pejneze nazaj (cela družina Kreslin)
32. Je v Šiški še kaj odprtega
Galerija slika
