Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Emerson, Lake & Palmer
Izdavač: Atlantic Records
Izdanje: 1978
Trajanje: 41:03
Ocjena: 1.5/5
»Love Beach« je najgori album u povijesti legendarnog progresivnorockovskog trija Emerson, Lake & Palmer (skraćeno ELP) i jedno od onih potpuno promašenih studijskih ostvarenja za koje bi bilo puno bolje da nikad nije ugledalo svjetlo dana. Odgovor na pitanje zašto su ELP to ‘trulo jaje’ uopće snimili puno govori o nebo vapijućoj (ne)kvaliteti ovog polovičnog uratka bez ikakve duše i ‘jaja’, jer je snimljen samo zbog tadašnjih obveza grupe prema izdavačkoj kući Atlantic Records, kojoj su pred raspad dugovali još jedan studijski album.
»Love Beach« je toliko loš da je šteta trošiti puno riječi na njega, jer ELP na njemu zvuče kao loša parodija samih sebe. Već podatak da je »Love Beach« do 1992., kada je izašao »Black Moon«, bio posljednji album Emerson, Lake & Palmer na kojem su sudjelovala sva tri legendarna glazbenika, koji su se odmah nakon njegova izlaska razišli i posvetili (ne previše uspješnim) solo karijerama, dovoljno je rječit o tome koliko je malo motivacije i interesa za pisanje novih skladbi bilo u vrijeme kad je trio na želju izdavačke kuće otišao u svoj studio na Bahame.
Keith Emerson, Greg Lake i Carl Palmer krajem sedamdesetih bili su do grla siti jedan drugoga, apatični i zasićeni (u današnje bi vrijeme takav album, međusobno potpuno izolirani, zacijelo snimali preko interneta), dok dobrih skladateljskih ideja nije bilo ni od kuda, pa je klavijaturistički čarobnjak Emerson bio taj koji je dovršio snimanje i odradio produkciju te kao posljednji, s velikim olakšanjem da je napokon svemu kraj, napustio Bahame. Koliko nisko mišljenje o »Love Beach« i danas imaju pojedini članovi legendarnog trija, puno govori Palmerova sarkastična izjava da ‘ELP na naslovnici albuma izgledaju kao loša kopija disko zvijezda Bee Gees’.
I ovaj je put Lake za pomoć pri pisanju tekstova pozvao nekadašnjeg King Crimson supatnika, pjesnika Petera Sinfielda, inače dugogodišnjeg ELP-ova suradnika od albuma »Brain Salad Surgery« (1973.) nadalje. Ni Sinfieldovi tekstovi nisu bili ništa bolji od glasovite glazbene podloge, jer osim izrazito konceptualne skladbe »Memoirs Of an Officer and a Gentleman«, koja govori o sjećanjima ‘hrabrog’ engleskog časnika, što znači da nije isključivo romantične naravi, riječ je samo o ljubavnim litanijama koje nemaju baš nikakve veze s metafizičkim, apokaliptičnim, znanstvenofantastičnim, povijesnim i mitološkim tekstovima iz Peterovih najboljih dana.
Album od početka do kraja nema neku pravu umjetničku viziju koja bi na slušatelja ostavila barem mali emocionalni dojam, dok svi trojica majstora svojih instrumenata na većini ostvarenja s »Love Beach« zvuče gotovo potpuno ogoljeno. Čak se ni klavijaturističkom megalomanu Emersonu više nije dalo improvizirati na očekivanoj razini. Nešto više solističke energije demonstrira tek u »Canario« te u završnoj skladbi, prije spomenutoj »Memoirs Of an Officer and a Gentleman«, koja je unatoč epskoj dužini od 20 minuta samo još parodija njihovih nekadašnjih superepova, koji su se zlatnim slovima upisali u povijest progresivnog rocka. U eri (kraj sedamdesetih) kad su skladbe od 20 minuta postajale sve veća rijetkost, Lake i Sinfield stvorili su konceptualnu suitu o patetičnom, zaljubljenom časniku koji svojoj odabranici piše pisma s fronte, a nakon rata biva nagrađen počasnim maršem pred kraljem Jurjem VI. i Churchillom.
Prvi dio te četverodijelne suite, u kojoj nedostaju prijelazi među pojedinim ‘poglavljima’, »Prologue/The Education of a Gentleman«, ne ispada loše, jer Lake demonstrira pjevačku predstavu na traženoj razini, a i Palmer oduševljava svojom specifičnom bubnjarskom kombinatorikom. Drugi dio, »Love at First Sight«, potpuno je klasicistički, klavirski usmjeren, pa uz pristojnu asistenciju taman dovoljno angažiranog Lakeova vokala i Palmerovih udaraljkaških ukrasa također zvuči solidno. Odavde nadalje stvari nažalost ozbiljno idu nizbrdo, kao da im je odjednom posve ponestalo ideja. Treći dio, »Letters From the Front«, tako je potpuno ogoljen, bez glave i repa, dok je »Honourable Company (A March)« samo dosadan marš koji podsjeća na Djeda Mraza u svečanoj povorci.
Pojedine su skladbe toliko neinspirirane da se na svakom koraku može osjetiti kako je triju, po domaći rečeno, potpuno ‘visjelo’ kakva će biti konačna glazbena slika i komercijalni uspjeh »Love Beach«. Lake je doduše i dalje bio odličan pjevač, a njegovi kolege i dalje fanatici na svojim instrumentima, no već na otvaračkoj ljubavnoj power baladi »All I Want Is You« više se ne osjeća ona kemija i energija koja ih je nekoć povezivala i uz pomoć koje su stvorili svoja najbolja djela. Lake pjeva bez emocija, Palmer svira bubnjeve s pola očekivane snage, dok Emerson na klavijaturama prisiže samo još na visoke tonove.
Još gore ispada naslovna skladba na kojoj je Emerson između potpuno ogoljene melodije i usiljenog refrena na naporno repetitivan način eksperimentirao sa svojom najdražom sintisajzerskom igračkom. Skladbe poput beživotne balade »Taste Of My Love« i trećerazrednog bluesrockovskog izrodka »The Gambler« jednostavno je šteta podrobno opisivati, jer je riječ o nekima od najgorih ostvarenja u povijesti legendarnog trija. Još pristojno ispada »For You«, gdje Lake na dovoljno suptilan način, serijom melankoličnih pasaža, demonstrira svoj često previđani gitarski talent, iako u pjevačkoj izvedbi nedostaje onaj žar koji je krasio njegova najbolja vokalna ostvarenja.
U aranžerskom smislu najbolje ispada komercijalno usmjereni instrumental »Canario«, izdan i kao singl, koji je, ironično, obrada dijela suite »Fantasia para un Gentilhombre« u originalnoj izvedbi španjolskog klasičnog skladatelja Joaquina Rodriga, jer tu sva tri instrumentalista na usklađen način demonstriraju svoje visoko cijenjene improvizacijske odlike. Emersonove improvizacijske orgije na moog modularu tako su na očekivanoj razini, Palmer izvodi pravu bubnjarsku kataklizmu, dok Lake demonstrira nekoliko izuzetno sočnih baskitarskih linija. I podatak da je riječ o jedinoj skladbi s »Love Beach« koju Palmer i danas često izvodi na svojim solo koncertima rječito govori da je riječ o jednoj od vrlo rijetkih svijetlih točaka na albumu.
»Love Beach« predstavlja jedno od najsramotnijih poglavlja u karijeri legendarnog trija, koji je morao poslušati ugovor s izdavačkom kućom i snimiti studijski album daleko ispod očekivane razine, album kojem se danas bolje smijati nego plakati. Dugo je vremena »Love Beach« držao titulu najgoreg ELP-ova albuma, no 1994. mu se ‘opasno’ približio »In The Hot Seat«. Nakon što su se sva trojica glazbenih majstora u osamdesetima prihvatila solo karijera, a Emerson i Lake zajedno s Cozyjem Powellom 1986., kao Emerson, Lake & Powell, pokušali oživjeti dio nekadašnje magije (što je barem djelomično uspjelo), pa i projekt 3 zaslužuje spomen, do ponovnog okupljanja sve trojice velmoža progresivnog rocka došlo je tek 1991. Nakon obećavajućeg (ponovnog) početka sve se skupa (opet) pokvarilo i uslijedio je (novi raspad), ali to je već neka druga priča.
Postava
Keith Emerson – klavijature
Greg Lake – vokal, gitara, bas-gitara, usna harmonika
Carl Palmer – bubnjevi, udaraljke
GOSTUJUĆI ČLAN:
Peter Sinfield – tekstovi
Produkcija
Keith Emerson
Popis skladbi
1. All I Want Is You (2:35)
2. Love Beach (2:46)
3. Taste Of My Love (3:33)
4. The Gambler (3:23)
5. For You (4:28)
6. Canario (From Fantasia Para Un Gentilhombre) {J. Rodrigo} (4:00)
7. Memoirs Of An Officer And A Gentleman (20:16)
– 1. Prologue / The Education Of A Gentleman (5:33)
– 2. Love At First Sight (5:37)
– 3. Letters From The Front (5:20)
– 4. Honourable Company (A March) (3:46)
