Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Supertramp
Izdavač: A&M Records / Interscope
Izlazak: 1975
Trajanje: 47:24
Ocjena: 4/5
Kultni artrockerski šampioni Supertramp našli su se 1975. u neobičnoj situaciji. Studijsko remek-djelo »Crime Of the Century« (1974) donijelo im je neočekivan komercijalni uspjeh, kojem se nisu nadali ni u najluđim snovima, pa su preko noći iz opskurnih čudaka, koji su za malo propustili priliku da se uvrste među značajnije progresivnorockerske pionire, postali svjetske zvijezde od kojih se najednom očekivala masovna produkcija hitova. Pritom je važno primijetiti da su Supertramp komercijalni proboj doživjeli u razdoblju kad je art rock, uz pomoć bendova kao što su Electric Light Orchestra, Roxy Music i Queen, doživljavao veliki proboj prema vrhovima glazbenih ljestvica. Pritisak izdavačke kuće, koja je željela što skoriji novi studijski album, bio je ogroman već tijekom turneje »Crime Of the Century«, tako da su se oba glavna skladatelja i poglavara banda, gitarist/klavijaturist/pjevač Roger Hodgson i klavijaturist/pjevač Rick Davies, zatvorila u studio prije nego što su se Supertramp uopće stigli odmoriti od koncertiranja. Turneja se inače prijevremeno završila zbog Hodgsonove ozlijeđene ruke.
Glavni problem pri nastajanju novog albuma bio je to što ideje jednostavno nisu htjele lijepo potjecati, pa su Hodgson i Davies tijekom stvaranja četvrtog Supertramp studijskog uratka, znakovito nazvanog »Crisis? What Crisis?«, morali iskoristiti i nešto materijala nastalog tijekom ili čak prije nastanka »Crime Of the Century«, ali se iz raznih razloga nije našao na tom albumu. Naslov i ideja za naslovnicu, na kojoj se bogataš, utonuo u udoban naslonjač, sunča usred potpunog razaranja, bili su odraz tipičnog Supertramp zajedljivog sarkazma, a ujedno su parodija na gospodarsku krizu koja je sredinom sedamdesetih zahvatila većinu zapadnog svijeta te prethodno spomenute skladateljske blokade, koja na sreću nije imala težih posljedica. Skladateljske i osobne razlike između dvojice poglavara grupe ipak su iz godine u godinu postajale sve veće.
»Crisis? What Crisis?«, bez obzira na to što Hodgson i Davies ovaj put nikako nisu uspjeli ponoviti briljantnost neponovljivog »Crime Of the Century«, sadrži nekoliko odličnih kompozicija i, unatoč izostanku velikih hitova, s lakoćom se ubraja među bolje uratke njihove karijere. Supertramp su ovaj put dodatno produbili one zvučne elemente u kojima su i prije bili najjači: uspješno spajanje kompleksnih ritmičkih signatura i melodičnih, simfonijskih aranžmana s himničnim refrenima, društveno kritičan, satiričan tekst, vokalni kontrast između Hodgsonova specifičnog ‘gostolenja’ i Daviesova ‘gunđanja’, simfonijsku veličanstvenost na Daviesovu električnom klaviru, Hodgsonove melodične gitarske varijacije i duhovite saksofonske pasaže u režiji Johna Anthonyja Helliwella.
»Easy Does It« otvara se zvučnom slikom zviždućeg japija s naslovnice, dok ga u pozadini prate zvukovi prometnog kaosa. Akustičnogitarski uvod sadrži ugodnu, pomalo orijentalno obojenu melodiju usred koje Hodgsonov specifični, zajedljivi vokal još kako dolazi kao naručen za otvaranje albuma. »Sister Moonshine« sadrži niz zabavnih akustičnogitarskih akorda koji uz pomoć usne harmonike i Hodgsonovih pjevačkih izljeva, uz Daviesovu harmonijsku potporu, stvaraju melodramatičnu atmosferu. Sočni orguljaški slojevi i lukave gitarske varijacije dobivaju društvo u obliku Helliwellove piskaljke te se brinu za čudesan ples instrumentalne i ambijentalne raznolikosti.
»Ain’t Nobody But Me« čak je jedan od najboljih uradaka u cijeloj Supertramp priči, u kojoj vokalne harmonije u zajedničkoj režiji obojice poglavara banda usred refrena doživljavaju svoj sarkastični klimaks. Helliwell se usred instrumentalnih interludija pošteno razmaše svojim glamuroznim saksofonskim pasažama, dok Daviesovi zajedljivi orguljaški slojevi na razigran način održavaju zavidnu ritmičku razgibanost. Na »A Soapbox Opera«, gdje se ne može previdjeti zaštitni crni humor i cinizam, prvi se put na albumu zaista pokazuje da su Supertramp u ovoj fazi karijere, unatoč sve izraženijoj pop senzibilnosti koja je počela prevladavati u njihovu zvuku, još uvijek imali dosta manevarskog prostora za razne progresivnorockerske instrumentalne odmake. Hodgsonov vokal već na početku pobrine se za pravu dramu, dok moćni simfonijski aranžmani na Wurlitzer električnom klaviru dodatno pojačavaju melankoličnu atmosferu, koja čini veliki kontrast s podrugljivim tekstom.
Na »Another Man’s Woman«, još jednoj zajedljivoj društvenoj satiri, glavnu vokalnu inicijativu ponovno preuzima Davies, dok Hodgson donosi nekoliko lijepo izoštrenih gitarskih fraza koje tvore lijep kontrast simfonijskim aranžmanima na električnom klaviru. Razigrane improvizacije u instrumentalnoj sekciji prava su paša za uši, osobito gastronomska solaža na Wurlitzeru. »Lady« naravno nema ničeg zajedničkog s istoimenom Styx klasikom, nego je riječ o potpuno karakterističnoj Supertramp klasici, u kojoj grupa oduševljava melodičnom senzibilnošću, gradnjom simfonijske melodrame i još jednom briljantnom Hodgsonovom pjevačkom izvedbom koja se ruga nekim ljubavnim klišejima.
»Poor Boy« sadrži pastoralne aranžmane na harmonici i zajedljive ukrase na klaviru, dok Daviesov vokal, uz usputnu asistenciju svog gitarskog kolege te jazzovsku uporabu klavira, energično zapovijeda nestašnoj melodiji. »Just A Normal Day«, u kojoj se Davies i Hodgson harmonično izmjenjuju na glavnom vokalu, klavirski je usmjerena balada sa svečanim simfonijskim aranžmanima, a posebnu pozornost valja posvetiti Helliwellovoj briljantnoj saksofonskoj solaži. »The Meaning« nešto je mračniji uradak, u kojem Hodgsonov vokal, koji je ovaj put još tužnije zvučan nego inače, uz sviranje akustične gitare postupno podiže dramu, za koju obilato skrbe i strastvene saksofonske pasaže te višeslojne simfonijske teksture. »Two Of Us«, nabijena sakralno obojenim simfonijskim aranžmanima i melankoličnim gitarskim akordima, pastoralna je ljubavna balada s visoko ‘gostolečim’ Hodgsonom u glavnoj ulozi, za koju se može reći da predstavlja iznimno dirljiv zaključak albuma.
Istina, »Crisis? What Crisis?« po kvaliteti nikako ne dostiže prethodnika »Crime Of the Century«, ali ipak še zdaleč nije tako loš uradak kao što i danas misle pojedini (čak i bivši) članovi grupe. Iskreno govoreći, riječ je vjerojatno o najviše previđenom albumu njihove karijere, koji je jednostavno imao tu smolu da je izašao nakon artistički superiornog uratka koji im je donio veliki komercijalni proboj. Singlovi s »Crisis? What Crisis?« doduše su naišli na prilično mlak odziv, ali je zato sam album i u SAD-u doživio lijep komercijalni uspjeh, a inače je kroz većinu karijere za Supertramp bilo karakteristično da su njihovi albumi obično doživljavali veću popularnost od singlova. Najveći uspjeh i ujedno artistički zenit svoje karijere Hodgson, Davies, Helliwell, Thomson i Siebenberg, to jest klasični Supertramp, ionako su doživjeli četiri godine poslije.
Postava
Roger Hodgson – vokal, gitara i klavijature
Richard Davies – vokal i klavijature
John Anthony Helliwell – puhački instrumenti i prateći vokal
Dougie Thomson – bas gitara
Bob Sienberg – bubnjevi i udaraljke
Produkcija
Ken Scott i Supertramp
Popis skladbi
1. Easy Does It (2:17)
2. Sister Moonshine (5:15)
3. Ain’t Nobody But me (5:12)
4. A Soapbox Opera (4:50)
5. Another Man’s Woman (6:20)
6. Lady (5:24)
7. Poor Boy (5:08)
8. Just a Normal Day (3:59)
9. The Meaning (5:21)
10. Two of Us (3:29)
