Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Spock's Beard
Izdavač: Inside Out Records
Izdanje: 1995
Trajanje: 56:54
Ocjena: 4.5/5
Priča o Spock’s Beard pripovijest je o jednoj od najvažnijih skupina tzv. trećeg vala progresivnog rocka, koji je procvat doživljavao sredinom devedesetih, kad su inicijativu u obnavljanju zanimanja za eksperimentalni glazbeni žanr, koji je nekoć proživljavao puno bolja vremena, preuzeli ponajprije Amerikanci i Šveđani. Spock’s Beard u Los Angelesu osnovala su braća Morse, pjevač/multiinstrumentalist Neal i gitarist Alan. Neobično ime benda zapravo je bilo usputni proizvod šale. Alan je naime nakon kraja neke zabave izjavio ‘da se tijekom tuluma osjećao kao da se našao u nekoj paralelnoj dimenziji, kakva je recimo bila ona u kojoj je gospodin Spock nosio bradu’ (poznati lik iz sage Star Trek u priči ‘Mirror, Mirror’ susreo se sa svojim bradatim i zlim dvojnikom). Pritom je gitarist napola u šali izjavio i to da bi Spock’s Beard doista bilo dobro ime za novi band.
Nakon nekog vremena, kad je Alan s bratom Nealom, basistom Daveom Merosom i bubnjarom Nickom D’Virgiliom sastavio popis potencijalnih imena za novu skupinu, sasvim na kraju, više za šalu nego zbilja, dopisao je još ‘Spock’s Beard’. Svi članovi benda složili su se da je to najbolje moguće ime i tako je rođena nova skupina, koja je većinu inspiracije crpila ponajprije iz djela progresivnorockovskih klasika iz sedamdesetih poput Genesis, Yes, Pink Floyd, King Crimson, Emerson, Lake & Palmer, Gentle Giant i Kansas, a uz njih valja spomenuti i klasične/tvrde rockere predvođene Deep Purple i Led Zeppelin. Spomenuta postava otišla je u studio, gdje su snimili prvijenac Spock’s Beard naslova »The Light«, koji opravdano predstavlja jedan od najvažnijih i najkvalitetnijih progresivnorockovskih albuma iz devedesetih godina prošlog stoljeća, iako su u nastavku karijere snimili i nekoliko zanimljivijih i ambicioznijih albuma.
Osim izbrušene sposobnosti za gradnju moćnih simfonijskorockovskih aranžmana i kompleksnih ritmičkih nijansi, Spockobradci su već na početku posjedovali poseban osjećaj za melodijsku osjetljivost, koja je već gotovo graničila s popom i u kojoj se nije moglo promašiti važan utjecaj legendarnih The Beatles. Čak je i Morseov pjevački pristup na trenutke bio srodan Johnu Lennonu, ako već treba tražiti kakvu vokalnu srodnost. To je značilo da su štreberi na njihove koncerte mogli dovesti i svoje djevojke i tako ih lakše ‘indoktrinirati’ u svijet progresivnog rocka za koji inače nisu htjele ni čuti.
Uporaba kontrapunkta i višedijelnih vokalnih melodija (Alan i osobito bubnjar D’Virgilio sa svojim prateći vokalima također su bili više nego pristojni pjevači), pod zamjetnim utjecajem kultnih Gentle Giant, bila je također jedna od glavnih odlika ove skupine, što se lijepo čuje na nekim trenucima »The Light«. Tekstovi doduše nisu bili među jačim stranama ovog albuma, jer je primjerice naslovna skladba puna apsurdnih besmislica, a ne može se promašiti ni religiozne poruke, koje su postale važne na Nealovu kasnijem stvaralačkom putu, dok se na skladbi »Go The Way You Go« osjeti i djelić tipičnog američkog patosa, koji je postao još očitiji na budućim albumima.
Spock’s Beard, slično kao njihovi švedski prog revitalistički vršnjaci The Flower Kings, nikad nisu bili nikakvi predvodnici eksperimentalne inovativnosti, ali su znali oživjeti neke od najboljih i najomiljenijih elemenata klasičnog prog rocka i predstaviti ih u ‘osuvremenjenoj’ verziji, sa specifičnim pjevačkim i instrumentalnim sposobnostima, te im tako udahnuti ugodnu svježinu. Osim toga, ti veliki virtuozi i glazbeni entuzijasti bili su nakon Kansas nešto najbolje što se dogodilo američkoj progresivnorockovskoj sceni, koja se do njihove pojave nije ni izbliza mogla mjeriti s europskom. Zanimljiv je podatak i taj da su pri izvornom izdanju »The Light« postojale dvije različite naslovnice, jedna za američko i jedna za europsko tržište. Sve klavijature na albumu odsvirao je Neal, koji je ujedno autor sve glazbe i tekstova, osim sekcije »One Man«, koju je napisao u suradnji s Alanom.
S uvodnom 15-minutnom suitom »The Light«, koja obuhvaća čak osam dijelova, Spockobradci su nagovijestili izuzetnu ambicioznost i stvorili svoj prvi klasik, koji još i danas često izvode na svojim koncertima. U njoj se osjećaju brojni utjecaji prije nabrojenih skupina, dok su virtuozni elementi pojedinih instrumentalista i Nealov prepoznatljiv pjevački pristup dovoljno unikatni da pojedinim sekcijama utisnu potpuno specifičan zvučni pečat Spock’s Beard. O tome kako je karizmatičan pjevač Neal bio i u mlađim godinama može se čuti već na uvodnoj, klavirski usmjerenoj sekciji naslova »The Dream«, koju otpjeva gotovo s religioznim zanosom.
Izuzetna virtuozna fluidnost, a ponajprije Alanovo tkanje jazzistički usmjerenih gitarskih improvizacija i Nealovo dinamično polaganje epskih sintesajzerskih tekstura, osjetna je već na pompoznoj sekciji »One Man«. Alan se već tada zaklinjao u uporabu brojnih gitarskih efekata, dok se u njegovoj gitarskoj tehnici osjeća da su na njega najviše utjecala legendarna imena poput Stevea Howea, Davida Gilmoura, Stevea Hacketta i Allana Holdswortha. Dave Meros oduševljava polaganjem melodičnih bas linija na svojoj Rickenbacker bas gitari, dok je i D’Virigiliov jazzistički začinjen pristup obradi bubnjeva također posebno poglavlje za sebe. Neal pak na svakom koraku oduševljava svojom teatralnom vokalnom izvedbom, dok u maniri kameleona mijenja ‘uloge’ različitih likova koji nastupaju u ovoj epskoj suiti.
Neki simfonijski aranžmani mnoge će podsjetiti na klasične Genesis, koji su možda čak bili i najvažniji utjecaj pri nastanku ovog albuma. Među bolje trenutke suite »The Light«, u kojima band zorno demonstrira svoju stilsku raznolikost, zasigurno spada i izuzetno duhovita latino sekcija »Senor Valasco’s Mystic Voodoo Love Dance«, u kojoj se među ostalim čuje i flamenco gitara. Nosivi aranžman »The Light« stalno se iznova ponavlja i na kraju osigurava trijumfalan završetak ovog raznolikog simfonijskog vrtuljka.
»Go The Way You Go«, koja je također postala omiljeni koncertni standard, sadrži dramatične klavirske aranžmane, ugodnu, pastoralnu melodiju na akustičnoj gitari, duhovite udaraljkaške uloške s zamjetnim utjecajem Gentle Giant i epski refren, koji se u trenu upisao u srca svih pristaša skupine. Suptilne vokalne harmonije ponovno se pokazuju kao jedna od glavnih odlika Spockobradaca. Srednji dio s prepletom ‘supersonične’ gitarske solaže i divljih improvizacija na električnom klaviru i danas će se svidjeti ljubiteljima skupina Kansas i Dream Theater. Spock’s Beard uspjelo je s »Go The Way You Go« spojiti poslovičnu progrockovsku kompleksnost s pop osjetljivošću i tako stvoriti nevjerojatno učinkovitu mješavinu, koja je dostupna i svima onima koji inače ne spadaju među česte slušatelje progresivnog rocka.
Najbolja i najambicioznija tvorevina na »The Light« ipak je čak 23-minutni simfonijski superep »The Water«, koji je i danas nešto najbolje što su Spockobradci stvorili u svojoj karijeri. Za razliku od na trenutke veselih i razigranih sekcija »The Light«, ovdje je riječ o puno ozbiljnijoj kompoziciji, koja mjestimice sadrži i za Spock’s Beard neuobičajenu, mračnu atmosferu. Tako primjerice uvodna, klavirska sekcija pomalo podsjeća na rane Queen, ali već u sljedećem trenutku izbija improvizacijski kaos, koji će biti blizak svim ljubiteljima King Crimson, dok svečani simfonijski aranžmani u sljedećem trenu podsjete na klasične Yes. Raznolik izbor jazz fusion ritmičkih nijansi unatoč razigranosti zadržava melodijsku narav ove veličanstvene kompozicije, u kojoj se Neal ponovno iskazuje kao izuzetno karizmatičan pjevački kameleon. U nastavku ove epske suite, s brojnim iznenađenjima i nepredvidljivim ritmičkim zaokretima, uključuju se i prateće ženske vokalne harmonije, što naravno u trenu podsjeti na Pink Floyd u njihovim najboljim danima.
Veliko iznenađenje predstavlja kaotična sekcija usred koje se Neal, uz relativno udarne gitarske pasaže, tijekom pjevanja pretvori u neotesanog grubijana i pritom čak više nego jednom upotrijebi poznatu uvredljivu riječ koja počinje na ‘f’. Već odmah nakon vremenskog prijelaza nastupa veliki preokret, kad neotesani neprilagođenik odjednom shvati svoja vulgarna djela te se počne naveliko i pomalo patetično ispričavati za svoja nepromišljena djela, što pomalo podsjeća na tipično američko (kvazi)religiozno obraćenje bivših alkoholičara.
Vrhunac sedmodijelne suite »The Water« ipak nastupa u završnom dijelu, kad Spockobradci, neposredno nakon završetka lukave jazzističke sekcije, uz pomoć opsežne uporabe melotrona, izgrade tajanstven, prilično mračan, ali i svečan motiv, koji će se i danas svidjeti ponajprije svima onima koji se kunu u King Crimson (melotronska melankolija), ELP (Nealov pjevački pristup ovdje pomalo podsjeća na Grega Lakea, a i nosivi simfonijski aranžman dovoljno je pompozan da bi se svidio Keithu Emersonu) i Pink Floyd (moćne ženske vokalne harmonije i završna slide gitarska solaža) ostavštinu.
Završni simfonijski trijumf, »On The Edge«, otvara se klavirskim motivom koji podsjeća na onaj iz klasika Genesis »The Lamb Lies Down On Broadway«, nakon čega Spockobradci izgrade posve vlastite simfonijske aranžmane, koje usmjeravaju Merosove odebljane bas linije i snažni D’Virigiliovi bubnjarski krešendi. Alan pak ponovno oduševljava profinjenim gitarskim pasažama, koje se na izuzetno skladan način slijevaju s Nealovim živahnim klavijaturskim teksturama. S vremenom oblikuju moćnu melodiju s budničkim refrenom, pri čemu Neal ovaj put pronalazi neku ‘srednju’ vokalnu ravnotežu između lijepog, smirenog i razbarušenog, razdraženog pjevačkog pristupa.
»The Light«, izuzetno zrelo djelo mladog benda, bio je jedan od najboljih debija u povijesti trećeg vala progresivnog rocka, iako je Spockobradcima tada još uvijek nedostajao jedan djelić mozaika da bi se podigli na ‘viši nivo’ i postali predvodnici u svom glazbenom zanatu. Taj nedostajući djelić pronašli su dolaskom iskusnog japanskog klavijaturističkog virtuoza Ryoja Okumotoa, koji je dopunio i danas najcjenjeniju, klasičnu postavu Spock’s Beard. »The Light« bio je dakle jedan od onih albuma koji su sredinom devedesetih, nakon završetka neo prog ere/drugog vala, ‘spasili’ progresivni rock i obnovili barem djelić nekadašnjeg komercijalnog zanimanja, što je u tom razdoblju uspjelo samo još Porcupine Tree, The Flower Kings i Dream Theater.
Postava
Neal Morse – vokal, klavijature
Alan Morse – gitara, čelo, prateći vokal
Dave Meros – bas gitara
Nick D’Virgilio – bubnjevi, prateći vokal
GOSTUJUĆE PJEVAČICE:
Molly Pasutti i Wanda Houston – prateći vokal na “The Water”
Produkcija
Spock’s Beard i Neal Morse
Popis skladbi
1. The Light (15:32)
I. The Dream
II. One Man
III. Garden People
IV. Looking Straight into the Light
V. The Man in the Mountain
VI. Señor Valasco’s Mystic Voodoo Love Dance
VII. The Return of the Horrible Catfish Man
VIII. The Dream
2. Go the Way You Go (12:07)
3. The Water (23:10)
I. Introduction/The Water
II. When It All Goes to Hell
III. A Thief in the Night
IV. FU/I’m Sorry
V. The Water (Revisited)
VI. Runnin’ the Race
VII. Reach for the Sky
4. On the Edge (6:14)
