Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Yes
Izdavač: Frontiers Records
Izdanje: 2014
Trajanje: 93:02
Ocjena: 4/5
Yes su se 2013. i 2014. nalazili usred visokoambiciozne turneje ‘Three Album Tour’, tijekom koje su uživo izvodili tri klasična albuma, »The Yes Album« (1971), »Close To The Edge« (1972) i »Going For The One« (1977), i to u cijelosti, iako ne i kronološkim redoslijedom izlaska. Tako su »The Yes Album«, koji je kronološki izašao prije »Close To The Edge« i »Going For The One«, izvodili tek u trećem, završnom dijelu svojih nastupa, što nije imalo nikakvih negativnih posljedica, jer su sva tri navedena remek-djela posebna zvučna poglavlja za sebe u izvedbi triju različitih verzija legendarne engleske progrock grupe.
Turneja triju albuma ostat će u sjećanju i po tome što su Yes na njoj prvi put nastupili s američkim pjevačem Jonom Davisonom (Glass Hammer), koji je puno uvjerljivije zamijenio originalnog vokalista Jona Andersona nego njegov kanadski prethodnik Benoit David (ex-Mystery), s kojim su starci progresivnog rocka ‘za finale’ snimili prethodni koncertni album »In The Present – Live From Lyon« (2011).
Na njemu je, uz Davida, vjerojatno glavna posebnost bio kratkotrajni Yes klavijaturist Oliver Wakeman, koji je tada zamijenio svog slavnog oca Ricka. Olivera je ubrzo zamijenio povratnik Geoff Downes (Asia), također izvrstan klavijaturist, iako ne takav genij kao ‘stari’ Wakeman. Downes, koji je početkom osamdesetih već nakratko bio član ove legendarne skupine, uz poštovanje prema Rickovoj ostavštini donio je sa sobom prilično specifičan pristup obradi klavijatura, što se na koncertnim nastupima brzo primijetilo, i u dobrom i u lošem smislu.
Ovo koncertno ostvarenje, »Like It Is: Yes at the Bristol Hippodrome«, snimljeno je u Bristolu i ujedno je prvi službeni Yes koncertni album s Davisonom i Downesom u postavi, što mu odmah daje poseban pečat. Nažalost, veliki je negativni aspekt ovog dvostrukog koncertnog izdanja to što ne sadrži cjelovite izvedbe albuma »Close To The Edge«, što je bez sumnje velika, velika pogreška, čak i ako je riječ o racionalnoj odluci kojom su se odrekli eventualne trostruke verzije ovog inače prilično kvalitetnog snimka. Najzahtjevniji i najnapornji dio koncerta, na kojem je Downes morao demonstrirati sve svoje raznolike klavijaturističke vještine kako bi barem pristojno dostizao Wakemanovu baštinu, dakle nedostaje.
No, za utjehu je barem to što su osobito izvedbe albuma »Going For The One« zaživjele s posebnim šarmom, za što je, uz odlične Davisonove vokalne izvedbe, u kojima je ponekad teško primijetiti da za mikrofonom nije Jon, jer je riječ o gotovo njegovu savršenom glasovnom bratu blizancu koji za razliku od Davida nema baš nikakvih problema s hvatanjem viših vokalnih visina, a ima i vlastiti karizmu, zaslužan i Downes, koji je mjestimice unio nekoliko vlastitih improvizacijskih ideja, a da pritom nije pokvario izvornu strukturu pojedinih skladbi. To se čuje već na otvaračkoj klasici »Going For The One«, gdje je ubacio nekoliko kraćih improvizacija na hammond orguljama kojih u originalu nije bilo, što dodatno začinjava ovu vrlo dobru izvedbu.
Gitaristički doktor Steve ‘Mr. Owl’ Howe i Chris ‘Fish’ Squire na Rickenbacker basu bili su i te večeri u standardno vrhunskoj formi, kao što se od njih obično i očekuje, iako Howe nije bio posvuda ‘stopostotan’. Solidan je bio i Alan White, no mjestimice mu ne bi škodilo malo više rockerske živahnosti. Davison zaslužuje posebne čestitke za vrhunsku izvedbu inače vokalno prilično zahtjevnog evergreena »Turn Of The Century«, koji je u paru s hitom »Wonderous Stories« ispao kao jedan od najmagičnijih i najeteričnijih trenutaka cijelog koncertnog snimka.
»Parallels«, gdje Howe i Squire ponovno oduševljavaju svojim kompleksnim gitarskim, odnosno bas linijama, skladba je koju su Yes u prošlosti samo rijetko izvodili uživo, no ovoj inkarnaciji britanskih prog titana uspjelo je s minimalnim odstupanjima uhvatiti njezinu izvornu bit. Poseban izazov predstavljala je izvedba nezaboravnog superepa »Awaken«, u koji je cijeli kvintet uložio svoj maksimum. Davison je svoje pjevačko poslanje ovdje ponovno obavio besprijekorno, dok se Downes prilično dobro snašao u sviranju nešto zahtjevnijih aranžmana koje je izvorno svirao Rick Wakeman.
Drugi disk sadrži cjelovitu izvedbu remek-djela »The Yes Album«, koji vjerojatno još uvijek ostaje najvažniji album u cijeloj povijesti Yesa, jer ih je, nakon Howeova dolaska 1971. i važne stilske promjene, u ‘zadnji čas’ lansirao u progrockovsku elitu. »Yours Is No Disgrace« i više od četiri desetljeća nakon izlaska u izvedbi aktualnog benda ispada kao visokooktanska, energetska bomba, pri čemu je Howe ponovno nepogrešiv u svom vehementnom glađenju gitarskih žica. Uz »Yours Is No Disgrace«, i solo točka »Clap« još uvijek ostaje njegova najreprezentativnija skladba.
Posebnu pozornost svih dugogodišnjih sljedbenika zaslužuje i skladba »A Venture«, koju su Yes na ovoj turneji prvi put izvodili ‘uživo’ i koja u uvodu sadrži dodatni, novi klavirski solo, dok tri najpoznatije klasike s albuma »The Yes Album«, to jest »I’ve Seen All Good People«, »Starship Trooper« i »Perpetual Change«, zbog čestog izvođenja ispadaju prilično predvidljivije, iako je i u ovom slučaju riječ o izuzetno solidnim verzijama. Na ovom snimku nedostaje i hit s albuma »Fragile« (1972) »Roundabout«, koji su Yes na ovoj turneji izvodili na bisu, no njegova odsutnost još je uvijek daleko od katastrofe, iako je, uz »Owner Of A Lonely Heart«, riječ o najpoznatijoj skladbi u njihovoj povijesti.
Najnoviji koncertni dokument iz Bristola, na kojem se čuju vrhunske, cjelovite izvedbe dvaju klasičnih Yes albuma, rječit je dokaz zašto je dobro da se staroste progresivnog rocka, unatoč poštovanja vrijednom broju godina većine članova benda, i dalje potucaju po koncertnim turnejama umjesto da unucima uz pucketanje kamina čitaju bajke o davno minulim godinama svoje najveće slave. Iako su Rick Wakeman, a osobito Jon Anderson, tako reći nezamjenjivi, aktualna verzija benda, koja je 2014. snimila studijski album »Heaven & Earth«, uspjela je dokazati da i bez njih može suvereno i neopterećeno svirati poznate i manje poznate standarde iz goleme Yes glazbene zalihe, a ni za eventualne nove studijske projekte nema nikakvih prepreka.
Postava
Jon Davison – vokal, akustična gitara
Steve Howe – električna i akustična gitara, prateći vokal
Chris Squire – bas gitara, prateći vokal
Geoff Downes – klavijature
Alan White – bubnjevi
Produkcija
Yes
Popis skladbi
CD 1:
1. Going for the One
2. Turn of the Century
3. Parallels
4. Wonderous Stories
5. Awaken
CD 2:
1. Yours Is No Disgrace
2. Clap
3. Starship Trooper
4. I’ve Seen All Good People
5. A Venture
6. Perpetual Change
