Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Van Der Graaf Generator
Izdavač: Esoteric Antenna
Izdanje: 2016
Trajanje: 56:19
Ocjena: 4.5/5
Lijep broj ljubitelja eksperimentalne glazbe počeo se nakon improvizacijskog albuma »ALT« (2012), koji je bio sasvim zanimljiv studijski projekt, ali daleko od toga da bi kao cjelina doista oduševio, jer je zapravo bila riječ o nekakvom blizancu druge polovice ploče »Present« (2005), pitati koliko je kreativne energije za nove studijske pothvate zapravo još ostalo u engleskim progresivnorockerskim legendama Van Der Graaf Generator. Trio VDGG, namazan svim mogućim eksperimentalnim receptima, koji od albuma »Trisector« (2008) nadalje čine genijalni pjevač/gitarist Peter Hammill, orguljaš Hugh Banton i bubnjar Guy Evans, uskoro će naime slaviti pedeset godina otkako je 1967. nastala jedna od najuzbudljivijih i najvažnijih progresivnorockerskih grupa svih vremena.
Da im godine polako ističu i da je samo njihova glazba vječna, sva su trojica, za razliku od većine svojih rockerskih vršnjaka, vrlo dobro svjesna. Tako je Hammill već objavio da je »Do Not Disturb«, najnovije postignuće iz paklene VDGG radionice, vrlo vjerojatno njihov posljednji studijski album. Tome je primjereno i njegovo ‘oproštajno’ ozračje, koje prevladava na većini skladbi. Za VDGG je oduvijek bila karakteristična mračna, melankolična i distopijska atmosfera, no na »Do Not Disturb« je sveobuhvatan osjećaj skorog oproštaja prisutan cijelo vrijeme, i u Hammillovim tekstovima i u samoj glazbi, koja je zadržala većinu njihovih karakterističnih instrumentalnih elemenata, iako povremeno podsjeti i na pojedina Peterova solo ostvarenja. O klasičnom VDGG zvuku otkako više nemaju saksofon i flautu doduše već jedanaest godina nije moguće govoriti, ali i ono što su stvorili na eksperimentalno nevjerojatno eklektičnom »Do Not Disturb« (i prethodna dva albuma) dostojno je njihove slavne ostavštine.
Glazbena slika albuma »Do Not Disturb« u mnogočemu je snažno drugačija od onoga što se moglo čuti na prethodna dva albuma, to jest na »Trisector« i »A Grounding in Numbers« (2011). Neuništivi trio na njemu puno više ‘komplicira’ kraćim improvizacijama i razbacanim ritmičkim skokovima, a istodobno pošteno štedi na melodijskim dionicama, tako da »Do Not Disturb« traži mnogo slušanja prije nego što se otkrije njegova prava vrijednost i brojne isprva skrivene odlike. Na albumu se nalazi i nekoliko posve neočekivanih stilski-eksperimentalnih iznenađenja zbog kojih se »Do Not Disturb« toliko razlikuje od oba prethodnika. Banton je na većini skladbi s »Do Not Disturb« doduše nešto manje aktivan nego inače, no karakterističan zvuk njegovih orgulja i dalje je važan generator zloslutne naravi lavljeg dijela kompozicija.
Polovicu posla pri gradnji postapokaliptičnog ozračja ionako i dalje obavlja Hammillov unikatni vokal, koji unatoč smanjenom rasponu zbog poštovanja vrijednih godina i dalje zvuči fantastično. Električnu gitaru ni nakon svih ovih godina nije naučio svirati ‘kako se pristoji’, odnosno onako kako se to otprilike očekuje od gitarista u prog rock bendu, ali to je oduvijek s guštom iskorištavao, stvarajući njome hrpu neobičnih improvizacija i apsurdnih zvučnih eksperimenata, koji se većinom odlično uklapaju u pojedine kompozicije. Evansov karakteristični jazzerski stil bubnjanja dinamičan je kao i uvijek, iako ovaj put nije poslužio bog zna kakvim žestokim ritmičkim kataklizmama ni duljim improvizacijskim odmacima.
»Aloft« je mračna tužaljka s tihožitnim uvodom i sporim razvojem tempa. U nešto burnijem nastavku u zvučni kolaž aktivno se uključuju i orgulje. Kao cjelina sadrži sve prepoznatljive VDGG odlike (osim puhača) i stilski bi od svih skladbi s »Do Not Disturb« najviše pristajala na prethodni album, to jest na »A Grounding in Numbers«. Nostalgični »Alfa Berlina«, koji u tekstu pripovijeda o tome kako su se članovi grupe početkom sedamdesetih vozili na koncerte automobilom marke Alfa Romeo Berlina, jedna je od rijetkih kompozicija na »Do Not Disturb« koja sadrži melodičan refren, iako je njezin uvodni dio prilično kaotičan i disonantan. Nakon upada suptilnih orguljaških pasaža isprva hladna i mračna atmosfera skladbe iznenada se prilično promijeni i polako poprima puno toplije nijanse, dok se Hammill u pjevanju posebno ističe na svečanom refrenu. Hammillov pjevački pristup i nostalgično-žalobna narav skladbe na trenutke pomalo podsjećaju na Davida Bowieja u njegovoj završnoj stvaralačkoj fazi.
»Room 1210« se ponosi izuzetno intenzivnim klavirskim aranžmanima i dramatičnim vokalnim harmonijama, dok napeto ozračje grade izlomljeni ritmovi, poseban zvuk orgulja, koji na određenim mjestima pomalo podsjeća na harmoniku, te nagli vremenski prijelazi u uzburkane instrumentalne dionice. U nešto bržem tempu vođeni »Forever Falling« zbog nosivog gitarskog rifa i ubrzanog ritma mnoge će podsjetiti na skladbu »The Hurlyburly« s albuma »Trisector«. To je jedna od onih energičnih kompozicija koje lijepo dokazuju da VDGG još nisu izgubili povremeni buntovnički stav.
Srhljivo mračni instrumental »Shikata Ga Nai«, što na japanskom znači ‘ne da se pomoći’ odnosno ‘u vezi s tim se ne može ništa učiniti’, podsjeća na glazbenu podlogu neke horor priče koja se događa u staroj, naizgled napuštenoj kući. »(Oh No I Must Have Said) Yes« je možda čak i najneobičniji eksperiment na cijelom albumu »Do Not Disturb«, jer zbog mračnjikavih hardrockerskih gitarskih rifova i valjajućih ritmova više podsjeća na Black Sabbath nego na VDGG. Da uz to nema Hammillova specifičnog vokala, koji ponovno oduševljava svojim kameleonstvom, i usputnog, posve neočekivanog jazz fusion odmaka s brojnim kaotičnim improvizacijama, mnoge bi se moglo prevariti da je riječ o zaboravljenoj tvorevini Black Sabbath.
U sporom tempu vođeni »Brought to Book« sadrži brojne ambijentalne promjene, dok središnju ulogu među intenzivnim vremenskim prijelazima ponovno igra Hammillov oduševljavo varijabilan vokal s hrpom ljutitih trenutaka. Oni koji ‘jezičnog doktora’ očekuju na vrhuncu njegova gromovničkog bijesa na albumu »Do Not Disturb« vjerojatno će biti nešto razočarani, jer se Hammillu tijekom pjevanja samo nekoliko puta doista ‘strgne’, a i to je u ‘granicama normale’ u usporedbi s prošlom praksom. Jedan od takvih rijetkih trenutaka, kad je majstor posve usijan, upravo je »Brought to Book«. »Almost the Words« otvara se kao melankolična, mračnjikava balada sa žalobnim klavirskim aranžmanima i Hammillovom neutješnom pjevačkom izvedbom, nakon čega u završnom dijelu poprima prilično življe dimenzije. Gotovo transcendentalno obojena završnica, »Go«, s oproštajno usmjerenim tekstom i meditativnim zvučnim zavjesama nadasve je primjeren oproštaj gospode Hammilla, Bantona i Evansa.
Svemu jednom dođe kraj. Ako je »Do Not Disturb«, kao što je nagovijestio Hammill, doista posljednji VDGG album, može ga se proglasiti gotovo idealnim zaključkom veličanstvene karijere već nebrojeno puta otpisanih titana progresivnog rocka. Album je na više načina kompleksniji i čak još zanimljiviji od »Trisector« i »A Grounding in Numbers«, jer se povremeno upušta u neka prilično osvježavajuća eksperimentalna područja, koja su po kompleksnosti usporediva s pothvatima iz njihova klasičnog razdoblja. Istodobno je lijepo čuti da je Hammillov vokal i dalje daleko od toga da bi se moglo reći kako su ga ‘sustigle godine’, jer je njegov specifični pjevački pristup i dalje ključni čimbenik i glavni izvor plovidbe VDGG ‘barke’ negdje između ‘pakla i raja’. Općenito, cijeli VDGG trio za »Do Not Disturb« zaslužuje brojne čestitke, jer ga se bez zadrške može proglasiti jednim od najboljih progrockerskih ostvarenja u 2016. godini.
Kad su se VDGG 2005. ponovno okupili, vjerojatno doista nitko nije očekivao da će njihova najnovija glazbena pustolovina potrajati više od deset godina, osobito nakon brzog odlaska puhača Davida Jacksona, koji je u njihovu zvuku ostavio veliku rupu. Tu su rupu u nastavku uspjeli donekle, ali nikad posve ‘kamuflirati’, a Jacksonova se odsutnost i dalje osjeća, pri čemu se nije moguće othrvati dojmu da bi posljednja tri albuma bila još i bolja da je na njima sudjelovao kultni puhač. Kako god, skora pedeseta obljetnica osnutka svakako je pravo čudo za grupu koja se prvi put raspala već 1969. (još prije izdavanja prvijenca »The Aerosol Grey Machine«, 1969) i zatim još 1972. i 1978. Možda ipak još nije kraj dugog putovanja.
Van Der Graaf Generator – Brought To Book:
Postava
Peter Hammill – vokal, gitara, klavir
Hugh Banton – orgulje, bas gitara
Guy Evans – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
Van Der Graaf Generator
Popis skladbi
1. Aloft (7:20)
2. Alfa Berlina 6:40)
3. Room 1210 (6:48)
4. Forever Falling (5:40)
5. Shikata Ga Nai (2:29)
6. (Oh No, I Must Have Said) Yes (7:44)
7. Brought to Book (7:57)
8. Almost the Words (7:54)
9. Go (4:35)
