Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Wyatt, Robert
Izdavač: Virgin Records
Izdanje: 1974
Trajanje: 39:31
Ocjena: 5/5
»Rock Bottom« je najvažniji album u solo karijeri engleske progresivnorockovske ikone Roberta Wyatta, koji je sa sastavima Soft Machine i Matching Mole krčio put ranom britanskom progresivnom rocku. Prema Wyattovim riječima, njegova solo karijera počela je s »Rock Bottom«, a ne s freejazzovskim prvijencem »The End of an Ear« (1970). Ta izjava stoji kao pribijena jer ga je upravo »Rock Bottom« lansirao među iznimno cijenjene solo izvođače, i to ne samo u svijetu progresivnog rocka, budući da je Robert imao brojne poznate prijatelje koji su, usprkos izrazito nekomercijalnoj naravi većine njegove glazbe, nadaleko pronijeli glas o njegovim iznimno zanimljivim i inovativnim stvaralačkim pothvatima.
»Rock Bottom« nastao je nakon neočekivanog raspada Wyattova sastava Matching Mole i nakon njegova tragičnog incidenta koji ga je obilježio za cijeli život jer ga je zauvijek prikovao za invalidska kolica, nakon što je tijekom divlje rođendanske zabave kod Gille Smyth (Gong) propao kroz prozor kupaonice na trećem katu zgrade. Od tada je od struka naniže ostao paraliziran, no to nije poljuljalo njegovu volju ni stvaralački napredak.
Štoviše, taj je tragični događaj odigrao ključnu ulogu u Wyattovoj transformaciji u ozbiljnog solo izvođača, a ujedno je označio i njegov konačni prekid s alkoholizmom, nakon što su njegovi prijatelji i pivski drugovi iz šezdesetih, Jimi Hendrix i Jim Morrison, zbog alkoholizma oboje umrli u ranih dvadeset i sedam godina. Od tada je Wyatt kao solo glazbenik sazrijevao od albuma do albuma. Iako je njegovo raspoloženje tijekom snimanja izrazito melankoličnog »Rock Bottom« bilo sve prije nego veselo, na albumu nema depresivnih trenutaka, a ni teksta koji bi se doticao njegove tragedije, što znači da se nije sažalijevao, nego je nakon svega proživljenog postao još jači.
Neki dijelovi »Rock Bottom« nastali su već ranije i bili su namijenjeni trećem, nikad realiziranom albumu Matching Mole, što će poznavatelji spomenutog kultnog sastava brzo uočiti. Za produkciju se pobrinuo bubnjar grupe Pink Floyd Nick Mason, pri čemu valja spomenuti da je Wyattov bivši sastav Soft Machine u suradnji s Pink Floyd i još nekim glazbenim ikonama priredio humanitarni koncert na kojem su skupljali prilog za Robertov što brži oporavak. Najpoznatiji trenutak tog nastupa bila je Robertova obrada hita grupe The Monkees »I’m a Beliver«, koja je predstavljala jedan od rijetkih komercijalnih trenutaka njegove karijere.
Od poznatih glazbenih imena koja su ujedno bila Wyattovi dobri prijatelji, na »Rock Bottom« pojavljuju se i mladi Mike Oldfield na gitari, RIO posebnjak Fred Frith (Henry Cow) na violi, dugogodišnji basist Soft Machinea Hugh Hopper, basist/pjevač Richard Sinclair (Caravan, kasnije Camel) i bubnjar Laurie Allan (Gong). Potonji je Wyatta, koji je uz klavijature odsvirao većinu udaraljki pa čak i slide gitaru u skladbi »A Last Straw«, zamijenio za zahtjevnije bubnjarske pothvate.
Koliko je ovo drugačiji album u usporedbi s prethodnikom i kakav je napredak Wyatt ostvario kao solo izvođač, govori već uvodna melankolično-mračna »Sea Song«, uz koju slušatelju na trenutke prođu žmarci niz leđa, a istodobno ga ispunja pozitivnim osjećajima koji zrače iz Robertova pjevanja. Usprkos tužnoj naravi ove skladbe, koja bi se odlično uklopila kao podloga za kakav horor o duhovima, u Wyattovu se pjevanju osjeća izniman optimizam i odlučnost da pokrene stvaralačka kola i izvuče se iz dubine. Majstor vokalnog improviziranja na »A Last Straw« priređuje iznenađenje i okušava se na sebi posve nekarakterističnoj slide gitari kojom daje ključni trenutak ove iznimno duboke i melankolične kompozicije. Pripovijedanje poznatog škotskog komičara i pjesnika Ivora Cutlera, obojeno baritonom, obilježava oba dijela orkestralno začinjene suite »Little Red Riding Hood Hit the Road«, koja spada među ključne, najbolje trenutke »Rock Bottom«. Izrazito eksperimentalna narav albuma dodatno se pojačava u međusobno povezanim, pretežno instrumentalnim skladbama »Alfib« i »Alfie«, gdje tamnu i melankoličnu atmosferu obilježavaju razjarene jazzrockovske improvizacije s brojnim avangardnim primjesama. Nastavak »Little Red Riding Hood Hit the Road«, gdje već u uvodnim sekundama potrese mračan zvuk melotrona i Wyattovo pjevanje obilježeno ledenim pištanjem, oduševljava prije svega zbog Oldfieldova posve karakterističnog gitarskog solaža, koji svemu zajedno dodaje i nešto keltske mistike.
Wyattovo ‘drugo rođenje’, i glazbeno i osobno, počelo je s »Rock Bottom«, koji se i danas ubraja među najbolje domete tzv. canterburyjske scene i na sam vrh Robertove bogate solo karijere. Glazbeni vizionar, vazda premazan svim mastima, morao je dotaknuti dno, i to u doslovnom smislu riječi, da bi se opet podigao i postao jedan od najcjenjenijih solo izvođača progresivnog rocka. Kao bubnjar gospodin Wyatt zbog invalidnosti više nije pripadao eliti canterburyjske scene, no kao skladatelj i pjevač je s »Rock Bottom« osvojio novu razinu zrelosti te zadržao svojstven pristup progresivnom rocku bez ikakvih vrijednih spomena komercijalnih ustupaka, zbog čega i danas uživa priličan ugled među ljubiteljima eksperimentalne glazbe.
Postava
Robert Wyatt – vokal, klavijature, udaraljke, slide gitara (2)
Mike Oldfield – gitara (6)
Gary Windo – bas klarinet, tenor saksofon (5)
Ivor Cutler – glas (3 i 6), bariton concertina, harmonij (6)
Alfreda Benge – glas (5)
Mongezi Feza – trube (3)
Fred Frith – viola (6)
Hugh Hopper – bas gitara (2, 4 i 5)
Richard Sinclair – bas gitara (1, 3 i 6)
Laurie Allan – bubnjevi (2 i 6)
Produkcija
Nick Mason
Popis skladbi
1. Sea Song (6:31)
2. A Last Straw (5:46)
3. Little Red Riding Hood Hit the Road (7:38)
4. Alifib (6:55)
5. Alife (6:31)
6. Little Red Robin Hood Hit the Road (6:08)
