Duran Duran
subota, 11. 7. 2026., od 21.00 h do 22.50 h
Passariano Di Codroipo (Udine) / Villa Manin / Italija
Duran Duran danas su jedan od rijetkih sastava koji spadaju među preživjele predstavnike pop rocka osamdesetih i koji neprestano snimaju nove albume i sviraju na turnejama. Diljem svijeta. Kad su se Duran Duran pojavili na sceni, sa svojom su otkačenom elegancijom jednostavno bili u pravo vrijeme na pravom mjestu da dodaju svoj kamenčić u mozaik pop kulture osamdesetih. A povrh svega, i dobro su izgledali. Djela Duran Duran, osobito iz prve polovice osamdesetih, vanvremenska su, a njihova neprolaznost ostaje sveprisutna i u 2026. No tome ne bi bilo tako da bend nije stalno na koncertnim pozornicama. Ona ljetna turneja prije dvije godine, kad su se krajem srpnja 2024. zaustavili u pulskoj Areni (RockLine recenzija koncerta) djeluje kao da je bila jučer, a već je tu serija od dvanaest ljetnih europskih termina.
Među šačicom preživjelih koji su krojili sliku trendova u pop rocku osamdesetih, uz Depeche Mode, Duran Duran danas se možda čak smatraju najvećima. Od sastava iz tih davnih vremena koji još djeluju, tu su i neki njihovi vršnjaci, npr. osvježeni Škoti Simple Minds, koji na pozornicama naprosto briljiraju, od Britanaca nadalje fascinantni Tears For Fears (sa sasvim malo koncerata koji se u pravilu svi odmah rasprodaju), zatim još uvijek poskakuju i Level 42, koji sviraju uglavnom po Britaniji i sjeveru stare europske celine (pa bili su čak i na festivalu Pivo i cvetje), dok Spandau Ballet, koji su nastupali još 2017., i dalje ostaju zavađeni, umjesto da u zrelim godinama koncertne plodnosti radije zabavljaju obožavatelje diljem svijeta (i zarade koju kunicu više).
Jedanaestim terminom, dakle predzadnjim na ljetnoj europskoj turneji, Duran Duran uhvatili su nastup na idiličnom prizorištu palače Villa Manin, koja je bila u vlasništvu posljednjeg mletačkog dužda Ludovica Manina. Godine 1797. u toj je rezidenciji dva mjeseca, u vrijeme pregovora s Austrijskom Monarhijom, navodno bio smješten čak i sam Napoleon Bonaparte.
Talijanska publika luda je za Duran Duran. Oduvijek. Sjećam se onog davnog srpanjskog nastupa na pješčanoj plaži u Jesolu kraj Venecije 2008. (RockLine recenzija koncerta), što su sve radile pomahnitale obožavateljice sastava tijekom koncerta, a i u pulskoj je Areni prije dvije godine prva polovica parkera bila posve “talijanska”. Koncert u Passarianu kraj mjesta Codroipo (blizu Udina) bio je posljednji od triju talijanskih postaja sastava. Predkoncertna euforija bila je doslovno nevjerojatna. Automobili su najmanje pet sati prije koncerta hrlili prema prizorištu sa svih strana, i iako smo došli (po našoj procjeni prilično rano) – bilo je 19.00 h (koncert je bio najavljen za devet navečer), imali smo nepodnošljivih problema s traženjem odgovarajućeg parkirališta pa smo parkirali gotovo dva i pol kilometra dalje (od ulaza za press), što se pokazalo kao vrlo loše ulaganje (no, s druge strane, kažu da hodanje jača duh). Bilo je i hrpa kamperaša koji su već dan prije zauzeli neka (palači najbliža) parkirališta.
Uskoro je počelo kapati. I kapalo je sve više i više. Kad smo se napokon, malo prije pola devet, domogli press šaltera – ispred glavnog ulaza u ovaj doista prekrasan prostor Ville Manin, mase ljudi koje su se slijevale na prizorište već su bile pokrivene kabanicama i kišobranima, a pritom nisu zaboravili ni repelente (u parkovnom uređenju nalaze se ukrasna jezera u kojima obitavaju i (isprva sitni) komarčići). Od svih sušnih dana kiša nađe svoje vrijeme za padanje baš onda kad se zaputiš na veći open air koncert u regiji! Povrh svega, na koncert sastava s kojim si odrastao od tinejdžerskih dana i sastava koji ti je zavrtio glavu pa si prestao pjevati Naša četica koraka i slične gluposti. No, onda ti vrijeme gotovo pokvari svu radost. Ali nije bilo tako. Sve do devet, kad su Durani izašli na pozornicu, kiša je posve stala. Parkovno uređenje (vrt palače) unutar zidina golemo je. Ne sjećam se da su ikad sjedala bila posijana gotovo po cijeloj površini. Po našoj procjeni, ovaj je put na prizorištu moralo biti najmanje 15.000 posjetitelja (sjedećih i stojećih).
Bend je savršeno uigran. Osjeti se da Duran Duran posljednjih godina doista puno koncertiraju pa sve na pozornici svladavaju s lakoćom. Pritom vidno uživaju i zabavljaju se. Ipak, osjetilo se da je turneja doista pri kraju, ponajviše zbog Le Bonova glasa, koji je djelovao ‘prekuhano’, načeto, malčice načeto. Simon je nekoliko puta blago hrapavo povukao pojedine linije. Ne, pritom nije promašio ni jedan ton. Sve je odradio na nulu, a i izvedbena snaga bila je posve zadovoljavajuća. Osobito u prvoj polovici koncerta, sve do Ordinary World, njegov je glas bio na velikoj kušnji. No išao je punim plućima i nije se zaustavljao. Kao da ništa nije. To nije bilo prvi put u njegovoj karijeri, s tim se često nosio i ovaj je put Simon djelovao kao da ga ništa ne ograničava, jer je zračio pravom vedrinom, održavao izniman kontakt s publikom, a uz njegovu karakterističnu scensku igru, ovako ili onako, cijelo ga je vrijeme bilo puna pozornica. Jednostavno, čovjek je ovdje doma i to mu nitko ne može oduzeti. S golemim karizmom na čelu kojom je ponovno opčinio mnoštvo i držao ga uz sebe tijekom sat i pedeset minuta dugog špila.
Tko je Villu Manin ikad posjetio, i prokleto dobro zna da je okolica Passariana posijana poljoprivrednim površinama. E, to se nažalost krepko osjetilo i tijekom same koncertne izvedbe, na što nije mogao ostati ravnodušan ni sam Simon Le Bon, koji je u skladu s pravim engleskim crnim humorom nagovorio nazočne otprilike u stilu: “Kako je lijepo biti ovdje, na ovom seoskom dvorištu (farmyard)” i k tome dodao “da su i mirisi taman kakvi trebaju biti.”
Uostalom, ovdje nema puno rasprave. Narod je bio potpuno unutra. Kamo god si pogledao. Od prvog reda do u beskraj. Svi su stajali, nitko nije sjedio. Svi su plesali, zabavljali se i pjevali. Duran Duran su nas, stričeve i tetke krepko u pedesetima, dakle vratili u vrijeme prije 40 i više godina. Osjećaj za vrijeme i prostor nestao je, a sigurno se i sastav na neki način slično osjeća u tih dobrih sat i pol do dva sata glazbene magije natovarene novoromantičnom nostalgijom. Kao da je doista negdje u prvoj polovici osamdesetih. Le Bona su ovaj put sretno vukle iz određenih trenutaka dvije prateće pjevačice. Već pomalo legendarna Anna Ross, bez koje Duran Duran ne idu nikamo i koja je ponovno blistala u Come Undone, te Rachel O’Connor, koja sa sastavom surađuje od 2021. Tu je ‘vječni’ saksofonist Simon Wilescroft, bez kojeg se koncertna slika Duran Duran ne može zamisliti, te gitarist Dominic Brown, koji je alterirao između Fenderova Telecastera i crnog Gibson LP – ovisno o naravi pojedinih točaka. Nekoliko je puta pošteno zagrmjelo kad je uzeo u ruke Gibson LP i navio ga preko svake mjere (Wild Boys, Hungry Like A Wolf, obrada White Lines, Rio).
A ostala trojica ‘čistokrvnih’ Durana? Nick Rhodes (kao prvi) naravno – “And our keyboard God, our prince of shoulder pads, king and queen of the absurd… this is Mr. Nick Rhodes,” po Le Bonovim riječima (u stanci prije Planet Earth). Esencijalan je. Nezamjenjiv. Gradnja magije u trenucima kao što je Save A Prayer pripada strogo njemu. Roland Jupiter-8? The Reflex naravno! Bolje ne ide. No kod Duran Duran ništa od toga ne bi bilo bez čvrstog ritma udarno-plesnih poluga, koji vodi “funky drive” bas-gitarske čarolije jedinstvenog Johna Taylora, udružene s preciznošću čvrstih, stasitih i odlučnih bubnjarskih zamaha Rogera Taylora. Kao rečeno, uigranost je izuzetna. Zvuk je bio odličan. Bez ‘ogrebotine’. Jedina dva sitna minusa? Prvi doista nezahvalan miris ‘po štali’, drugi spomenuta Le Bonova povremena promuklost, kojoj se ne gleda u zube (bili smo na kraju turneje) i koja ni u čemu nije oduzimala zalet odličnom showu, uz koji je publika cijelo vrijeme sudjelovala na najvišim obrtajima i bez koje sam spektakl zasigurno ne bi razvio tako moćnu atmosferu i intenzitet strasti te emocija. Kamo god si pogledao, samo totalni žur, odklop, kipuća vedrina, izvrsno raspoloženje! Prizorište samih osmijeha.
U usporedbi s iskustvom u Pragu od prije nepunih tri tjedna, kad su Duran Duran 24. 6. 2026. nastupili u zatvorenoj O2 Areni (RockLine recenzija koncerta), ovo je druženje sa sastavom po vibraciji i energiji bilo prilično drukčije! Ponajprije je sve zajedno djelovalo znatno intenzivnije. Do mjere čak i magičnije. Sav privlačni magnetizam između publike i sastava vukao je još izdašnije! Ovo je naime temperamentna Italija, a ne istočna Europa. Svi bitni hitovi (izostao je opet Union Of The Snake) bili su s nama! Pa prvorazredni začin s uvodnom Is There Something I Should Know?, nadalje svakog grijeha vrijedan slatkiš tipa The Chauffer, gdje je Le Bon odjeven u mornara naravno koristio okarinu (u Pragu su na tom mjestu svirali Evil Woman – obradu ELO-a). Nije izostao ni novi odlični (funky disco beat) samostalni singl Free To Love. Intenzitet je rastao prema finalu. Zagrljaj atmosfere postaje već kar hipnotičan. Grabežljiva Planet Earth uvijek ostavlja izniman pečat. Potom nakon nje ona bezbrižna optimistična singlica s albuma “Astronaut”, koja je ponovno okrenula cijelu atmosferu naglavce – (Reach Up For The) Sunrise te za kraj redovnog dijela ‘nestašna i obijesna’ Girls On Film. Bend je tu skladbu prelomio u Psycho Killer (Talking Heads) – Le Bon ludo dobro odradi tu vokalnu ulogu (briljantan je akter) i vrati se na Girls On Film s klasičnim izlaznim završetkom.
Za dodatak, Simon se okušao i u sviranju akustične gitare. To je bio Save A Prayer. Prije početka Le Bon je pozvao publiku da upali svjetla na telefonima. Bez ovog singla koncerta Duran Duran ne smije biti. To vrijedi i za veliko finale koncerata Duran Duran. Tamo naime uvijek stoji neprolazna Rio, kojom se sve do kraja svima odvrti film (Dom je navio svog Gibsona do kraja). Bend se prilično dugo opraštao, a posljednji je s pozornice otrčao upravo Le Bon! Nevjerojatan žar Duran Duran zadržavaju i u 2026. A za listopad 2026. već potvrđuju nove koncerte. Muškarci koji se polako približavaju sedamdesetima, a s karakterom novoromantičnih novopridošlica na sceni. Odstrijele te u osamdesete, u neki paralelni nostalgični univerzum, gdje se s njima u tren oka ‘pomladiš’ i vratiš u davne dane, kad je svijet bio mlad i nedužan, u vrijeme tvojih velikih tinejdžerskih snova, kad su te momci s BRAVO postera zalijepljenih po zidu tvoje sobe neprestano držali u blago euforičnoj stampedi. Neprocjenjivo.
Autor: Edita Klemen & Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Duran Duran – setlist:
1. Free to Love (symphonic instrumental version) – taped intro
2. Is There Something I Should Know?
3. The Wild Boys
4. The James Bond Theme (orig. John Barry) – taped intro
5. A View to a Kill
6. Hungry Like the Wolf
7. INVISIBLE
8. Lonely in Your Nightmare / Super Freak (aka “Super Lonely Freak”)
9. The Reflex
10. Ordinary World
11. Come Undone
12. New Moon on Monday (“New Moon Dark Phase” verzija)
13. The Chauffer
14. Notorious
15. White Lines (Don’t Don’t Do It) (orig. Grandmaster Melle Mel)
16. Free to Love
17. Planet Earth
18. (Reach Up for the) Sunrise
19. Girls on Film / Psycho Killer
—dodatak—
20. Save a Prayer
21. Rio
