Duran Duran
utorak, 30. 7. 2024.
Pula / Arena Pula / Hrvatska
- LeBon je u zadnjih nekoliko godina nakupio sasvim solidnu “bovlu”.
- Nova verzija New Moon on Monday mi se nije previše svidjela.
- Obrada White Lines malo je rashladila energiju koncerta.
- Kamerman nije imao pojma tko je tko u bendu pa je tijekom Simonova predstavljanja grupe dosljedno prikazivao krive članove ili uopće nikoga. I propustio legendarnu foru “Play the fuckin’ bass, John”.
To je ujedno i sve, ako već moram napisati nešto negativno o koncertu legendarnih Duran Duran u pulskoj Areni 30. 7. 2024.
S ekipom prijatelja krenuli smo na put još prije podne i glavnu vrućinu preživjeli na jednoj od pulskih plaža, primjereno se hidrirali izvana i iznutra, tako da smo pred Arenu stigli u punom zamahu. Na parkiralištu smo odradili još i “Parking lot party” stare škole, našalili se s konobarom u baru i naletjeli na ekipu Rockline-a.
Budući da je većina obožavatelja Duran Duran već u pedesetima, ulazak na prizorište protekao je u vrlo kulturnoj atmosferi, bez guranja. Arena je bila puna, ali ne i rasprodana (ulaznice su se prodavale još na dan događaja).
Vjerojatno si samo Duran Duran mogu priuštiti da koncert otvore otegnutom, mračnom i melankoličnom skladbom Night Boat, koja je za moderna vremena preodjevena u još veći očaj nego na prvijencu. Većini svijeta nije bilo ništa jasno, ali Duranići su nelagodu brzo prekinuli trojcem mega hitova (The Wild Boys, Hungry Like the Wolf i A View to a Kill), kad je Arena eksplodirala od oduševljenja. Simon je “vuka” najavio svojim tipičnim jetkim humorom, upitavši nas jesmo li već pojeli salatu od hobotnice i zalili je rakijom ili smo možda još … gladni kao vuk? Supruga je bila oduševljena Simonovom pojavom i stasom, tako da sam se u vezi s “bovlom” iz uvoda mogao utješiti.
Duranići vrlo dobro znaju zbog čega publika dolazi na njihove koncerte, pa su odradili sve super hitove, uz iznimku Union of the Snake i Is There Something I Should Know. Zvuk je bio naprosto fantastičan, svjetlosni efekti i animacije u pozadini impresivni, a sama kulisa iza pozornice sa zadnjim odsjajima sunca kroz lukove amfiteatra zapanjujuća. Simon LeBon djelovao je malo umorno, a na početku i promuklo, ali je i vokalno i fizički vidljivo rastao iz pjesme u pjesmu. Postava benda imitirala je legendarni koncertni video “As the Lights Go Down”, dakle peterac iz benda (ovaj put još uvijek Dom Brown umjesto Andyja Taylora), dvije gromoglasne prateće pjevačice i saksofonist. Falio je samo smiješni udaraljkaš.
Tijek koncerta tu i tamo su prekinuli nekom novijom stvari (Invisible s albuma Future Past te odlična Super Lonely Freak s najnovijeg albuma Danse Macabre). U Girls on Film pak su uplели i obradu Psycho Killer, također s Danse Macabre (Rockline recenzija).
Huronsko oduševljenje izazvao je dvojac hitova s The Wedding Albuma, Ordinary World i Come Undone. U potonjoj je zasjala prateća pjevačica koja je zajedno sa Simonom priredila jedan od vrhunaca večeri. Nevjerojatna izvedba Simonova posvećenja supruzi Yasmin, kojim je kod nje nedvojbeno zaradio neograničen broj bonus bodova.
Jako sam se razveselio povratku New Moon on Monday u repertoar, ali me ta – modernizirana – verzija nije oduševila. Barem su refren ostavili u izvorniku …
Setlista s po pet komada s prvijenca i drugog albuma Rio pobrinula se za sve ultra obožavatelje, među koje spadam i sam. Zvukovi grandiozne i melankolične The Chauffeur polako su si krčili put među publikom i ugrijali srca svih koji nisu baš hladnokrvni serijski ubojice. Kultna klasika s prvijenca, Friends of Mine, vidljivo je zbunila sporadičnije obožavatelje, a mene dovela na rub suza. Careless Memories, koja uživo zvuči gotovo metalski, uzburkala je atmosferu i najavila megastičnu drugu polovicu koncerta, u kojoj je obrada White Lines donijela blagi predah u naprezanju glasnica, a ujedno i zatišje pred burnim završnim četvorcem.
Nema što, publici se konačno odvezalo. Tko ne poznaje kombinaciju The Reflex, Girls on Film, Save a Prayer i Rio, sam je kriv. Bend je bio u transu, čak je i Nick prestao gledati u mobitel i odsvirao dva tona s više od jednog prsta. Fantastičan završetak fantastičnog koncerta.
Ukratko, kao da nam je netko dovezao zlatne osamdesete u dnevnu sobu. Super kvalitetan art pop, dovršen do krajnosti. Izvanredna izvedba svih članova. Nick se naravno nije ni slučajno oznojio, jer on od samih početaka grupe sve sekvence, loopove, sampleove, ritmičke podloge i zvučne pejzaže iz svoje mašinerije izvlači pokretom jednog prsta. Play back, viču jedni. BMK, kažemo drugi … John je naravno basist svjetske klase, koji je uvijek predstavljao kostur Duran zvuka svojim super zamršenim funky uzorcima ili bolno jednostavnim bas linijama. Roger sa svojim disco šesnaestinkama na činelama nije ni slučajno promašio nijedan naglasak, a ni stražnjicu nije pomaknuo ni milimetar sa stolca. Simon je pak bio pravi Simon. Početkom novog tisućljeća znalo se dogoditi da vokalno razočara na koncertu, no pribrao se i moram priznati da je to definitivno vokalist koji je svoje, ako smo iskreni, vrlo ograničene glasovne sposobnosti doveo do maksimuma. Nevjerojatan je.
Za ocjenu 10/10 morao bi čuti barem jednu od dviju klasika Shadows on Your Side ili Hold Back the Rain, tako da ovaj koncert zaslužuje 9,9/10. Vrhunsko romantično, novovalno i plesno iskustvo. A glasnice na godišnji odmor na par dana.
Počasno spominjanje: Simonova roza kožna jakna, koju hoću za rođendanski poklon!!!
tekst: Igorac
fotografije: Aleš Podbrežnik, Igorac & Edita Klemen
Setlista:
1. VELVET NEWTON (taped intro)
2. Night Boat
3. The Wild Boys
4. Hungry Like the Wolf
5. The James Bond Theme (autor: John Barry)
6. A View to a Kill
7. INVISIBLE
8. Notorious
9. Lonely in Your Nightmare / Super Freak (AKA SUPER LONELY FREAK)
10. Friends of Mine
11. Careless Memories
12. The Chauffeur
13. Ordinary World
14. Come Undone
15. New Moon on Monday
16. Planet Earth
17. (Reach Up for the) Sunrise
18, White Lines (Don’t Don’t Do It) (orig. Grandmaster Melle Mel)
19. The Reflex
20. Girls on Film / Psycho Killer (orig. Talking Heads) / Girls on Film
—dodatak—
21. Save a Prayer
22. Rio
