Lokacija: Tolmin / Sotočje / Slovenija
Datum: petak, 10.08.2012
Peti i posljednji dan Metal Camp festivala zapravo je, kao zaključni dan festivala, donio najmanje zanimljiv popis nastupajućih. Možeš li zamisliti Sabaton kao glavnu zvijezdu petog dana Metal Campa, uz Sodom i Pain na popisu? Teško, zar ne? Bilo koji od te trojice mogao bi se naći u ulozi headlinera, no ta je uloga pripala trenutačno najpopularnijem od tri navedena.
Nakon vremenskih hirova dan prije, vrijeme se, premda opterećeno niskim oblacima, smirilo i festivalsko se raspoloženje završilo u posve suhim uvjetima. Zapravo se do nastupa Sodom nije dogodilo ništa potresno, jer su tijek događaja krojili sastavi s karijerom od najviše desetak godina pa do nekoliko godina, s prilično malo traga umjetničke samoniklosti.
No s druge strane, pre-Sodom uvertira poslužila je lijepu žetvu žanrovske raznolikosti, a festivalski »mir« oko četiri popodne presjekla je tutnjava njemačkih thrash metal revitalista Purify, nakon višegodišnje stanke ponovno aktivnih štovatelja nasljeđa američkog Bay Area pokreta, počevši od stare škole Exodus ili/i Forbidden, a nešto prljavštine rock n’ roll valjanja Purify su naslijedili i od njujorških Overkill. No u njemačkom zvučnom ruhu. Dakle, generično i manje zanimljivo otvaranje zadnjeg dana. Hedienvolk, nizozemski folk metalci, ispred pozornice su opet okupili priličan broj metalskih razuzdanika, što je i posljednji put na festivalu potvrdilo opću folk metal maniju koja trenutačno vlada svjetskom metal scenom. Bend koji se na sceni definitivno afirmirao trećim albumom iz 2010. naslovljenim »Uit oude grond« (»From old soil«), naravno, skrbi za balansiranje klasičnih gradivnih elemenata metal glazbe s folk instrumentima, poput uključivanja aranžmana za mandolinu i violinu. Nova tulumarska bomba, siguran nastup, drukčije i ne ide. Postava je dovoljno iskusna, jer na sceni opstaje već cijelo desetljeće. Međutim, u tom je vremenu već sjelo spoznaja o umjetnom forsiranju folk metal sastava, koji zbog popularnosti žanra automatski dobivaju prednost pred autorski puno zrelijim postavama, vrata im se bez poteškoća širom otvaraju, a pitanje je koliko kvalitete i autentičnosti takvi sastavi danas uopće još mogu ponuditi, ili bolje reći proizvesti, jer su si u svoj toj općoj obilnosti slični kao jaje jajetu.
Steelwing, kao treći na rasporedu, također su sastav koji bi na glavnoj pozornici mogla zamijeniti bilo koja postava s manje, druge pozornice festivala. Steelwing su staroškolski NWOBHM revitalisti. Šveđani su naravno pritisnuli gas do kraja. Sviranje je dinamično, uživljeno, prožeto mjerom bombastike i dobro proučenog nastupaštva, u velikoj mjeri naslijeđenog i od Iron Maiden, od kojih su Steelwing preuzeli i većinu scenskog odijevanja (spandex, a lijevi gitarist Robby Rockbag s trakom na glavi je unatoč snažnijem izgledu sasvim bezobrazno podsjećao na scensku držanje Adriana Smitha iz zlatnih osamdesetih, djelomice i samo zbog modela gitare Gibson Explorer). Novi album za izdavačku kuću Noise Art Records, objavljen ove godine, točnije treći po redu naslovljen »Zone Of Alienation«, dokazuje da su se Steelwing počeli ponavljati. Postava, koja je u veljači ove godine u sklopu samostalne turneje nastupila i u ljubljanskom Orto baru, ostavila je dobar dojam, unatoč generičnosti lijepo je kontrastirala festivalskom ugođaju. Iako je vokalist Riley Erickson uvjerljivo pogodio sve registre, pa i one najviše, u cjelokupnoj zvučnoj slici njegov je vokal djelovao nevjerojatno tanko i piskavo, rekao bih kar »poženstvenjeno«. Razloge treba tražiti u osnovnim postavkama zvuka, u miksu zvučne slike nastupa Steelwing, jer je Erickson svoju ulogu odradio u potpunosti sigurno. Na popisu skladbi u repertoaru Steelwing našle su se sljedeće: Full Speed Ahead!, The Illusion, The Nightwatcher, Breathless, Zone Of Alienation, The Running Man, Tokkotai (Wind Of Fury), Roadkill (… Or Be Killed). Dojmljiviji, što se tiče izražajne autentičnosti, nakon Steelwing bili su finski death/doom metalci s obilnom dozom »melodike» Swallow The Sun. Na pozornici krajnje statičan sastav, koji ipak povlači izazovna atmosferičnost, nabijena opornim osjećajem tuge. Melankolija uvjerljivo stvorena, oholo je zahvatila prostor, čak je i nebo nakratko postalo sivo, kao da i samo žaluje. Unatoč svojoj nepomičnoj statičnoj pozi, vokalist Mikko Kotamäki preuzeo je glavninu pažnje. Pri izvedbi uvodne Emerald Forest and the Black Bird (tako se zove i aktualni studijski album sastava) privlačio je pažnju upaljenom cigaretom u ruci, naslonjenom na vrh stalka mikrofona u koji je pjevač inače bio zagledan, kao i dojmljivom crvenom majicom sastava Type O Negative s motivom albuma »Dead Again« (2007). Naravno, ništa ne bi vrijedilo bez uvjerljive vokalne izvedbe! Postava se probijala kroz skladbe This Cut is the Deepest, a potom Hate, Lead the Way!, Psychopath’s Lair, Cathedrall Walls, New Moon i Swallow (Horror pt. I). Sekstet, koji zapravo djeluje u nepromijenjenoj postavi od 2001. nadalje, uz iznimku novajlije Kaija Hahta, inače bubnjara Wintersuna, ponudio je pritom i obilnu dozu psihodelično ezoterične komponente ugođaja, što su potkrijepile osobito akustične dionice poduprte klavirom (npr. uvod u skladbi This Cut is the Deepest)
Dolaskom njemačkih veterana teutonskog thrash metala Sodom, peti se dan festivala zapravo tek doista razživio i razmahao! Prostor ispred pozornice napokon se sabio u višetisućglavu masu koja je došla pozdraviti legendarne veterane! Beskompromisni trio Tom Angelripper (vokal, bas gitara), Bernd “Bernemann” Kost (gitara) i novi bubnjar Markus Freiwald, koji je krajem 2010. zamijenio Bobbyja Schottkowskog, otvorio je koncert naslovnom skladbom s aktualnog albuma »In War And Pieces«. Iako predvidljiv nastup, u skladu s očekivanjima, gledanje koncerta Sodom uvijek je svojevrsna poslastica. To je sastav koji ima snažno izgrađenu karizmu, koja uvijek u punoj dozi oživi na pozornici. Prkos kroz godine, a osobito iznimno scensko iskustvo, govore sami za sebe. Sodom ne poznaju skrivanje. Čvrsta, nepopustljiva i krajnje podrugljiva primordijalna kanonada munjevito valjajućeg thrash metala, kakvog znaju kuhati samo Nijemci, usisavala je prostor u ognjene jezike bijesa brutalnog zvučnog terora koji se oslobađao s pozornice! Slijede Sodomy And Lust, M-16, obavezni Agent Orange te Bombenhagel, zatim Remember The Fallen, City Of God, Outbreak Of Evil, Blasphemer, a prostor se kupa u prolivenom znoju te bičevanju sodomije, sadizma i mazohizma – za svakoga ponešto. Ukratko, nastup Sodom bez sumnje je vrhunac zadnjeg dana, a uopće su dečki u potpunosti popravili dojam koji je ostavio njihov prethodni posjet Metal Campu 2009., kad su se tijekom koncerta suočili s lavinom zvučnih peripetija. Sodom, dakle, još uvijek punom parom »ubijaju«! Postava se inače nalazi u fazi snimanja novog albuma, koji bi trebao izaći ove godine, tako da uskoro možemo očekivati službenu najavu nove headlinerske turneje.
Jedini industrijalci na glavnoj pozornici ovogodišnjeg Metal Camp festivala, Pain, koje vodi poznati glazbeni veteran i su-kreator skandinavskih grana ekstremnog metala Peter Tägtgren, odjeven u poderanu bijelu odjeću, kombinaciju luđačke košulje i traka za mumifikaciju, sa svojom je Pain posadom jurišao na pozornicu nakon raspoloženog uvodnog broja Lux Aeterna (autora Clinta Mansella), koji se pretvorio u ultrabrzu Pain skladbu Crashed. Ona je odmah dala odgovor da će Pain cijeli koncert svirati uz pomoć zvučnih matrica, što u slučaju sastava znači zvučne petlje programiranja, dodatne podritmove i zavjesu klavijatura. Postava, kojoj su tog večeri leđa okrenuli osobito ljubitelji Hypocrisyja, držala se visoko na rukama osobito zahvaljujući prilivu pripadnica ženskog spola, koje su u punom odklopu divljale na povremene zarazne koketne ritmičke petlje, kakve Pain uključuju u svoju glazbenu gravuru. Tägtgren je ponudio izuzetno uvjerljivu interpretaciju zahtjevnog kombiniranja mnogih vokalnih pristupa, od čistog melodičnog pjevanja, preko kričavog core vrištanja do death metalskog grcanja, a Pain su svakako dovoljno lukavi da koriste i posebne efekte kroz koje provode glavni vokal (Shut Your Mouth), što je inače ustaljeni ambijentalni trik industrial metala. Nastup su Pain očekivano zaključili ultramelodičnim hitom Shut Your Mouth s albuma »Nothing Remains the Same« (2002). Bend je u repertoaru izveo još skladbe I’m Going In, Walking On Glass, ubrzani marš koji je temeljito digao cijeli Metal Camp na noge, zvan On And On, Dirty Woman, Dark Fields Of Pain, Monkey Business, čak i obradu The Beatlesa Eleanor Rigby, uspješnicu Same Old Song, ludi masakr sa skladbom Bitch, pa Stay Away, Fear Of Demons i The Great Pretender. Odličan koncert, izvanredna suradnja. Bez greške. Zvuk briljantan. Prikovanost Tägtgrena za mikrofon doduše oduzima nešto dinamike i scenskog naboja, no osjećaj za implantaciju mračne gotičke, ali ultramelodične grabežljivosti, koja se nadvija nad navijenim industrial ritmovima, stvara osjećaje hipnoze i u tome su Pain izuzetno učinkoviti. Šteta je samo što se moraju služiti matricama. Spomenimo i to da su se petog dana na festivalu našla na popisu dva sastava koja idu na jesensku zajedničku europsku turneju, i to Swallow The Sun i upravo Pain (kao glavni nositelji). Uz Pain su, kao glavnog nositelja turneje, dodani portugalski mračnjaci i velikani Moonspell, a falangu popunjavaju još i predgrupe Scar of the Sun i Lake of Tears. Ukratko, vidimo se na jesen na nekom od koncerata te turneje! Obavezno!
Prije Sabatona, koji su odabrani za glavnu zvijezdu petog dana festivala, na pozornicu je stupilo osoblje organizatora festivala i izbacilo vijest o preimenovanju festivala iz Metal Camp u budući MetalDays, što je izazvalo val gnjeva publike, koja ga je izrazila odlučnim »Buuuuhhhhhh«! Slijedi srdačna zahvala i pozdrav organizatora, nakon čega dolazi uvodna The Final Countdown s vrpce, vječnozelena pjesma Šveđana Europe, a nabijeno puni prostor ispred pozornice jedinstveno poskakuje i u refrenskom napjevu se slijeva u jedno. Energetski fluks bio je u tom trenutku naprosto fantastičan.
Sabaton, koji su u svibnju ove godine objavili novi album »Carolus Rex«, prošli su kroz veliku promjenu! U ekipi su zamijenili čak tri člana i prešli iz seksteta u kvintet. U toj novoj formaciji, do dolaska na Metal Camp, odsvirali su kojih 50 koncerata po svijetu i kako je u jednom od obraćanja sažeo pjevač Joakim Broden, ni jedan obožavatelj sastava nije pokazao srednji prst sastavu ni na jednom od nastupa u obnovljenoj postavi. Tako je izrekao i Metal Campu posebnu zahvalu i priznanje za svu iskazanu podršku i lojalnost vjernih obožavatelja. Pozicija headlinera potvrdila je da se Sabaton i 2012. sigurno drže u buketu najvrućih metalskih sastava te da i nakon prozračivanja postave zadržavaju kredibilitet.
Sastav je nakon uvoda The March Of War eksplodirao željeznom himnom s »The Art Of War« Ghost Division, koju je naslijedila točka s »Coat Of Arms« Uprising. Već sam početak koncerta potvrdio je vrućicu petkove večeri, koja se kuhala u završnici petog festivalskog dana, kad je najprije u prostoru između pozornice i ograde koja je dijelila publiku od pozornice zapeo golemi splav za spašavanje, a nedugo zatim mogao se uočiti cijeli crowd surfing uz pomoć gumenog čamca, koji je također »nasukao« u ranije opisano područje ispred pozornice. No u stanci, između Uprising i nove Gott Mit Uns, Broden se prvi put obratio publici. U jednom je trenutku iz prvih redova prema pjevaču poletio predmet zamotan u sjajni papir. Broden ga je refleksno uhvatio i reakcija je išla otprilike ovako: What the…? Kinder Milch-Schokolade?!?« Reakcija je iz publike izmamila salve smijeha… no Broden se majstorski izvukao ovako: »This is candy for a children! On a real metal concerts ladies are throwing their panties on stage, not candies!«
Nastavak Sabatonova koračanja ususret ratovima oslikao je i cijeli šator koji je »crowd surfao«, a bend je izvanrednu atmosferu držao visoko na krilima nižući ep za epom, poput Cliffs Of Gallipoli (one »nesretne« skladbe koja podsjeća na Gutter Ballet sastava Savatage), ali ujedno jedne od najomiljenijih Sabaton skladbi među fanovima. Tu su bile još i odlična nova Carolus Rex negdje na sredini koncerta, pa The Price Of A Mile, Midway, Into The Fire, The Lion From The North, White Death, a Sabaton su nastup stupnjevali u završni krešendo kroz točke željeznog repertoara Attero Dominatus, The Art Of War, 40:1, Primo Victoria te u bisu očekivanu veselicu zvanu Metal Crue, koju je naslijedila još jedna tražena klasika Panzer Battalion.
Bez obzira na činjenicu da bi bilo posve svejedno tko bi među posljednja tri nastupajuća bio glavni nositelj petog dana festivala, Sabaton su potvrdili odličnu radnu kemiju u obnovljenom izdanju, u potpunosti iskoristili prostranu pozornicu i poslužili nezaboravan doživljaj užarenoj masi ispod pozornice. Da su umjesto nove Gott Mit Uns odsvirali jednu od najjačih novih koračnica albuma »Carolus Rex« zvanu Killing Ground, trijumf bi bio potpun, ali nema veze. Sabaton jašu dalje. Odakle golem uspjeh sastava u vrijeme kad se većina okreće od melodičnih oblika power metala, ostaje i dalje fascinantna spoznaja umotana u misterij, no veličinu su si Sabaton neosporno više nego zaslužili iskazanom nepopustljivošću i prkosom!
Druga je pozornica opet doživjela potpuni trijumf slovenskih izvođača, koji su pomeli stranu konkurenciju. Već sam popodnevni nastup Metalsteel pokazao je da bi taj sastav bez poteškoća stajao na glavnoj pozornici umjesto bilo koje od prve tri postave zadnjeg dana, a isto vrijedi i za nastup Negligence u večernjim satima, dok su glavni nositelji druge pozornice Noctiferia prevlast slovenskih sastava petog dana u punoj mjeri okrunili.
Zaključio se tako posljednji Metal Camp festival. Odsad ćemo dobiti MetalDays. U istom opsegu, što znači jednako jaku glavnu atrakciju u nizu nastupajućih i festival jednakog vremenskog trajanja. Nadajmo se da će lokacija ostati na ušću Tolminke i Soče, što je i dalje festivalski raj Europe, kamo hrle zagrijani metalski vjernici iz svih krajeva Europe. A prije svega, nadajmo se da organizator i mještani pronađu čvrst konsenzus, koji će se temeljiti na dugoročnom opstanku tog, više nego važnog događaja, koji pridonosi važan dio kulturno-umjetničkom pulsu Republike Slovenije i državi i u međunarodnom smislu širi ugled i prepoznatljivost, stanovnicima općine Tolmin donosi profit i uz snalažljivost ga može donijeti još više, i nikako prokletstvo pred kojim bi trebali bježati.
Postojanje festivala na Tolminskom, s ovim ili onim imenom u budućnosti, test je jesmo li mi Slovenci sposobni preliti u sebe poimanje i odnos zapadnog svijeta prema metalskoj kulturi i glazbenom stvaralaštvu, za koji je to nešto posve uobičajeno, kao da diše zrak. Zapadni svijet razvija prema metalskoj kulturi i glazbenom stvaralaštvu već više od tri desetljeća odnos suživota, od kojeg obje strane imaju profit. Jesmo li kao društvo dovoljno zreli i široki u glavama, ili će nam i dalje bit ostati nedjeljno odlaženje na mise i/ili (novodobno nametnute) kupovne hramove?
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik & Jerneja Jerak (Noctiferia)
