Lokacija: Hum (Goriška Brda) / dvorana Hum / Slovenija
Datum: petak, 18.10.2019
Martin Lancelot Barre, legendarni britanski glazbenik koji je uz flautu Iana Andersona još krajem šezdesetih sudjelovao u oblikovanju glazbene osobne iskaznice progresivnorock velikana Jethro Tull, sredinom ovogodišnjeg listopada, u svojoj dugovječnoj glazbenoj karijeri, zaustavio se i treći put u Sloveniji kad je sa svojom pratećom postavom nastupio u selu Hum usred Goriških Brda. Godine 1975. Barre je zajedno s Jethro Tull prvi put nastupio u ljubljanskoj Hali Tivoli. Pisao se 16.4.1975., a bend je u Ljubljanu stigao s juga pokojne zajedničke države, gdje je dva dana prije nastupao u Beogradu, a dan poslije i u Zagrebu. Pa 25 godina kasnije, točnije 11.05.2000., na prije spomenutoj lokaciji slovenskog glavnog grada, i drugi put. Dok njegov mnogo slavniji bivši Tull kolega već drugu godinu zaredom bez Barrea obilježava 50 godina djelovanja Jethro Tull (i to pod imenom Jethro Tull), Martin je s puno manje pompe stvorio, snimio i izdao novi samostalni studijski album “Roads Less Travelled” (2018), a ove godine i kompilacijski album (2CD) s hrpom Jethro Tull klasika naslovljen “MLB – 50 Years Of Jethro Tull” (Barre se Jethro Tull pridružio u vrijeme albuma “Stand Up” 1969.), koje je prearanžirao i na izuzetno uspješan te slikovit način pokazao kako mogu posve suvereno paliti i bez flaute.
Barre, koji će u studenom napuniti časnih 72 godine, stigao je u Brda s ekipom s kojom je snimio spomenutu kompilaciju Tull klasika, a uz njega su vokalist i gitarist Dan Crisp, zatim basist Alan Thomson i bubnjar Darby Todd. Još mnogo prije koncerta, ekipa glazbenika okrijepila se u Briškoj hiši, restoranu na streljaj od dvorane, golemim pizzama (što nisu uspjeli pospremiti u sebe, odnijeli su sa sobom u alufoliji).
U pola devet navečer cijenjeni srebrnokosi gospodin zakoračio je na pozornicu simpatične dvorane Hum u kojoj se okupilo nekih 200 posjetitelja, većinom s goričkog kraja, ali i nekoliko iz Ljubljane, pa iz Idrije, čak i osoba iz breginjskog kuta, i naravno, već po tradiciji, i nekoliko komada iz obližnje Italije.
Na početku koncerta rodilo se nekoliko temeljnih pitanja o tome kako će Martin s družinom “krošnjariti” po ostavštini Tull klasika. O eklekticizmu koji krasi stil sviranja ovog glazbenika i koji je u polazišnu bluesovsku retoriku uvijek dodavao tako prepoznatljiv osobno izražajan pečat gitarskog sviranja, kao nitko drugi na planetu, a silno je važan za to da su Jethro Tull u pravo vrijeme na pravom mjestu uopće mogli ući u ligu najvećih rock and roll sastava progresivnorock pionirstva, nije bilo sumnje. Znalo se da će Martin isporučiti najbolje što zna, može i što zapravo definira njega samog, odnosno njegov stil i zvuk na milju prepoznatljivog i njemu svojstvenog gitarskog sviranja. Prvo pitanje bilo je kako će Dan Crisp hodati u posve specifičnoj vokalnoj obući Iana Andersona? Drugo, kako će sastav sanirati odsutnost flaute i klavijatura? Barre je te večeri iznenadio integracijom nekih bisera koje Jethro Tull desetljećima nisu izvodili na pozornicama (ili uopće nikad), a uz to je isporučio tri autorske skladbe, dvije (Back To Steel, Peace And Quiet) s albuma “Back To Steel” (2015.) te Lone Wolf s aktualnog “Road Less Travelled” (2018.).
Zasvirale su vrlo prodorno obje PRS gitare i odmah je bilo jasno da je taj naglasak na isticanju gitarskih fraza vrsta kompenzacije za odsutnost flaute i klavijatura. Barre se u svojim karizmatičnim gitarskim rifovima JT klasika marljivo držao prepoznatljivog zvuka, koji je često dobivao konkretnu podršku Dana Crispa. Taj je čovjek iznenadio, jer se na nekim točkama posve primaknuo karizmi vokala Iana Andersona, što je posebno godilo u starijim klasicima s albuma od prvijenca pa do “Aqualung”. Lijevom rukom, kad je bila slobodna, povremeno je čak i namjerno oponašao gestikuliranje Iana Andersona. Upravo su skladbe s početnog dijela Tull karijere u Barreovim aranžmanima dobivale na većem bluesovskom formatu, a također su, kao što je rečeno, gitarske fraze konkretnije grmjele nego što bi Anderson Barreu ikada dopustio. Među apsolutna iznenađenja treba ubrojiti ponajprije tri skladbe uzete iz širokog izbora Tull klasika, a to su: Back to the Family, koju Tull u karijeri na pozornicama nisu izvodili, zatim skladba Teacher, kao B strana singla Witch’s Promise, što se čuje zajedno s europskom verzijom komada bez flaute, koja je uz izvedbu To Cry You A Song donijela malo daha s previđenog, ali izvrsnog albuma “Benefit” (1970.). Treće iznenađenje bila je na repu set liste izvedena skladba Jump Start s “Crest Of A Knave”, jedina te večeri koja potječe iz JT razdoblja osamdesetih.
U JT klasicima u prvi se plan razgolitila igra gitare, koja je kod originalnih JT, uz aranžiranje flaute i klavijatura, često ostajala prekrivena i prikrivena. Isto tako je Barre za neke klasike, kao što su Nothing Is Easy, New Day Yeserday i For A Thousand Mothers, razvio komade u malo drugačijem ritmičkom ključu. Crisp se pokazao i kao vrlo dobar gitarist, što je potvrdila izvedba Barreovih autorskih tvorevina, gdje su u Peace And Quiet udružili snage unutar tercetnih harmonija i pritom čak probudili nešto Wishbone Ash simpatija.
Teže skladbe koje su te večeri čekale sastav bile su naravno Heavy Horses i Songs From The Wood, pune detalja i zabavnih prijelaznih ritmičkih obrata, gdje su izašle na površinu neke rupe, jer samo kvartet dviju gitara, bubnjeva i bas gitare teško rekreira bogato aranžirane izvornike obiju JT pjesama. Zato je još uspjelije, gotovo metalski, Barre razvio klasik Hunting Girl, koji nosi jednu od najmarkantnijih vodećih gitarskih fraza karijere Jethro Tull. Lijepo je bilo što Martin te večeri nije zaboravio na udarnu War Child s istoimenog albuma Jethro Tull, izdanog 1974.
Možemo reći da je te večeri legendarni glazbenik više nego suvereno izvukao koncertnu predstavu, zahvaljujući prefriganoj adaptaciji aranžmana za klasični rockerski kvartet i gromoglasnijim gitarama kao kompenzaciji za odsutnost flaute i klavijatura, a oduševio je i osjećaj da je na takav način približena Barreova gitarska aura, kao jedinstvenog gitarskog čarobnjaka cijelog rock’n’roll svemira. Njegov bluesovski eklekticizam, pun iznenađujućih modulacija, integracije i interakcije akorda i melodija koje konvencionalna bluesovska retorika ne poznaje, zapravo je otkrivao niz uvida u “razodjevene” Tull klasike. Dakle, dobio si osjećaj kako bi zvučali Jethro Tull bez flaute, pa čak i kako su bez flaute zvučali neki izvornici nastali još u drugoj polovici šezdesetih i početkom sedamdesetih. To je ona vrijednost apsolutnog unikata koja ovog glazbenika postavlja na posebno mjesto u rock’n’rollu te više. U njegovom pionirstvu. Izvrsna uigranost ekipe i naravno, vrlo ugodna približnost Crispova vokala Andersonovu, dodali su obaveznu točku na “i” prelijepoj večeri buđenja Tull nostalgije u režiji i po recepturi jedinstvenog Martina Barrea i njegove ekipe.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
1. Song For A Jeffrey
2. My Sunday Feeling
3. Back To The Family
4. For A Thousand Mothers
5. Nothing Is Easy
6. Lone Wolf
7. Hymn 43
8. To Cry You A Song
9. Back To Steel
10.Teacher
11. Aqualung
12. War Child
13. Peace And Quiet
14. Heavy Horses
15. Songs From The Wood
16. Hunting Girl
17. New Day Yesterday
18. Jump Start
—dodatak—
19. Locomotive Breath
