Lokacija: Graz / Dom Im Berg / Austrija
Datum: utorak, 19.11.2019
Moonspell i Rotting Christ na zajedničkoj europskoj turneji paket je koji se ne propušta. Oba benda imaju svoju vrstu karizme i samosvojnu glazbenu iskaznicu. Mediteran! Portugal i Grčka. Zemlje vrelog temperamenta!
Oba su benda za ovu turneju upisala nekoliko koncertnih postaja koje su bile zanimljive i svim ljubiteljima ekstremnog metala koji žive u Hrvatskoj i Sloveniji. Prvi je bio Zagreb, drugi Graz, treći Beč. Tu se važu prostori i postavljaju ulazna pitanja o njihovim karakteristikama, poput akustike, prostranosti, dostupnosti za što uspješnije fotografiranje, ali i o očekivanjima od kvalitete same organizacije koncertnih spektakala. Od prostora do prostora koncertna večer u režiji Moonspell i Rotting Christ naravno je posve nova priča, no sigurno je da Austrijanci kod organizacije koncerata u pravilu nikad ne zataje. Tako je bilo i ovaj put. U Grazu smo naime svjedočili savršenoj izvedbi događaja i za razliku od onih koji su dan prije otišli u Zagreb i jadikovali zbog neugodnog kašnjenja, lošijeg ozvučenja pa čak i otkazivanja nastupa predgrupe Silver Dust, dobili smo zapravo besprijekorno izvedbu programa.
Dom Im Berg je dvorana koja je »ukopana« ili »ugrađena« u samu utrobu grazkog brijega na kojem se ponosno uzdiže poznati dvorac. Može se pohvaliti izvrsnom akustikom i konkretnom prostranošću u koju stane 800 – 1000 ljudi. Konkretna pozornica po dubini i širini na kojoj su sva tri benda mogla postaviti svoje scenske kulise.
Prvi su na pozornicu uskočili groteskni švicarski gotički mračnjaci Silver Dust. Švicarski kvartet koji u metal »trpa« i gothic elemente i elemente dark rocka, uz očekivanu dozu scenskog kiča i šljokica. Bend koji dakle gradi na teatru i sceni. Silver Dust nisu “od jučer” i marljivo slijede svoju viziju. Glazbeno nipošto ne otkrivaju revoluciju, no baš ih teatralni kičerај može odnijeti do veće prepoznatljivosti, osobito među mlađom manje zahtjevnom generacijom ljubitelja tvrđih zvukova. Lord Campbell je nezaustavljiv u svojoj scenskoj propovijedi, a kad zgrabi svoj Ibanez modela S. Vai, šou skupine ispadne baš groteskno, osobito u solo točki na gitari koja ne donosi ništa zanimljivo, samo hrpu neuvjerljivosti. Unatoč tome kvartet je vrlo profesionalan i strogo slijedi svoju scensku mantru. Aktualni album »House 21«, koji je treći po redu, nosi koncept i riječ je o psihološkom trileru. Bend ga je opet konkretnije predstavio, a pozornicu obogatio scenskom video-kulisom koja je u prikazivanju grotesknih likova produbljivala poruke samog koncepta. Bend marljivo gradi na svom imenu. Od 2013., kad su osnovani, odradili su već dvije turneje s Lordi, a podržavali su i koncertne večeri ispred Eluveitie, Amon Amarth i The Deftones. Vođa skupine i prvi »bradonja« Lord Campbell, gorostasni basist Kurghan, tvrdoglavi i licem obilno obrasli gitarist Tiny Pistol te od prošlog kolovoza novi član skupine, bubnjar Magma, odradili su posao suvereno i priredili zabavno i lucidno zagrijavanje za mnogo ozbiljniji nastavak večeri.
Dvadeset godina nakon što je autor ovog članka pratio koncert Rotting Christ u ljubljanskom klubu K4, bilo je napokon krajnje vrijeme da ih ponovno sretne, iako skupina i u Sloveniji svira prilično često. Osobito rado posjećuje tolminski Metaldays. Rotting Christ oduvijek su u osnovi bogohulna tvrđava koju brani dvojac braće Tolis. Ove su godine izdali novi odličan studijski album »The Heretics« na kojem i dalje tvrdoglavo ustraju na svojoj samonikloj recepturi mediteranskog black metalskog vampirizma, gdje vlada okultna propast teatralnog mračnog misenja i baratanja porukama starovjerja helenizma, koji skupina oduvijek vrlo rado postavlja iznad truleži katolicizma. Bend si je inače obilno pomogao snimljenim kulisama baritonski grmećih muških zborskih napjeva i orkestracija, što se dalo i očekivati, ali kad se zagledaš u kamenu figuru Sakisa Tolisa, ostaneš kao prikovan magnetom. Hipnotiziran u stvaranju posebne atmosfere, posebne kemije! Karizma vokalista i vođe skupine naime je nevjerojatna! Neukroćen temperament nabijen strastima, kroz otrovno nazubljenu lavinu razarajućeg fraziranja, istodobno osjetljivo ukršten s vrhunskom muzikalnošću, slikovitih predstavnika mediteranskog black metal utjelovljenja, ako ne i vrste pionirstva.
Kvartet je iznimno uigran, i to uz oba novopečena člana, gitarista Giannisa Kalamatasa i basista Kostasa Heliotisa, koji su se ekipi braće Tolis pridružili tek ove godine. Bend je uspješno podigao i već poslovično suzdržanu austrijsku publiku, koja je također ispuštala bučne povratne reakcije svaki put kad je Sakis to od nje zatražio. Publiku je posebno raspalila i himnična obrada skladbe Societas Satanas sastava Thou Art Lord, koja se s prodornim refrenom odlično uklopila u repertoar ostalih točaka. Bend svira kao u transu i takva su bila i osjećanja kataklizmične i poguban atmosfere bezgraničnog mračnjaštva, bijesa, okulta i bezbožnog bičevanja. Bend nije popuštao kroz koncert. Naprotiv, izvedbeno je svoj scenski teatar odnosno njegov atmosferski pečat neprestano stupnjevao. Možda se skupini može zamjeriti samo to što su iz starih vremena Rotting Christ odsvirali samo tri točke, i to kultnu The Forest Of N’Gai s prastarog EP-a »Passage To Arcturo« (1991), dodali klasik King Of a Stellar War s »Triarchy Of the Lost Lovers« (1996) te, kako se i očekivalo, izveli svoju prepoznatljivu himnu blasfemične pobune Non Serviam kojom su zaključili nešto više od sat vremena dug šou. Pretežno statičnog Sakisa uvelike su svojom scenskom kinetikom rasterećivala dva mlada »gimnastičara«, silno nabrijana i angažirana, prethodno spomenuta nova člana postave, koja su agilno popunjavala svaki svoj dio pozornice. Rotting Christ institucija su koja je na pozornici blasfemično luda i u svojevrsnom teatru jednim zamahom podjarmi publiku te je odvede u svoj unikatni i jedinstveni svijet crne metalske nemilosti. Ah da, pa naravno. Odličan zvuk. Gdje god si bio postavljen. Čule su se solaže i zveckavi bas, uz inače dominirajuće Sakisovo grmljavo i razorno potresne udare njegova brata Themisa.
Tako! Sve je dakle bilo spremno za dolazak glavnih nositelja večeri, portugalskih Moonspell. Scenska kulisa preuzimala je naslovnicu novog albuma »1755«, koji nosi koncept strašnog potresa što je te godine pogodio Lisabon. Ruševine u pozadini, lijevo i desno dva divovska prevrnuta križa! Prvi je na pozornicu stigao naravno glavna figura kreacije Moonspell teatra, bez koje se skupinu ne može zamisliti. Stasiti vokalist Fernando Ribeiro. Odjeven u kostim građanina osamnaestog stoljeća s treperavom svjetiljkom u ruci, a uvod je započeo himničnom Em Nome Do Medo, za album »1755« inače posebno prerađenom »Alpha Noir« skladbom. Odmah je bilo jasno da će i koncert sastava Moonspell povremeno pratiti snimljene kulise zborskih napjeva, ali i dodatnih orkestracija. Prve tri skladbe u uvodnom dijelu koncerta pripale su predstavljanju albuma »1755«, koji se smatra jednim od najambicioznijih djela cjelokupne karijere skupine. Na njemu Moonspell inače više ne iznenađuju, ali riječ je o jednom od najkompleksnijih glazbenih djela koja su vrli Portugalci stvorili do danas. Konkretan uvod definitivno, uključujući fenomenalnu nakićenu (sado-mazohističku) kljunastu masku koju je Ribeiro stavio u naslovnoj skladbi albuma, a replika je maski koje su prije tristo godina nosili tadašnji iscjelitelji! No koncert je skočio na znatno višu razinu kad je bend u nastavku krenuo ravno na svoj drugi studijski album »Irreligious« i ispalio redom dvije udarne gotičke mračnjačke himne Opium i Awake! Ribeiro je opet kraljevao svojom divovskom karizmom. Ni u čemu nikome nije ostao dužan. Ponovno se emocionalno posve raznio na čestice dok mu je kroz koncert publika jela iz ruke! Srednji dio koncerta ekipa je vrhunski vodila kroz klasik Night Eternal, pa superiorno zarazno i posebno himnično “Extinct” točku Breath (Until We Are No More), a svoju gotičku karizmu Moonspell su produbljivali “Antidote” točkom Everything Invaded.
Bend ostaje izvedbeno nabrušen! Silno uigran, prekaljen i rutiniran! Djeluje kao neprobojan scenski entitet koji barata iznimnom izvedbenom usklađenošću! I ovaj je put u prostoru ponovno kraljevala odlična akustika i zvučne karakteristike, gdje se savršeno sve čulo. Svi detalji i kontrasti. Ribeiro je djelovao kao pravi vragolan, pravi fantom, nekoliko hipnotičkih pogleda s učinkom »uroka« podijelio je i nekim damama koje su se tijekom koncerta »meškoljile« posve u prvom planu.
Tijekom »Irreligious« klasika Mephisto skroz se prolomilo i šačici zanesenjaka koji su na koncert stigli iz Portugala i pratili nastup na krajnjoj desnoj strani (gledano prema pozornici). Kad se bend nakon duljeg Fernandova obraćanja prihvatio klasika Vampiria, bilo je jasno da se koncert polako primiče kraju. Odlično posjećen Dom In Berg još se jednom povezao u jedno kad su Moonspell planuli u bestijalnu Alma Mater, kojom su zaključili (daleko prekratak) koncert vrhunskih Moonspell. Sat i petnaest minuta s bisom, koji su priredile izvrsna nova mračno epska i poguban Todos os santos (u prijevodu »svi sveci«), a u nastavku? Nedostajala je naime samo jedna jedina skladba. Fool Moon Madness, još jedan »Irreligious« klasik, bez kojeg Moonspell koncert jednostavno ne bi bio takav kakav mora biti.
Moonspell su uz vrhunsku izvedbu, kako se i očekivalo, priredili i prilagođen repertoar, koji se u »skraćenih« 75 minuta morao usredotočiti na novi album, a istodobno obožavatelje počastiti dozom klasika s prva dva albuma. Da su svirali barem sat i pol, sigurno bismo dobili još poneku otrovnu točku iz vremena albuma »Night Eternal«, »Alpha Noir« ili »The Butterfly Effect«, »Sin/Pecado« te »Darkness And Hope«, koji su ovaj put izostali iz repertoara!
Što reći za kraj ovoj savršenoj večeri? Koncertni paket Rotting Christ i Moonspell, s lucidnim Silver Dust kao uvodom, te se večeri pokazao grijeha vrijednim činom našeg posjeta grazkom prostoru Dom Im Berg. Jednostavno. Karizma ovih dviju velikih skupina mediteranskih pogleda na ekstremno metalsko vješanje toliko je velika i pečatna da je teatralna atmosferičnost koju stvaraju svojim nastupima onaj slatki opij koji te zavede, hipnotizira i vodi kroz avanturu izvan stvarnog svijeta, kroz pojačane osjećaje od kojih te lako više puta prođu žmarci i za koje ne želiš da ikad završe!
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Boštjan Kepic
SILVER DUST: 1. Libera Me 2. The Unknown Soldier 3. Shame On You 3. The Age of Decadence 4. Forever 5. Duo Orgue/Guitare 6. La La La La 7. The Calling 8. The Judgement Day 10. Ave Satani
ROTTING CHRIST: 01. 666 02. dub-sag-ta-ke 03. Fire, God and Fear 04. Kata Ton Daimona Eaytoy 05. Apage Satana 06. Dies Irae 07. The Forest of N’Gai 08. Societas Satanas 09. King of a Stellar War 10. In Yumen-Xibalba 11. Grandis Spiritus Diavolos 12. Non Serviam
MOONSPELL: 01. Em Nome Do Medo 02. 1755 03. In Tremor Dei 04. Opium 05. Awake! 06. Night Eternal 07. Breathe (Until We Are No More) 08. Everything Invaded 09. Evento 10. Mephisto 11. Vampiria 12. Alma Mater /dodatek/ 13. Todos os santos 14. Full Moon Madness
