Za progresivni death metal sastav Alkaloid može se tvrditi da je ujedno i tzv. super group, iako glazbenici koji djeluju u sastavu nisu tako odjeknuli kao oni koji djeluju u komercijalnijim sastavima. Pa ipak, uključeni glazbenici imaju more referenci, uz koje se možemo povezati s bendovima kao što su Obscura, Dark Fortress, Noneuclid, Blotted Science, Necrophagist, Hate Eternal, Spawn of Possession, Aborted, God Dethroned itd. To je tek nekoliko bendova u kojima su sudjelovali članovi sastava Alkaloid.
Alkaloid čine iskusni gitarist, vokalist i klasični skladatelj Florian Magnus Maier aka Morean, bubnjar Hannes Grossmann, gitarist Christian Muenzner, gitarist Danny Tunker te basist Linus Klausenitzer. Sastav su osnovali Hannes Grossman i Morean, koji su željeli progresivni death metal podići stepenicu više, što se pokazalo na oba albuma, The Malkuth Grimoire (recenzija OVDJE) i Liquid Anatomy (recenzija OVDJE).
Članovi sastava prilično su zaposleni u drugim bendovima pa ih je prilično teško uhvatiti uživo. Ako već, riječ je više o ekskluzivnom nastupu, što se nekim slučajem dogodilo na ovogodišnjem izdanju festivala Metaldays (reportaža OVDJE). Prije festivala Hannes Grossman i Morean odvojili su vrijeme za intervju kako bi iznijeli svoje mišljenje o stvaranju glazbe, sceni i još mnogočemu drugom.
Rockline: Pozdrav na festivalu Metaldays. Koliko znam, ovdje niste prvi put. Prije nekoliko godina ste ovdje nastupili s Dark Fortress?
Hannes Grossmann: S Dark Fortress sam doista bio ovdje prvi put, koliko se sjećam.
Rockline: Sad imamo ovdje prilično ekskluzivnu stvar s Alkaloid. Otkad postojite, niste imali ni 10 nastupa?
Hannes: Možemo se pretvarati da postojimo duže da ispadnemo cool. Prvi demo za sastav napravio sam još 1994.
Rockline: Već tada?
Hannes: Imao sam oko 12 godina i zvučalo je stvarno loše pa sam ga obrisao. Ali vrijedi!
Morean: Ja sam počeo već 1987.
Rockline: Počeli ste prilično drukčije. Bili ste zapravo …
Morean: Tehnički gledano, vrlo loši …
Rockline: Morean, ti si počeo s flamenko gitarom, ako sam dobro razabrao?
Morean: Oduvijek sam svirao električnu gitaru. S dvanaest godina roditelji su me upisali na klasičnu gitaru, što me prilično veseli da su napravili. Istodobno sam cijelo vrijeme želio svirati električnu, što sam radio uz klasičnu. S sedamnaest sam počeo i s flamencom i svirao sve dok nisam mogao više (Morean je nakon dijagnosticirane hipermobilnosti prestao svirati flamenco, op. a.). Uz sve to sam svirao i u metal bendovima.
Rockline: Što se tiče vašeg rada u glazbi, Hannes je zaposlen u studiju Mordor Sounds, pomaže snimati i bubnjeve za albume bendova i puno svira uživo. Morean, za tebe pak znamo da si još i vokalist u Dark Fortress i skladatelj.
Morean: Skladanje mi je glavno zanimanje. Imam klasično obrazovanje, koje mi omogućuje da stvaram glazbu za orkestre, komorne gudačke orkestre, u radu imam i drugu operu. Ovih dana većinom sviram električnu gitaru. Važno mi je da mi je posao zanimljiv, čime osiguravam da ne radim stalno jedno te isto. Posao u kojem komponiram sviđa mi se jer uvijek stvaram nove stvari. U mojim rukama je izazov da mogu otići negdje gdje još nisam bio, što je stvarno fantastično. Kao klasičnom skladatelju kažu ti kada posao mora biti gotov, koje instrumente smiješ koristiti, a nitko ti ne kaže što moraš napisati. U tome je više slobode nego u metalu odnosno rock glazbi općenito. No, prilično je i teško jer počinješ od nule, bez prethodnih postavki. Da ostane zanimljivo, bolje je biti bez prethodnih postavki, što ne bih mijenjao.
Rockline: Kad smo već kod slobode izražavanja, to se može osjetiti i kod Alkaloid. Kad ste 2015. izdali prvijenac The Malkuth Grimoire, prešli ste granice progresivnog i ekstremnog. Čini se kao da je riječ o tranziciji tvog rada na područje metala.
Morean: Bit će da je tako. Prije toga smo svi radili različite stvari i još uvijek radimo različite stvari, što nas i povezuje u ovom bendu. U mom slučaju stvaranje za Alkaloid u velikoj je mjeri povezano s time kako stvaram kao klasični glazbenik, što je povezano i s tom izuzetnom slobodom i glazbenicima koji će svirati sve što im podmetnem pod nos. Ali još uvijek smo bend, pa te lude stvari koje napišem mogu svirati sa svojim prijateljima.
Hannes: Ponekad je dobro imati neka ograničenja. Kad možeš biti kreativan u nekom okviru, ne radi se o pravilima, nego o okviru u kojem imaš mnogo mogućnosti, ali one nisu beskonačne. Može se dogoditi da pretjeruješ ili si previše čudan i ne dođeš do biti. Kod ograničenja, recimo, mi imamo tri gitare, što još uvijek daje puno mogućnosti. A ako imaš orkestar, imaš toliko više linija kako iskoristiti orkestar, a ovdje je samo peteročlani sastav. Dakle, ne možeš raditi sve, imaš ograničenja, što je dobro. Prvo, to moraš nekako odsvirati uživo, što kod mene pokreće kreativnost u drugom smjeru. Mogu reći i drukčije. Ako imaš bubnjarski solo i možeš svirati samo 8 nota, što je pravilo. Onda koristiš određenu dinamiku ili uzorak koji je utemeljen na tome. Stvorio si si okvir i na temelju toga stvaraš nešto unutar njega. Ako pak izađeš izvan okvira, može postati vrlo zanimljivo. Ne smije biti napravljeno slučajno, da možeš raditi što poželiš. Postoje određeni putovi kad stvar funkcionira i određeni kad ne funkcionira. Ako imaš neki skup ograničenja iz kojeg biraš prije nego počneš s kompozicijom, poslije dolaziš puno bliže biti koju želiš reći.
Rockline: Prvi uradak bio je nedvojbeno vrhunsko dostignuće. Pojavilo se pitanje što možete ponuditi dalje. S drugim albumom ste ponovno pokazali kako gledate na stvari po sustavu »out of the box«. Za primjer bih izabrao skladbu Kernel Panic, koja zvuči kao da ste dobili inspiraciju za zvuk u onome što su radili prog rock sastavi a la King Crimson i Yes u osamdesetima. Stvar pak prelazi u death metal. A završavate dvadesetominutnom skladbom, što opet daje dokaz da nemate ograničenja. No ako se vratimo na početak albuma, otkud ideja da stvorite nešto što zvuči kao progresivni rock osamdesetih?
Hannes: Imao sam ideju i negdje se mora početi. U ovom slučaju početna točka bila je u mom AxeFX pojačalu, gdje sam našao gitarsku postavku. Odsvirao sam jednu notu, zatim sam počeo stvari povezivati i bilo je zanimljivo. Slučajno je bilo u sedmočetvrtinskom taktu i zvučalo mi je cool. Nakon toga sam snimio i ostavio stvar tjedan dana. Zatim sam se vratio tome i rekao si da mogu od toga nešto napraviti. Veza s death metalom zvučala mi je prirodno. Počinje prilično tiho, zatim slijede bubnjevi i skladba dobiva sve više dinamike, onda sam pomislio …
Morean: Zašto bih se ovdje zaustavio?
Hannes: Upravo to, zašto bih se zaustavio ako se svi s tim slažemo? Dobar primjer su Opeth, koji su bili prvi koje su široko prihvatili zbog dva različita stila koja nemaju ništa zajedničko. Ovdje bih rekao da je riječ o kombinaciji death metala u stilu Celtic Frost i progresivnog folka. I kad se spoje, zvuči organski. Uvijek sam mislio, zašto bi bio usredotočen samo na brutalnost ako možeš uvesti i druge elemente. Ako recimo počneš s akustičnom gitarom i pjevanjem, može doći do skladbe u stilu Nile. Ovisi kako to radiš jer zbog nekog efekta možeš zvučati površno. Mora biti stvoreno u notama i kompoziciji i mora se razviti prirodno. Ako pak nešto nasilu ubacuješ, što se možda ne uklapa, onda je to tvoj izbor.
Morean: I završiš s jukstapozicijom dviju stvari i ne daš razlog zašto te stvari dolaze zajedno. Ja pristupam s druge strane, više iz unutrašnjosti, gdje imaš svoj kreativni um. U glavi čujem zvukove glazbe koju želim čuti. A zatim si vezan za svoje prste i stvarnost sviranja glazbe. Ja nastojim razdvojiti ta dva elementa jer vizija koju imam u glavi mora biti jasna koliko je to moguće. Dakle, ako vizija traži reggae beat, to dolazi u glazbu prirodno. Ne radi se o nekoj cerebralnoj odluci u smislu: »Hajdemo napraviti nešto čudno da ljudi budu zbunjeni.« Kod mene tako nešto neće ići, možda za nekog drugog tko nije navikao na nešto takvo. U biti, kreativnosti treba dopustiti da teče slobodno i bez prepreka.
Hannes: Slažem se 100%, što vrijedi i za skladbu Kernel Panic. Obično obožavaš neke stvari od kojih dobivaš i inspiraciju. Dva moja najdraža benda bili su Rush i Morbid Angel i ne znam zašto to ne bih spojio. Meni je to prirodno. Recimo, kad sam u autu i slušam glazbu preko Spotifyja i kad napravim popis glazbe za slušanje, nije nužno da će biti samo jedan žanr glazbe na popisu. Bit će sve. Problem je ako je netko sklon samo death metalu i jednostavno ne želi čuti stvari iz osamdesetih. Ali to nije moj problem.
Rockline: Članovi Alkaloid vrlo ste iskusni pisci. Kako zapravo nastaje vaša glazba, imate li ideje već konkretno konstruirane u glavi ili je sve skupa prilično spontano?
Morean: Za Kernel Panic je došlo više spontano. Stvari koje ja pišem za bend imao sam još prije nego što je bend uopće postojao. Radilo se o snažnoj želji s kojom sam živio, što je bio i jedan od razloga da sam se pridružio bendu. Na primjer, mogu napisati cijelu sagu Dyson Sphere (koncept koji je Morean započeo na prvijencu – op. a.). Kad sam napisao prvo poglavlje toga, uvidio sam da nije ni približno gotova. Za mene je to nešto što nosim sa sobom godinama prije nego što sjednem i dovršim. U tom slučaju nije spontano jer mi treba više vremena da se stvar razvije i tek kad znam što moram napraviti, onda sjednem i pretvorim je u glazbu. Doduše, ne nalazimo se da bismo se međusobno jammali, što bi također dovelo do zanimljivog rezultata, ali tu je previše logistike da bismo se mogli nalaziti.
Hannes: Mislim da tu ne bismo bili ni pošteni. Možda za neke ljude i neke bendove. Ali često dolazi iz razmišljanja da je tu riječ o inspiraciji. Kao recimo da piješ crni čaj da dobiješ inspiraciju. Dakle, dolazi iz stvari koje radiš, ali ne znaš što radiš. Da bismo »jammali«, možda bi ispalo cool, možda ne.
Morean: Možda bismo mogli probati da se nađemo jednom u istoj sobi. (smijeh)
Hannes: Pa i oduzelo bi nam prilično vremena.
Morean: U tome smo si prilično slični kod pisanja glazbe. Svatko piše svoje stvari na svom, zato i detalje brusimo na svom. Istodobno si dajemo potpunu slobodu pa možemo pisati što god nam paše. Kad pišemo album, na stolu je cijela hrpa stvari. Doista puno stvari. Nakon toga Hannes sve skupa spaja u cjelinu jer kod njega se odvija snimanje, miksanje itd. Do sada je sve ispalo tako da su te stvari postale jedinstvene na albumu. Što je i iznenađenje za nas.
Hannes: Što ima veze i sa zvukom jer moram miksati dva mjeseca zaredom. Sve zvukove moram izgraditi zapravo iz nule. Što traje doista dugo. Dogodi se i poneka »nesreća« usput. Recimo skladba Chthulhu. Imao sam riff i dao ga dalje Florianu. Nisam imao nikakvu ideju što s njim napraviti. Zvučalo je kao poklon Morbid Angel, što nisam želio. Želio sam da zvuči kao Alkaloid. Onda sam dao skladbu njemu, koji ju je na svoj način dovršio. To je nešto što želim – da mu prosljeđujem ideje.
Morean: Pa, ako imaš riffove kao što je bio taj, meni je čast! Možda je to malo detaljno, ali cijeli život sam se pitao koji je smisao drugog stiha. Prvi stih je tu da pokrene oduševljenje prije refrena, ako je riječ o takvom pisanju skladbi. U drugom stihu toga više nema jer svi čekaju da se refren vrati. Trenutno si uzimam potpunu slobodu oko toga kada će doći drugi stih. Idem negdje potpuno drugdje, inače je to gubitak vremena ako imaš riff za stih i riff za refren, što je za mene predosadno. Iza svakog djelića su vrata koja možeš otvoriti.
Hannes: Uvijek me fascinira kamo možeš odvesti klasično pisanje skladbi. Znaš, osnovna struktura strofa – refren – bridge, ali da ne bude tipično. Dobar primjer toga je Rapture od Morbid Angel, gdje je strofa refren, a refren je instrumentalni riff.
Morean: Nešto fantastično u death metalu, pogotovo u brutalnom death metalu, jest to što možeš koristiti apstrakciju. U harmoniji, ritmovima možeš stvar učiniti što je moguće mračnijom, kompleksnijom i disonantnijom. A pritom nisi dužan slijediti strukturu pop skladbe.
Hannes: Možeš raditi što hoćeš. Usred toga možeš ubaciti bubnjarski solo i na to napisati riffove.
Morean: Imaš puno slobode izražavanja. Toga nemaš recimo u power metalu ili u nekim drugim stvarima koje djeluju kao neki kavez. Možeš imati deset sekundi nečega što se smatra idejom i to je poslije skladba.
Hannes: Puno se bavim strukturama. Ponekad kad dođem do novog dijela, kad dođem s novim riffom i ne znam što s tim napraviti, samo sjedim u studiju za računalom … U tom slučaju imam na računalu mapu koja se zove »Tavan«. Ako nešto ne trebam, jednostavno spremim u »Tavan«.
Rockline: I u određenom trenutku se vratiš i pogledaš što je u mapi?
Hannes: Možda. Ono što znam jest da je tu riječ o stihu. Ponekad se to i promijeni, ali ima funkciju. Pri pisanju nastojim biti vrlo funkcionalan.
Morean: Ja to uopće ne radim. Pišem glazbu cijelo vrijeme i kad dođe vrijeme, stvar jednostavno dovršim do kraja.
Hannes: U metal sceni je tako da komponiraš za druge ljude. Ali ja ne osjećam druge kad pišem materijal. (smijeh)
Rockline: Nadam se da si oprezan sa svojim »Tavanom«. Znaš kako je bilo s Kirkom Hammettom kad je izgubio telefon.
Morean: Ali činjenica da se nije mogao sjetiti nijednog riffa također govori sama za sebe. (smijeh).
Rockline: Glazbu doduše pišete svaki posebno. A zar se na kraju stvarno ne nađete ni na jednoj probi da malo vježbate?
Morean: Ne, obično se nađemo za grupno fotografiranje kad je album gotov. (smijeh) Uvijek smo u kontaktu preko e-pošte i šaljemo si stvari. Povremeno napravimo štogod zajedno, ali to ne zahtijeva da sjedimo jedan pored drugog sa svojim instrumentima.
Hannes: Radi se samo o detaljima.
Morean: Bilo bi lijepo, ali dosta smo udaljeni jedni od drugih. Od moje kuće do Hannesovog studija je točno 666 kilometara. (smijeh) Danas postoje druge učinkovite mogućnosti jer ideja da se bend nađe preko vikenda na probi nije moguća.
Hannes: Sve napišemo i šaljemo si međusobno. Ostale u glazbenom smislu prilično dobro poznajem. Ako napišem recimo nekoliko akorda za jedan dio, mislim si: »Chris bi htio imati ovaj dio. OK, Chris, odsviraj solo. Što god želiš. Vjerujem ti!«
Rockline: Kad dođe do stvarnog pisanja, imate li vas dvojica glavninu ili i ostali doprinose svojim skladbama?
Morean: Svi smo pisci glazbe. Ali Hannes piše cijelo vrijeme. S lakoćom tri albuma godišnje. Ja imam puno ideja, ali prilično sam stisnut s vremenom. Za Alkaloid moram sjesti i raditi, što predstavlja više posla nego napisati uobičajene skladbe. Za prvi album Chris je imao nekoliko skladbi, Linus nije imao vremena, Danny također. Tako da smo prvi album napisali samo ja, Hannes i Chris. Za drugi album slično se dogodilo s Chrisom, tako da smo ja i Danny napisali više. Ali to ne govori o tome kako radimo. Uvijek nas veseli što mogu čuti zvuk naših prijatelja. Za drugi album Chris je doprinio nekoliko ludih solaža, što je značilo da je još uvijek tu. I Linus je doprinio bas linije. Tu je više kako se dogodi. Kao vrijeme recimo. Nemamo pojma kako će biti sljedeći put jer možda ni ja neću imati vremena. Mislim da mogu reći da smo antidogmatični. Svakako u kreativnom procesu ne želimo unaprijed isključiti ništa. Jer to je dio avanture i time smo oduševljeni.
Rockline: Na prvom albumu je i nekoliko skladbi koje tvore koncept Dyson Sphere. Također je manji dio drugog albuma smatran Dyson Sphere, ostale skladbe stoje na albumu samostalno. Može li se očekivati koncept Dyson Sphere na cijelom albumu?
Morean: To je svakako moj cilj. Sljedeće dijelove imam u glavi već godinama. Otkad sam završio s pisanjem, bio sam stvarno tužan jer je pisanja bilo kraj. Kad pišem materijal, želim jednostavno nastaviti. Zato ću ići s tim koliko god daleko bude moguće. Cijeli koncept Dyson Sphere je u smislu Kardašovljeve ljestvice, koja mjeri brojevima koliko je napredna civilizacija. Trenutno je priča između dvojke i trojke. Dakle, između nadziranja sunčevog sustava i nadziranja cijele galaksije. Sljedeća stvar je nadziranje svemira i postaneš bog. Ali ljestvica se nastavlja jer imaš još multiverzum, čime dolaziš i do drugih dimenzija. Bit će pravi izazov napraviti nešto što će imati smisla u našem trodimenzionalnom svijetu ovdje. Ali tu ideš korak po korak. Ne samo s ovim konceptom; i s drugim pričama koje sam počeo pisati, želim doći do kraja. Teme koje biram dovoljno su kompleksne i misteriozne da ostanu i na sljedećim albumima. Tako je i s Lovecraft tematikom jer želim još reći sve u vezi s njegovom biologijom, hobotnicama, jer jedino ograničenje tu je tvoja mašta.
Rockline: Vaša glazba nije baš namijenjena tisućama mnoštva koje će vrištati »Hej, hej!« na vaše skladbe. Za kakve slušatelje bi se moglo reći da je vaša glazba namijenjena?
Hannes: Tu sam sebe vidim kao šesnaestogodišnjaka kad otkriva lude nove stvari. Tu ne možeš ništa napraviti. Primijetio sam u metal svijetu, kad je sve na internetu, da postoje dva tipa slušatelja. Jedni su oni, znaš što znači »šlager« … Upravo takvi su i u metalu, samo što imamo još gitaru i dvostruki bas. S druge strane imamo publiku koja sluša progresivnu glazbu. Bendovi kao Between the Buried and Me, Meshuggah, Opeth ozbiljniji su jer se ne vrti sve oko refrena. Obje publike se povećavaju, ali su potpuno odvojene. Očito je da potencijalno postoji puno ljudi koji će nas pratiti, samo treba iskoristiti kanale da dođemo do njih. Puno ljudi smatra da je pop glazbu stvarno teško stvoriti i drži je umjetnošću, što nije. U biti je vrlo jednostavno. Najteža stvar je dobiti publiku za to. Pogledaj Metallicu. Nisu napravili dobar album od 1991., a još uvijek su popularni jer koriste toliko kanala. Više nije ni metal bend, više je tvrtka. U tom slučaju možeš raditi što god ti paše jer imaš kanale.
Morean: Uvijek možeš raditi što god želiš. Pitanje je hoće li te itko slušati ili ne. Iskreno rečeno, to nije uvijek u tvojim rukama, iako naporno radiš. Ali meni je posve svejedno tko sluša našu glazbu. Sretan sam da je netko sluša. Čak i da je nitko ne sluša, i dalje bih je stvarao. Kad radim klasičnu glazbu, stvar je odsvirana s orkestrima. A slušati je dolaze stariji ljudi, koje sam također vidio headbangati na moja klasična djela. Svatko je ovdje dobrodošao i nadam se da će ljudi slušati prije nego odluče da je ne vole. I svi ti žanrovi i zidovi … To je sve u tvojoj glavi. Da sam počeo razmišljati o tome, ne bih nikamo stigao. Strastveno izbjegavam takvo razmišljanje. Pišem istu glazbu, bez obzira radi li se o gudačkom kvartetu, big bandu, Alkaloid ili Dark Fortress. Pišem jednako, ali kad se medij promijeni, promijeni se i publika. Kad stvaram, ne sjedim u malim kvadratima u kojima razvrstavam glazbu. Nekad sam to radio i kad sam jednog dana odlučio to odjebati, postao sam puno sretniji i slobodniji u svojoj glavi. Svejedno mi je kako izgledaš. Ok, ne smiješ biti pedofil ili nacist, ali ostali su dobrodošli.
Rockline: Već smo pri kraju intervjua. Kakvi su planovi za budućnost? Puno ljudi bi vas još moglo upoznati. Možemo li se nadati nekoj turneji ili ste toliko zaposleni drugim stvarima da tako nešto nije moguće? Otkad ste na etiketi Season of Mist, hoćete li lakše na turneju?
Hannes: S etiketom je lakše ići na turneju, ali ono što trebaš je booking agent. Više stvari počiva na nama. Stariji sam nego prije deset godina. Kad sam počeo kod Obscure, bio sam u dvadesetima i još student. Sad je drukčije kad treba plaćati račune. Za nas mislim u smislu promocije da napravimo nešto što ima smisla. Ako je ponuda dobra, onda je sve razumno da se isplati investicija. Onda ćemo ići na turneju, ali ne na svaku jer se moramo odlučiti da je sve za nas ok. Ako ne, nastupat ćemo na nekim koncertima, festivalima te pisati glazbu dalje. Možda postoji i drugi put. Moj prijatelj se bavi video produkcijom. Možda bismo ga unajmili da snimimo naš materijal u studiju s mnogo kamera. Već smo razmišljali o tome, ali trebat će uskladiti rasporede. Naravno da želimo svirati uživo. Ako sviraš 45 minuta na dan, od ostatka dana nemaš ništa. Ima bendova koji su na turneji po cijele mjesece i ne zarade ništa.
Morean: Tako je, da moraš imati druge poslove da bi si mogao priuštiti koncertirati pred publikom koja je platila koncert, a ti od toga ne dobiješ ništa. Zato je to prilično ograničeno bez obzira na to što ljudi govore: »Dođite ovamo, dođite tamo, zašto ne napravite ovo i zašto ne ono …« Ali kad bi ljudi znali kakve tzv. ponude dobivamo, pobjegli bi i vrištali.
Hannes: Ako hoćeš da ti se pokrije investicija, moraš napraviti puno za promociju. S strane etikete možeš uložiti vrijeme i novac u video produkciju ili i u pisanje skladbi. Pisanje skladbe je najbolja poslovna odluka. Bolje nego imati dobru web trgovinu jest imati dobre skladbe. Zvuči prilično arogantno, ali puno bendova očito zaboravlja na to.
Morean: Iskreno rečeno, umjesto da objavljujem fotografiju svog psa svaka dva dana, radije napišem nekoliko pristojnih skladbi svake dvije godine i ponudim nešto što traje i ima vrijednost. Umjesto da objavljujem nasumična sranja u svijet.
Hannes: Ako stvari zadržavamo ekskluzivnijima, ne radi se o elitizmu, nego o stvarnosti stvari oko nas. Ako imaš razmišljanje mladog glazbenika koji mora sve objavljivati na Instagram ili ako ne, ništa se ne događa. Ljudi samo ne vide tvog psa. Nema veze, samo gubiš vrijeme.
Alkaloid na Metaldays 2019:
