Lokacija: Beč (Wien) / Simm City / Austrija
Datum: ponedjeljak, 02.12.2019
Ovogodišnji prosinac nije pun samo povraćanja i grčeva koje izazivaju Last Christmas, Na božično noč i Silvestrski poljub, nego srećom i događaja skrojenih po mjeri glazbenih sladokusaca. Za prvi od njih se na samom početku blagdanskog mjeseca pobrinuo kanadski čudotvorac Devin Townsend, koji se na europskoj turneji na kojoj predstavlja aktualni album Empath nama najbliže zaustavio u rasprodanom bečkom SimmCityju.
Devin je ovaj put na turneju sa sobom poveo londonske progresivce Haken, koji još uvijek predstavljaju prošle godine objavljeni album Vector. Singlom s njega, Puzzle Box, pozdravili su bečku publiku u dupkom punoj dvorani SimmCity i, na moje iznenađenje, već na samom početku doživjeli gromoglasno oduševljenje. Britanci su se u svom setu od tričetvrt sata usredotočili ponajprije na posljednja dva albuma, a samo su se svojim »najvećim hitom« Cockroach King vratili dublje u prošlost, na album The Mountain iz 2013. Haken su bez sumnje dokazali da su majstori svojih instrumenata, jer su glazbeno svoj posao odradili besprijekorno. Nažalost, kod Hakena zapinje negdje drugdje, jer osim u iznimno rijetkim trenucima zvuče potpuno bezdušno i očajno generički. Tako se mogu čuti gotovo preslikani trenuci bendova poput Meshuggah, Dream Theater i Queen, a bend je bilo još mučnije slušati zbog užasno zvučećeg vokala Rossa Jenningsa, koji je očito vokal kojeg možeš samo voljeti ili mrziti. Bečka publika je u nastupu Hakena doduše silno uživala, ali uz Rossove kvazi-falsete (koji su zvučali kao Alvin i vjeverice), vocoder umetke i autotune vokal moje su uši poprilično propatile. U još lošijem svjetlu Haken su se pokazali završnom AOR/pop pjesmicom 1985, tijekom koje je klavijaturist Diego Tejeida na pozornicu doplesao čak s keytarom. Što sve govori.
Setlista Haken: Puzzle Box, A Cell Divides, Earthrise, Nil By Mouth, Cockroach King, 1985
Srećom je pozornica brzo bila spremna za genijalnog kanadskog glazbenog luđaka Devina Townsenda, koji doživljava (po)novni preporod. Ovog proljeća objavio je silno uspješan studijski album Empath, na kojem mu je pomogla više nego zavidna postava s imenima poput Morgan Agren, Steve Vai, Mike Keneally, Anup Sastry i Samus Paulicelli. Devinu se još više posrećilo kad je većinu tih imena uspio povesti i na svoju aktualnu europsku turneju. Unatoč ledenoj hladnoći koja je vladala u austrijskoj prijestolnici, Devin je za početak dočarao pravu karipsko-havajsku atmosferu. Dok se pozornica pripremala, klavijaturist Diego (Devin ga je jednostavno posudio od Hakena) promiješao je nekoliko koktela u čašama od kokosa, a bend je na pozornicu umarširao odjeven u havajske košulje. Posljednji među njima, uz bučno oduševljenje i pljesak, jedan i jedini, Devin Townsend. Devinu je ovaj put društvo pravila čak deveteročlana postava: Morgan za bubnjevima, Mike Keneally na gitari, Markus Reuter na touch gitari, Nathan Navarro na basu, Diego za klavijaturama, Che Aimee Dorval na vokalu, a povrh svega i tročlani ženski zborić, na kojem si mogao lijepo napasti oči.
Devin je ovaj put snažan naglasak stavio na novi album, jer je nakon uvodne Borderlands uslijedila Evermore, zatim Infinity klasik War i povratak na Empath sa Sprite. Potom je uslijedio nešto ozbiljniji dio: bend je skinuo havajske košulje, a Devin i Morgan pobrinuli su se za vrhunski jam koji je prešao u hipnozu s albuma Ki, pjesmom Coast. Ona je uživo ispala naprosto briljantno, tim više zbog nevjerojatnih solaža koje su izmjenjivali Devin i Mike. Upravo je potonji pozitivno iznenadio nevjerojatnom energijom u 57. godini i baš se vidjelo da na pozornici uživa punim plućima. Ako čovjek koji je u karijeri surađivao s imenima poput Joea Satrianija, Stevea Vaija, pa čak i Franka Zappe na pozornici naprosto blista, to puno govori o veličini Townsenda kao glazbenika. Tijekom izleta na Ki s Gato, Heaven’s End i Ain’t Never Gonna Win anđeoskim soul glasom zablistala je ponajprije simpatična Che, a Devin je još za Coast s nekoliko neljudskih krikova podsjetio na najbolje dane Strapping Young Lad. A tek tijekom božanske izvedbe Deadhead, od koje se dizala kosa na glavi i ježila koža.
Devin ne bi bio Devin da se opet ne bi pobrinuo za humoristične umetke koji su nasmijali cijelu dvoranu. Tako je obukao majicu jednog fana iz publike s natpisom Devin Fucking Townsend i njezin miris usporedio s jakovim jajima, za Lucky Animals je u stilu Spinal Tapa kao mačo metalac pozvao na mosh pit od jednog do drugog kraja dvorane, a za diznijevsku Why? plesuckao je po pozornici u tutu suknjici. Nakon kaotičnog remek-djela Genesis uslijedio je preokret s nježnom akustičnom izvedbom Spirits Will Collide, u kojoj je Devinu predivno pomogao ženski zborić, a zatim i prerani kraj regularnog dijela. Na bis nismo čekali baš dugo, a u njemu su, posve u duhu večeri nabijene pozitivnom energijom, Devin i ekipa iznenadili ni manje ni više nego disko himnom Disco Inferno grupe The Trammps. Malo oduška zatim si je mogao dati ponajprije Mike Keneally obradom Franka Zappe The Black Page #1, a Devin se od Beča očekivano, ali ništa manje spektakularno oprostio neizostavnom Kingdom. S obzirom na viđeno i čuto, kristalno je jasno da Devin jest i ostaje jedno od najvećih glazbenih imena našeg vremena.
Setlista Devin Townsend: Borderlands, Evermore, War, Sprite, Coast, Gato, Heaven’s End, Ain’t Never Gonna Win, Deadhead, Why?, Lucky Animals, Castaway, Genesis, Spirits Will Collide, Disco Inferno, The Black Page #1, Kingdom
Tekst: Rok Klemše
Fotografije: Sebastijan Videc
Haken
Devin Townsend
