U.D.O. u finalu maratonske Steelfactory turneje (2019)

Poba Zadnje ažurirano 13. prosinca 2019.

foto: ALEŠ PODBREŽNIK 2019

Lokacija: Hluk / Sportovni Hala / Češka
Datum: petak, 06.12.2019

Udo Dirkschneider je u svijetu metala sinonim za klasičnog vokalista. Više od toga. On je jedna od njegovih definicija. Njegov sastav U.D.O. otprilike od 1987. ostaje stalnica na svjetskoj karti metala. Prije toga je Udo proveo osamdesete kao prvo grlo Accepta i nekako već tada, zahvaljujući svom jedinstvenom i na milju prepoznatljivom vokalnom pristupu te ikonskom karizmom, prešao u legendu. Ostalo je povijest.

U.D.O. su krajem prošlog kolovoza izdali svoj još uvijek aktualni album »Steelfactory«, koji se pokazao izuzetno snažnim i uspješnim. Već u listopadu iste godine sastav je krenuo na turneju koja se zapravo završava tek u prosincu ove godine. Usput je bend već počeo sa snimanjem novog albuma i tako već nagovijestio da će u 2020. otvoriti još jedno poglavlje svoje dugovječne karijere.

Udo pak, naravno, u svojim poprilično časnim 67 godina nikada ne bi pronašao takav zamah da nakon snimanja albuma »Steelfactory« nije dodatno osvježio ekipu, koju danas uz ikonskog vokalista čine četiri nabrijana mladića, prepuna želje za dokazivanjem i stvaralačkog angažmana. To su: ruski gitarski wunderkind Andrey Smirnov, Udov sin Sven Dirkschneider (bubnjevi), slovenski (!!!) bas-gitarski briljant Tilen Hudrap i mladi njemački gitarski as Fabian »Dee« Dammers.

Zadnji dio opsežne europske turneje U.D.O. su otvorili s četiri nastupa u Češkoj. Najprikladniji među njima za posjet bio je treći, onaj u petak, kad su U.D.O. nastupili u mjestu zvanom Hluk u Češkoj Moravskoj.

U.D.O. smo ove godine službeno gledali triput. Na zimsko-proljetnom dijelu turneje u češkoj prijestolnici Pragu (recenzija koncerta OVDJE), ništa manje češkom Zlinu (recenzija koncerta OVDJE) te u talijanskoj Parmi (recenzija koncerta OVDJE). Oduvijek se govorilo da Udo sa svojom družinom ne iznevjerava i da uvijek pristupa izvedbi materijala na koncertima s punom koncentracijom. Dakle, pristupa svom snagom. Nije važno je li prizor rasprodan, odlično posjećen ili je publike jednostavno manje nego što bi čovjek očekivao. U.D.O. uvijek daju sve od sebe. No te se večeri u Hluku ipak osjetilo da je ona veljačka euforija zbog koncertnih nastupa sastava po Češkoj tek polako počela popuštati. Posjećenost je bila vrlo dobra i zavidna, ali ipak ne nabijeno puna, a kamoli rasprodana.

Uvodno zagrijavanje pripalo je ruskim metalcima Amalgama, iz St. Peterburga, koji su zajedno od 2001. i u džepu imaju samo dva albuma, a posljednji naziva »The Dream« izašao je prije sedam godina. Kvintet hoda stopama klasičnog metala i tko bi u njemu tražio otkriće kvantne teorije, uzalud bi gubio vrijeme. Vladislav Ivaylov važi za uvjerljivog vokalista, s izgrađenom vokalnom formom, autoritativnom pozom i snagom te dinamitom, ostatak kvinteta pak svoju ulogu obavlja vrlo korektno. Za grotesknost brine klavijaturist Yury Egorov, koji se našminkao u klauna, što se poklapa s naslovnicom aktualnog albuma te EP-ova »Miraž« (2014) i »Cinema« (2015). Dvostruki galop pedala bas bubnja i zanimljivo, bend vozi sve s jednom jedinom gitarom, kojoj pokušava ravnopravno pridružiti klavijature. Stvar je dakle podređena muzikalnoj zaraznosti. Bez obzira na to što su tekstovi ruski pa čovjek niti ne zna kamo bi stavio bend, što je dobro, momci su morali slušati poprilično albuma sastava Helloween, ranijih Stratovarius. Čovjek se mora naviknuti na piskav zvuk klavijatura, koje prave društvo gitari, ali ide. Bend je stari znanac sastava U.D.O., jer je 2017. otvarao koncerte prije Dirkschneider (verzije sastava U.D.O. koja izvodi samo Accept materijal). Suvereno odrađena uloga »predvozača« dakle.

Tko je ovaj put došao na U.D.O. koncert i sastav je u tom smislu posjetima u prošlosti podržavao i ovog proljeća, ili na kojem od ljetnih festivala, doživio je izuzetno ugodno iznenađenje. U.D.O. su za završne datume maratonske »Steelfactory« turneje konkretno prozračili set listu i tako na izuzetno lijep način vratili svojim posjetiteljima za podršku na turneji. Uvod je pripao očekivano eksploziji s Tongue Reaper, koji je odmah doveo zbivanje na pozornici do točke vrelišta i visokooktanskih detonacija izvrsne egzekucije, pod zapovjedništvom neuništivog Uda Dirkschneidera. Bend je ostao kod Steelfactory u nastavku s odličnom Make the Move, koja je nadahnuta Accept klasikom Livin For Tonite, a potom je uslijedila prva promjena setliste. U.D.O. su vratili u repertoar skladbu Pain s albuma »Decadent« (2015), a na prethodnom dijelu turneje bend je izvodio »Mission No. X« klasik 24/7. Uopće prvi put doživjela je u povijesti U.D.O. svoju scensku egzekuciju i odlična zaraznna The Wrong Side of Midnight s albuma »Mastercutor«, koju je naslijedila uvijek fenomenalna Independance Day (»Solid«, 1997).

Dok je garanje Svena, Tilena, Andreya i Fabiana nepopustljivo i momci su izuzetno pedantni kako u preciznoj izvedbi svih finesa, tako osobito u iznimno vještom popunjavanju raspoloživih kutaka prostrane pozornice, glavninu pažnje naravno preuzima legendarni Udo, koji ni ovaj put nije iznevjerio u svojoj predstavi. Tijekom koncerta manje je nagovarao publiku nego što se moglo očekivati, ali ipak. Udo ionako nikada nije slovio po tome da bi mnogo brbljao dok se svira glazba. Neka dakle progovori metal. A i jest. Bend je ovaj put malo više u prvi plan postavio Fabiana, Andrey je u trenutnoj postavi, s iznimkom naravno Uda, čovjek s najduljim stažem u sastavu i ne treba mu više posebno predstavljanje, kao ni prošle godine pridruženom Fabianu. Bend je iznenadio i uključivanjem nove skladbe Rose In The Desert, odlične udarne dramatične pol-balade, a potom bljunuo u dvije izuzetno otrovne koračnice Vendetta te odmah za njom zapaljivu Rising High. Ni izvrstan album »Timebomb« nije ostao previđen, a bend je umjesto naslovne skladbe za koncerte zadnjeg dijela turneje uključio u set listu ništa manje zaraznu i naoštrenu Metal Eater. Udo je zadržao u set listi dvije izvrsne baladne tvorevine, koje su izvedene nakon Fabianove solaže, i to »Animal House« klasik In the Darkness te odmah za njim savršena i u postmilenijskom razdoblju stvorena I Give As Good As I Get.

Uložak u kojem naš Tilen i Sven udružuju snage u poticanju publike dobrano je razbudio publiku, koja je potom dobila još jedan noviji šrapnel u izvedbi šaljive i zabavne Hungry And Angry. Kako je koncert počeo, tako je i završio. Bend se opet oslonio na album »Steelfactory« i za kraj regularnog dijela odsvirao jednu od njegovih najjačih točaka, a to je himnična One Heart One Soul, koja sama po sebi doziva pjevanje iznimno snažnog refrenskog napjeva.

Bend je, kao uvijek, ponovno s velikim odlikama obavio svoj posao. Udov vokal je ponovno briljirao i isporučio klasičnoj njemačkoj heavy metal pozi onu besprijekornu jedinstvenost i trenutnu prepoznatljivost, koja u svojoj razornoj vokalnoj prodornosti naprosto nema premca. Kad gledaš tog čeličnog vokalista na pozornici, suvišno je dodavati tri riječi, a ipak se uvijek tako lijepo nadodaju: »Čovjek, mit, legenda!«

Uslijedila su dva dodatka! Prvi dodatak je na ovoj turneji zapravo bio drugi dodatak jesensko-zimske i proljetne Steelfactory 2018/2019 turneje. Mračna koračnica Man And Machine te odmah za njom protuutratna »Animal House« klasika They Want War. Baš na repu koncerta, dakle u otvaranju drugog dodatka, bend je začinio susret još jednim iznenađenjem. Integracijom »Mean Machine« klasika Break the Rules. Spomenut ću da na cijeloj »Steelfactory« turneji bend nije odsvirao iz tog klasika niti jednu skladbu. Naravno do ovog završnog, to jest prosinačkog dijela turneje! Za kraj ove nove, vrhunske heavy metalske feštice, izrezbarene po tipskom načelu pionirstva njemačke metal škole, bend je (očekivano) sačuvao naslovnu skladbu studijskog prvijenca, s kojom je razvalio sportsku dvoranu u Hluku na sitne komadiće te u prah i pepeo.

Karizmatični vokalist je sa svojom družinom mladih glazbenih odličnjaka, oštro nabrušenih i uštimanih, i na koncertu u Hluku dokazao da ostaje neprobojna figura cijele svemirske heavy metal galaksije. U.D.O. svojom izvedbenom snagom, ostavštinom i energijom ostaju lice klasične ere heavy metala, kakvu su sa vršnjacima svoje generacije definirali davno prije jedinstveni i neponovljivi, moćni vokal metala, gospodin Udo Dirkschneider.

autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik

Setlista U.D.O.: