Lokacija: Beč (Wien) / Simm City / Austrija
Datum: ponedjeljak, 02.12.2019
Ovogodišnji prosinac nije samo pun povraćanja i spastičnih napadaja izazvanih pjesmama Last Christmas, Na božično noč i Silvestrski poljub, nego nam je srećom donio i događaje skrojene po mjeri glazbenih sladokusaca. Na samom početku blagdanskog mjeseca za prvi od njih pobrinuo se kanadski čarobnjak Devin Townsend, koji se tijekom europske turneje na kojoj predstavlja aktualni album Empath nama najbliže zaustavio u rasprodanom bečkom SimmCityju.
Devin je ovaj put na turneju poveo londonske progresivce Haken, koji su još uvijek u fazi predstavljanja prošle godine objavljenog albuma Vector. Singlom s njega, Puzzle Box, pozdravili su u dupkom punoj dvorani SimmCity bečku publiku i na moje iznenađenje već na samom početku doživjeli huronsko oduševljenje. Britanci su se u svom tričetvrt sata dugom setu usredotočili prije svega na zadnja dva albuma, a sa svojim »najvećim hitom« Cockroach King jedini su se put vratili dalje u prošlost, na 2013. objavljeni The Mountain. Haken su bez sumnje dokazali da su majstori svojih instrumenata jer su glazbeno svoj posao odradili besprijekorno. Nažalost, kod Haken škripi drugdje: osim u iznimno rijetkim trenucima zvuče posve beživotno i očajno generički. Tako se mogu čuti gotovo preslikani momenti bendova poput Meshuggah, Dream Theater i Queen, a još mučnije bilo je bend slušati zbog užasno zvučećeg vokala Rossa Jenningsa, koji je očito vokalist kojeg možeš samo voljeti ili mrziti. Bečka je publika inače u nastupu Haken silno uživala, no uz Rossove kvazi falsete (koji su zvučali kao Alvin i vjeverice), vokoderske upade i autotune vokal moje su uši dosta propatile. U još su se goroj svjetlosti Haken predstavili završnom AOR/pop pjesmicom 1985, tijekom koje je klavijaturist Diego Tejeida na pozornicu doplesao čak i s keytarom. Što sve govori.
Setlista Haken: Puzzle Box, A Cell Divides, Earthrise, Nil By Mouth, Cockroach King, 1985
Srećom, pozornica je brzo bila spremna za genijalnog kanadskog glazbenog ludaka Devina Townsenda, koji proživljava (po)nov(ljeni) preporod. Ovog je proljeća objavio iznimno uspješan studijski album Empath, na kojem mu je pomogla više nego zavidna postava s imenima poput Morgana Agrena, Stevea Vaija, Mikea Keneallyja, Anupa Sastryja i Samusa Paulicellija. Devinu je još više med na usta potekao kad je većinu tih imena uspio povesti i na svoju trenutačnu europsku turneju. Unatoč mrazu koji je vladao u austrijskoj prijestolnici, Devin je za početak dočarao pravo karipsko-havajsko ozračje. Tijekom priprema pozornice klavijaturist Diego (Devin ga je posudio kar od Haken) naime je namiješao nekoliko koktela u kokosovim čašama, a bend je na pozornicu stupio odjeven u havajske košulje. Posljednji među njima, uz bučno oduševljenje i pljesak, jedan i jedini, Devin Townsend. Devinu je ovaj put društvo pravilo čak devetero članova postave: Morgan na bubnjevima, Mike Keneally na gitari, Markus Reuter na touch gitari, Nathan Navarro na basu, Diego za klavijaturama, Che Aimee Dorval na vokalu, a povrh svega još i tročlani ženski zborčić, uz kojeg su se oči lijepo odmorile.
Devin je ovaj put snažan naglasak stavio na novi album, jer je uvodnom Borderlands slijedio Evermore, zatim Infinity klasik War i povratak na Empath sa Sprite. Nakon toga došao je nešto ozbiljniji dio jer je bend skinuo havajske košulje, a Devin i Morgan pobrinuli su se za vrhunski jam koji se pretvorio u Ki hipnozu s Coast. Ta je uživo ispala naprosto briljantno, tim više zbog nevjerojatnih solaža koje su izmjenjivali Devin i Mike. Upravo je potonji pozitivno iznenadio nevjerojatnom energijom u 57. godini i vidjelo se da na pozornici uživa u punom sjaju. Ako čovjek koji je u karijeri surađivao s imenima poput Joea Satrianija, Stevea Vaija pa čak i Franka Zappe na pozornici naprosto isijava, to dosta govori o veličini Townsenda kao glazbenika. Tijekom Ki izleta s Gato, Heaven’s End i Ain’t Never Gonna Win anđeoskim soul glasom zablistala je ponajviše simpatična Che, a Devin je čak tijekom Coast s nekoliko neljudskih krikova podsjetio na najbolja vremena Strapping Young Lad. Tim više tijekom božanske izvedbe Deadhead, uz koju su se dizale dlake na rukama i naježila koža.
Devin ne bi bio Devin da opet nije pobrinuo za humorne upade koji su nasmijali cijelu dvoranu. Tako je odjenuo majicu obožavatelja iz publike s natpisom Devin Fucking Townsend i njezin miris usporedio s jajima jaka, tijekom Lucky Animals u spinaltapovskom stilu kao mačo metalac pozvao na mosh pit od kraja do kraja dvorane, a tijekom disneyevske Why? po pozornici plesao u tutu suknjici. Nakon kaotičnog remek-djela Genesis uslijedio je preokret s nježnom akustičnom izvedbom Spirits Will Collide, tijekom koje je Devinu čudesno pomagao ženski zborčić, a zatim prerani kraj redovnog dijela. Na nastavak nismo čekali dugo, a u njemu su, posve u stilu večeri nabijene pozitivnom energijom, Devin i družina iznenadili disko himnom grupe The Trammps, Disco Inferno. Malo daha mogao je zatim uzeti ponajviše Mike Keneally s Frank Zappa obradom The Black Page #1, a Devin se od Beča očekivano, ali ništa manje spektakularno oprostio čeličnim Kingdom. S obzirom na viđeno i čuto kristalno je jasno da Devin jest i ostaje jedno od najvećih glazbenih imena našeg doba.
Setlista Devin Townsend: Borderlands, Evermore, War, Sprite, Coast, Gato, Heaven’s End, Ain’t Never Gonna Win, Deadhead, Why?, Lucky Animals, Castaway, Genesis, Spirits Will Collide, Disco Inferno, The Black Page #1, Kingdom
Tekst: Rok Klemše
Fotografije: Sebastijan Videc
Haken
Devin Townsend
