Izdavač: Nuclear Blast Records
Datum izlaska: 24.01.2020
Produkcija: Marko Hietala
Trajanje albuma: 52.07 min
Žanr: Art Rock
Ocjena: 9.5 / 10
Marko Hietala svima je poznati basist grupe Nightwish. Riječ je o vrhunskom glazbeniku koji nije samo odličan multiinstrumentalist i vraški dobar vokalist, nego i izuzetno nadaren skladatelj, što dokazuje niz albuma koje je objavio njegov danas legendarni finski sastav Tarot, s kojim je Hietala povezan još od osamdesetih, dakle iz vremena znatno prije nastanka Stratovarius.
Hietala je inače, kao dio sastava Nightwish ili u drugim projektima, dokazao kako kao briljantna umjetnička figura svojim doprinosom može dati skladbi neizbrisiv autorski i izražajni pečat. Pritom se nameće zanimljivo retoričko pitanje zašto se za izdavanje studijskog prvijenca nije odlučio već prije. Jednostavno, obveze prema Nightwish, osobito zadnja svjetska turneja koja se protegnula na godinu i pol, bile su takve da to nisu dopuštale. Prošle je godine Hietala ipak objavio materijal koji je nastajao dugo i koji je glazbeniku zvučao drugačije od svega što je dotad radio, znatno osobnije. Tako je čovjek procijenio da te ideje pripadaju na samostalan album. Najprije je prošle godine objavio svoj prvijenac otpjevan na finskom, pod nazivom »Mustan sydämen rovio«, a krajem ovogodišnjeg siječnja izašao je isti album još jednom, samo u cijelosti otpjevan na engleskom, kao »Pyre Of The Black Heart«.
Dakle, »Pyre Of the Black Heart« stilski je posve neopterećen album i zapravo ga je nemoguće označiti kratkom žanrovskom odrednicom. Hietala na njemu stapa mnoštvo različitih stilskih glazbenih elemenata. U tom je smislu album art! Podnosi čak i (uvjetnu) oznaku progresivnog, a kao što bi netko mogao pogrešno očekivati, ovo nipošto nije metal album. Prije ga je moguće povezati s prepoznatljivim utjecajima starog rocka sedamdesetih, kao i progresivnog rocka iz tog doba, gdje čuješ elemente Pink Floyd (poslušaj samo gitarsku solažu u For You), kao i Black Sabbath (I Am The Way). Na sve to dodaš još nekoliko folkrock začina, kao i glazbenu pomirljivost s pop glazbom sedamdesetih, i dobiješ neki temeljni zajednički nazivnik onoga što se može očekivati na ovom albumu. Na njemu je hrpa detalja, poput opremanja aranžmana lukavim podmetanjem petlji programskog uzorkovanja, koje savršeno djeluju u korist razvoja visoko vibrantnih i uzavrelih atmosfera. Dinamični prelijevi slikovitih atmosfera slušatelja neprestano privlačno grabe k sebi. Album je melankoličan, a istodobno izuzetno svečan i bombastičan! U prvom redu to je art rock album. Nosi dakle izvrsno proživljen element samonikle osobnosti, koji počiva na Markovoj glazbenoj osobnosti (odnosno općoj glazbenoj percepciji). Primjerice, Runner Of The Railway djeluje posve neobično i art rockovski, iako se može iščitati nadahnuće utjecajima stare škole Jethro Tull (folkrock trikovi), kao i Deep Purple (solo lavina Hammond orgulja).
Istodobno je ovaj album svakako jedinstven i zbog Markova prepoznatljivog i prodornog vokalnog karaktera. Marko na albumu djeluje kao vokalni kameleon, a naprosto je nevjerojatno koliko snažan izražajni karakter posjeduje njegov vokal, koji je učinkovit generator izuzetno čulnog, senzitivnog preplitanja mnogih emocija i strasti. Vokal te kroz cijeli album nagovara strastveno, a svojom gipkošću i proživljenošću može doseći potpunu blagost i osjetljivost. Kad ovako odvaguješ sadržaj takvog albuma, teško je naći tako izbrušenog i svestranog umjetnika kao što je upravo Marko Hietala.
Kompozicije su idejno razigrane i opuštene. Album već na početku poleti visoko atmosferično na krilima bombastičnih i himnično pompoznih Stones i The Voice Of My Father, dok Star, Sand And Shadow, zavedena dodirom popa, iznenadi u uvodnom dijelu kojeg drži programsko uzorkovanje, po uzoru na nekakve Ayreon. Dead God’s Son smatra se jednom od najjačih kompozicija albuma, s izuzetno krepkim gradiranjem atmosfere koje kulminira u briljantno udarnom refrenskom napjevu. Zato album ima izuzetno visoku razinu dinamičnog razvoja događaja, koji iznenađuje na svakom koraku. Album nipošto nije zahtjevan, ali nije ni jednostavan. Kad čuješ jednu pjesmu, ne znaš što možeš očekivati na sljedećoj. Death March For Freedom temelji se na štropotavo našuškanim bas linijama koje preuzimaju nešto Yes sentimenta legendarnog Chrisa Squirea, a istodobno je pjesma umjetnički svakako većinom obilježena skladateljskim pristupom Marka Hietale.
Vrijedi istaknuti da Hietala ne bi uspio snimiti tako zanimljiv album bez odgovarajućeg studijskog društva, koje su uz njega činili još bubnjar Anssi Nykänen, gitarist Tuomas Wäinölä i klavijaturist Vili Ollila. Album kulminira u savršenom spoju utjecaja tradicionalne škole rocka sedamdesetih i modernih produkcijskih i aranžerskih poticaja skladanja. U svemu poseban proizvod, izuzetno snažan album koji donosi visoku razinu idejne razigranosti, valja na stvaranju visokog dramskog teatra te kroz cijelo vrijeme održava visoku razinu kvalitete koja kroz minutažu izdanja ni na tren ne zakaže. Zasigurno jedno od najjačih dostignuća koja su izašla u prvoj polovici ove godine.
autor: Aleš Podbrežnik
Popis skladbi:
01. Stones
02. The Voice Of My Father
03. Star, Sand And Shadow
04. Dead God’s Son
05. For You
06. I Am The Way
07. Runner Of The Railways
08. Death March For Freedom
09. I Dream
10. Truth Shall Set You Free
Postava:
Marko Hietala – vokal, bas gitara, akustična gitara
Tuomas Wäinölä – gitara
Vili Ollila – klavijature
Anssi Nykänen – bubnjevi
