Izdavač: Vertigo Records
Datum izlaska: 18.09.1970
Produkcija: Rodger Bain
Trajanje albuma: 42.07 min
Žanr: Heavy Metal
Ocjena: 10 / 10
Black Sabbath, legendarni pioniri teškog metala iz Birminghama, u relativno su kratkom vremenu nakon osnivanja i svojih ranih, bluesom obojenih koraka zaslužili kultni status glazbenih inovatora. Njihov ambijentalno mračan prvijenac, prožet okultističkim tekstovima i jedan od prvih navjestitelja novog rockerskog podžanra, obilježen bučnim i jedinstvenim zvukom električne gitare iz prstiju majstora inovativnih domišljatosti Tonyja Iommija, melodičnim basističkim linijama Terryja ‘Geezera’ Butlera, masivno-dinamičnom bubnjarskom tehnikom Billa Warda, sveopćom tmurnom atmosferom i nikako idealističnim tekstovima u vokalnoj interpretaciji tehnički zakržljalog, ali u svakom drugom pogledu izuzetno karizmatičnog pjevača Ozzyja Osbournea, već je upozorio da je riječ o jednoj od najtalentiranijih postava, sazdanoj od sasvim posebnog kalibra. Moglo bi se reći da je kultni kvartet sa svojim mračnim vizijama i okultističkim ‘ispadima’ bio jedan od prvih glazbenih navjestitelja duha nove ere, to jest primjetno ozbiljnijih i inflacijom obilježenih sedamdesetih u usporedbi s općenito idealističnim i gotovo naivno vedrim šezdesetima.
»Paranoid«, njihov drugi album, trebao se izvorno zvati »War Pigs«. Ipak, glavnu su riječ imale ‘bistre glave’ iz Vertigoa, koje su smatrale da bi izvorni naslov mogao povrijediti osjećaje pristaša (čitaj: jastrebova) tada još uvijek tinjajućeg vijetnamskog rata, a bile su i uvjerene da će se album bolje prodavati ako dobije ime po slavnom glavnom singlu. »Paranoid” je jedno od najvažnijih postignuća pionirstva teškog metala i krcat brojnim Sabbath klasicima, koje svaki pravi metalac zna odrecitirati napamet, i to osobito usred noći. Neke od njih, predvođene naslovnom skladbom, »War Pigs« i »Iron Man«, najprepoznatljivija su djela u cijeloj njihovoj karijeri i danas ih poznaju i brojni pasivni slušatelji teškog rocka, a kroz desetljeća su doživjele i čitav niz raznoraznih obrada.
U usporedbi s prethodnikom, na kojem nije nedostajalo ponekad već gotovo pretenciozne improvizacije i na kojem je bluesovski puls većine skladbi još bio jasno prisutan, pojedine su skladbe na znatno tvrđem »Paranoid« dobile jasan fokus ili, domaće rečeno, ‘glavu i rep’. ‘Zlokobni’ okultizam većine Geezerovih tekstova ovaj se put povukao u pozadinu i prepustio mjesto društvenoj kritičnosti predvođenoj pacifizmom te znanstvenoj fantastici, što je vidljivo već iz bizarne naslovnice s ‘policajcem’, paranoičnim zaštitnikom posebne vrste u gaćama, s plastičnom katanom i kartonskim štitom. Njezina apsurdnost proizlazi iz jednostavne činjenice da je u takvom obliku bila namijenjena izvornom naslovu, dakle »War Pigs«, ali izdavačke su kuće već poznate po besmislenim potezima.
Gotovo sve skladbe na albumu, uz rijetke iznimke, među brojnim ljubiteljima teškog rocka danas su prepoznate kao klasici. Uvodni pacifistički manifest »War Pigs«, središnji dio dvodijelne suite zajedno s »Luke’s Wall«, nastao kao kritika vijetnamskog rata, a kasnije postao jedan od najomiljenijih proturatnih rock standarda, spada među najbolja postignuća u cijeloj Sabbath karijeri. Otvara se sumornim gitarskim rifom i zavijanjem vojnih sirena. Ozzy gotovo deklamira optužujuće riječi koje su ispaljene poput noža u zapuhane trbuhe okrunjenih glava te u vratove društvene ‘elite’ okićene talarima i kravatama. Iommijeva masna gitarska fraza neumoljivo reže kroz nazubljene Geezerove basističke linije, dok uzburkani Wardovi bubnjarski krošei brinu za što beskompromisniju atmosferu. Iommi se duhovitim gitarskim pasažama i gastronomskom solažom usred završne, melodično obojene sekcije »Luke’s Wall« ponovno iskazuje kao veliki majstor gitarske inovativnosti. Usred SAD-a ovaj je bezvremenski Sabbath evergreen u vrijeme nakon 11. rujna čak bilo zabranjeno puštati jer je bio uvršten na ‘crnu listu’ Bushova ministarstva za ‘istinu’, što najviše govori o njegovoj velikoj političkoj nekorektnosti. Zanimljivo je da se ovaj evergreen izvorno zvao »Walpurgis« i imao prvotno posve okultistički obojen tekst o vještičjem sabatu, no morali su sve zamijeniti pacifističkom tematikom jer se izvorna verzija izdavaču činila nekako previše ‘sotonističkom’.
Naslovna skladba najpoznatiji je Sabbath klasik uopće, jer se sa svojom prilično jednostavnom strukturom, brzom dostupnošću i melodičnošću u trenu upisala u srca svih ljubitelja teškog rocka. Tajna uspjeha krije se u za uobičajene Sabbath prilike izrazito ubrzanom tempu, ponajprije na račun zveckavih basističkih linija, koje su prožete usijanim gitarskim rifom i masivnim bubnjarskim zamasima, dok Ozzy briljira u pjevačkoj ulozi paranoičnog manijaka. Kao što je to često kod velikih hitova i bezvremenskih standarda, »Paranoid« je nastao takoreći u ‘zadnji čas’ na zahtjev izdavača za reprezentativnim singlom. Eksperimentalni, već gotovo space rockerski »Planet Caravan« najpsihodeličnije je djelo u njihovoj karijeri, u kojem Ozzy pjeva kroz vokoder čime uz dinamičnu pratnju udaraljki i suzdržanih akorda na akustičnoj gitari stvara ‘zaljuljano’, pomalo futurističko ozračje. Tekst se odnosi na lebdenje slučajnog pojedinca u svemiru zajedno sa svojim partnerom/partnericom.
»Iron Man« još je jedan iznimno omiljen klasik, koji ponajprije obilježava distorzirano-zamazan i brutalno zvučan gitarski rif, jedan od najslavnijih u cijeloj Iommijevoj karijeri, koji je postavio temelje za brojne buduće metalske gitarske standarde. Posljednjih godina »Iron Man« doživljava ponovni porast popularnosti i među posve novom generacijom slušatelja zahvaljujući istoimenom filmu o istoimenom Marvelovu superjunaku, jer je bio puštan u odjavnoj špici prvog dijela iz 2008. Zato je utoliko ironičnije što Geezerov inače znanstvenofantastični tekst nema nikakve veze s ovim popularnim stripovskim junakom, nego Ozzy pjeva o osobi koja putuje kroz vrijeme i sleti u apokaliptičnu budućnost. Zgrožen propašću čovječanstva pokušava se vratiti u svoje vrijeme i sa sobom donijeti upozorenje o katastrofi, no tijekom povratka naleti na magnetsko polje koje ga pretvori u metalnog čovjeka. Proces ga ujedno učini nijemim, što znači da nikoga ne može upozoriti na viziju mračne budućnosti. Razjaren zbog svog grotesknog izgleda i nemogućnosti verbalne komunikacije urotit će se protiv čovječanstva i svojim novim moćima početi uništavati sve oko sebe. U ironiji sudbine tako na kraju sam postaje glavni uzrok katastrofalne budućnosti kojoj je nekoć svjedočio.
Jezoviti »Electric Funeral«, još jedan punokrvni ‘doom & gloom’ Sabbath klasik iz prave noćne more, po ambijentu je nedvojbeno najmračnije i najfatalističkije djelo na albumu. Tekst se ponovno dotiče posljedica potpunog nuklearnog rata i pustoši postapokaliptične budućnosti, u kojoj među preživjelima životari samo još šačica grotesknih mutanata. Spori tempo s kotrljajućim gitarskim rifom, režeće basističke linije i Ozzyjevo do kraja zlobno pjevanje glavni su elementi ovog mrakobjesnog prototipa doom metala. Kraći preokret u ubrzane ritmičke vode izgleda gotovo kao varljivi manevar slabašne zrake optimizma usred potpunog mraka i ubrzo se pokori potpunom trijumfu fatalističkog glavnog motiva. Da su Black Sabbath već na početku svoje karijere bili veliki glazbeni eksperimentatori ponovno zorno dokazuje distopijski razarač »Hand of Doom«, još jedan pacifistički manifest u stilu »War Pigs«, sa svojim brojnim naglim preokretima tempa te dinamičnim bluesovskim gitarskim finesama u kojima se može osjetiti korijene ove legendarne skupine. Ozzy ponovno pjeva kao da se nalazi usred nemilosrdne borbe s bijesnim lisicama i briljira svojim naglim, gotovo koleričnim izljevima žuči.
Instrumental »Rat Salad« uz urotničko zveckanje basističkih linija sastavljen je od gitarske i bubnjarske solaže. U prvom dijelu Iommi pokazuje kako se u kratkom vremenu može stvoriti duhovita solo točka, dok drugi dio pripada nezaustavljivom Wardu prije nego što na kraju zajedno s Geezerom ponovno ujedine svoje snage. Završni evergreen »Fairies Wear Boots«, koji nadopunjuje instrumentalna sekcija »Jack the Stripper«, što se tiče refrena i neobično ‘svakodnevnog’ teksta možda je čak i najzabavnije postignuće na cijelom albumu. Tekst pripovijeda o bliskom susretu članova sastava s bandom neonacističkih skinheadsa, koji su razmišljali o tome hoće li prebiti kvartet dugokosaca sa smotuljcima marihuane u rukama, no srećom na kraju nije došlo do incidenta. Ovaj završni evergreen ima vrlo zanimljivu i prepredenu strukturu s neočekivanim vremenskim prijelazima i promjenama tempa, u kojoj ne manjka šaljivog zveckanja bas gitare, koje je isprepleteno s Iommijevim beskompromisnim gitarskim pasažama i razornim bubnjarskim stampedom. Ozzy je ovaj put u vokalnoj interpretaciji izrazito podrugljiv i više je nego očito da se dobro zabavlja na račun ljudske gluposti, dok ga skladno prati agresivna ritmika i prljav gitarski rif.
»Paranoid« je u svakom pogledu najvažniji album birminghamskih velikana teškog rocka i remek-djelo embrionalnog oblika teškog metala, koje ih je definitivno katapultiralo u stratosferu najuzbudljivijih sastava prve polovice sedamdesetih. O tome da je jedan od najboljih teškorockerskih albuma svih vremena imao silovit utjecaj na razvoj baš svih oblika teškog metala danas već cvrkuću vrapci na grani. Koliko god to zvučalo nevjerojatno, još uvijek je jedini Black Sabbath album koji je zauzeo vrhove britanskih glazbenih ljestvica i tako si dodatno pomogao stvoriti svoj zaslužen monumentalni status. Ako te potpuni analfabet zaustavi i pita gdje da počne istraživati Black Sabbath ostavštinu, kao odgovor mu odmah gurni u ruke »Paranoid«.
autor: Peter Podbrežnik
Popis skladbi:
1. War Pigs
2. Paranoid
3. Planet Caravan
4. Iron Man
5. Electric Funeral
6. Hand of Doom
7. Rat Salad
8. Fairies Wear Boots
Postava:
Ozzy Osbourne – vokal
Tony Iommi – gitara, flauta
Geezer Butler – bas gitara
Bill Ward – bubnjevi, kongoi
