Lokacija: Otočec / Slovenija
Datum: 27.06.2012 – 01.07.2012
Godina se okrenula, stiglo je početak ljeta, a s njim i tradicionalni višednevni rockerski praznik Rock Otočec. Ako posljednjih godina veći i manji rock festivali (Švic, Klumpanje, Shengenfest, Gora Rocka…) niču kao gljive poslije kiše, Rock Otočec jedan je od rijetkih sličnih festivala na našim prostorima koji s pravom može računati na svoj kontinuitet i tradiciju, zbog čega si je kroz godine postojanja među mladima već izborio status zajamčenog vikend-žura. Rock Otočec svojim posjetiteljima uz glazbeni program nudi bogat popratni program u obliku raznih radionica, impro lige i stand up nastupa, blatnih kupki, kupanja u rijeci Krki… pa unatoč glasnim negativno intoniranim primjedbama Otočec bez ikakve sumnje i dalje spada u sam vrh najugodnijih rockerskih festivala na Sunčanoj strani Alpa.
Na ovoj točki valja se zapitati što točno zlobnim jezicima (opravdano) smeta? Većina organizatora rock festivala sličnog tipa, zajedno s Otočcem, već stoljećima računa na isti krug od petnaestak ili dvadesetak slovenskih i bivših jugoslavenskih izvođača, a zatim taj glazbeni program prodaje kao nešto najluđe što će se do tog dana dogoditi u galaksiji. U inozemstvu to nije tako. Već u susjednoj Hrvatskoj, koja je u još težoj gospodarskoj situaciji nego mi, posljednjih se godina pojavio lijep broj festivala koji posjetitelje hrane pravim zvijezdama svjetskog formata, dok u nama dragoj Sloveniji organizatori i dalje natječu tko je glavni na selu umjesto da se potrude uhvatiti korak s vremenom i uskočiti u europski vlak.
Rock Otočec može se pohvaliti prekrasnom lokacijom. Odvija se u neposrednoj blizini srednjovjekovnog dvorca Otočec, a predivna kulisa Krkinih brzaca i vodeni habitat koji pripada Krki mame su sami po sebi, pa dobra volja već pri dolasku na sam festival nikad ne izostane.
Ove su godine odgovorni, u želji da poboljšaju ponudu, Rock Otočec produljili na peterodnevni događaj, što se s obzirom na posjećenost uvodnog srijedinog dana pokazalo kao hrabar potez. Unatoč primamljivoj promotivnoj predstavi projekta Človek z bombami, nastalog u suradnji s europskom prijestolnicom kulture Mariborom, srijedina je večer bila vrlo slabo posjećena, a zbog poslovnih obveza izostao sam i sam.
Stigao je četvrtak, a s njim i veći broj posjetitelja iz cijele Slovenije, iako je prostor održavanja u usporedbi s prije tri-četiri godine i dalje izgledao poluprazno. Koncertni program na glavnoj pozornici u pola sedam navečer otvorili su mozirski rockeri Up N’ Downs, slijedio je nastup štajerskih funkera Soundtopia, prije nego što je pozornica pripala ljubljanskoj garažno-rock postavi Dandelion Children. Unatoč početnom prevrtanju po pozornici frontmena Jurea, koji se spotaknuo o jedan od kabela, skupina se pokazala kao artistički sazreo kolektiv potpuno vlastite samonikle izvornosti, a dodatne su dimenzije nastupu stalnom izmjenom gitare i bas-gitare davali Jure i Anže. Iako je prostor ispod pozornice bio gotovo prazan, već su uvodna tri benda uspješno predstavila svaki svoju viziju rock’n’rolla. Sljedeći su nastupili Manouche, koji retro glazbene smjernice pokušavaju predstaviti na moderan način, ali zbog manjka iskonskog organskog zvuka teško osvajaju ciljanu publiku. Praćenje aktualnih glazbenih trendova nastavilo se nastupom Šveđana Movits!, koji na svoj način miješaju različite glazbene žanrove i žele se svidjeti što širem spektru slušatelja. Poskočne ritmove swinga s hip hop umetcima obogaćivao je Johan Rensfeldt, a zanimljiva je bila ponajviše njihova neobična glazbena podloga, koju su krojili uglavnom samo saksofon i klavijature. Nakon njih na pozornicu Rock Otočca vratili su se Hladno Pivo, hrvatski punk prvaci i vjerojatno najveći rock bend na prostoru bivše Jugoslavije, koji je slavu stekao nakon njezina raspada. Unatoč solidnom nastupu, koji su krojile klasike Pjevajte nešto ljubavno, Ne volim te i Nije sve tako sivo, priznajem da sam Hrvate u prošlosti već gledao u boljem svjetlu. U pola jedan iza ponoći došlo je vrijeme za nositelje festivala, osmeročlani američki kolektiv Gogol Bordello. Brojna postava s teatralnim frontmenom Eugeneom Hützom na čelu pokazala se kao neiscrpan izvor energije, a njihove su se scenske ludorije dobro uklopile uz poskočni ciganski punk, koji je kao prvi te večeri uspio probuditi previše pospanu publiku.
U petak smo se probudili u vrelo jutro, a vrijeme do večernjeg glazbenog događanja krátili smo ležanjem uz malu pozornicu na otočiću rijeke Krke, koji su s prizorištem povezivala dva mosta. Jutarnja gimnastika, stand up, nagradne igre i improleptika provedli su nas kroz poslijepodne do nastupa skupine Džem i nakon njih krških rockera Momento. Više ljudi od prethodnika ispod pozornice su namamili rockabilly poskočice Eightbomb, prije nego što su u stilu za Dolenjsku karakterističnog melankoličnog rocka nastupili još i obećavajući lokalni rockeri Crossfire. Kultur Shock, stari znanci slovenskih glazbenih pozornica, stilski su nastavili blizu zvuka Gogol Bordella, samo s većom upletenošću elemenata etno glazbe iz različitih krajeva svijeta. Kako je tijekom nastupa rekao frontman Srđan Jevđević, njihova je glazba naime ekstremna mješavina glazbe svih naroda. Sljedeći u nizu stranih gostiju na festivalu bili su New Young Pony Club s elektronskom mješavinom novog vala i post punka, no s obzirom na snažno oglašavanje ipak smo od njih očekivali više. Uloga nositelja večeri pripala je Rogačanima Mi2, stalnici slovenskog rocka u posljednjem desetljeću. Mi2 krasi izvanredna uigranost i voditeljske sposobnosti frontmena Toneta Kregara, koji je iz mase ispod pozornice na krilima pjevnih radijskih hitova skupine poput Sv. Margareta, Pa si šla i Toplice bez problema iscijedio prepunu dozu kinetike. Posve posljednji, kao i 2005. nakon Siddharte, nastupili su Orleki, koji su nazdravili uz Vinsko trto, razgledali Tri doline, popeli se na Kum i uspješno i u živoj verziji predstavili aranžmanske obrade svojih najvećih uspješnica, koje od nedavnog izdanja albuma »Repete« žive u stilski bogatijoj inačici.
Subota je živu na termometrima podigla još stepenicu-dvije više, pa se temperatura preko dana na Otočcu navodno popela sve tamo do 36 stupnjeva Celzija. Jedni su se hladili u Krki, drugi u blatu, treći su se držali tradicionalnijih metoda hlađenja: piva. Kvantitativno najbogatiji program na festivalu u pola šest otvorili su pobjednici hrvatskog predizbora za nastup na Otočcu, Pištolj na gumene metke, slijedili su D8 Dimension, a jedno od najugodnijih iznenađenja festivala pripremili su El Kachon, koji su se do nastupa također nekako provukli kroz iglene uši predizbora. El Kachon se oslanjaju na klasičnorockerski iskaz čiste romantike bluesa i zvučne hammond zavjese, pa ćemo, ako nastave tvrdo raditi, u budućnosti još čuti za njih. Pravi naval punk agresije čuo se pod imenom Deafness By Noise, prije nego što su svojim ska govorom šuplje sadržine u večernjim satima već blago podnapite glave zabavljali Talijani Passogigante. Nova ugodna balzam za uši za stare rockerske duše stigla je s Danilom Kocjančičem i prijateljima, koji su se u polusatnoj odiseji prošetali kroz poznate Danilove hitove Tina ne verjame, Anita ni nikoli, Poišči me, a posebnu zahvalu na zaslugama dodijelio mu je i ministar kulture i obrazovanja Žiga Türk. Iako s primjetnim manjkom vježbe, hrabro razglašeni starčići predstavljali su zanimljivo osvježenje većinski mladoj publici prilagođenog glazbenog programa. Prizorište se prema očekivanju ponovno napunilo tijekom nastupa štajerskih razgrađivača keltske inspiracije Happy Ol’WcWeasel. Veseljački punk s primjesama irskih folk elemenata i polka ritma bio je prema mišljenju mladih jedan od vrhunaca festivala, a za dublji dodir glazbene note pobrinuo se Vlado Kreslin z Malimi Bogovi. Prekmurac je nostalgične pjesme o svojoj voljenoj pokrajini, s još uvijek dubokom upletenošću albuma »Cesta« u repertoaru, odsvirao rutinski i ponovno naišao na topao prijem, koji je dao do znanja da je doma posvuda u Sloveniji. Slijedio je skok u srce Beograda s Bajagom i Instruktorima, jednom od najpopularnijih pop-rock postava šire regije posljednjih desetljeća. Njegov je nastup bliže privukao nešto starije posjetitelje, a Bajaga se predstavio ugodnom kombinacijom starih uspješnica i posve svježih skladbi s albuma »Daljina, dim i prašina«. Glavnu festivalsku pozornicu dugim je nastupom zatvorio makedonski elektro glazbenik Kiril Džajkovski, iako stilski na prvi pogled neobičan izbor za rockerski festival, osmijesi na licima okupljenih radije su dokazivali da ipak nije bio tako pogrešan.
Glazbeni dio petodnevnog Otočca tako je završio, festival je glazbenim i popratnim zabavnim programom zadovoljio uglavnom nezahtjevne posjetitelje, no zabrinjavajuće je to što njihov broj iz godine u godinu stagnira. Na pitanje zašto je to tako, odgovorni će morati brzo pronaći odgovor, jer će opadajući broj posjetitelja dugoročno dovesti do nemogućnosti plaćanja svih računa kojih u organizacijski tako zahtjevnom projektu kakav je Rock Otočec zasigurno nije malo.
Prvi na redu za osvježenje vjerojatno je popis glazbenih imena – ako su slovenski festivali danas već dva koraka iza stranih, možda upravo na Rock Otočcu leži odgovornost da u budućnosti napravi korak naprijed i barem se približi ponudama koje uspijevaju sastaviti promotori u nama susjednim zemljama. Naravno, nema ništa loše u gomili mladih neafirmiranih postava, koje si nastup na Otočcu u pravilu osiguraju žuljevitim rukama, čini se da inovativnosti nedostaje pri izboru srednje velikih i velikih imena. Treba naime udovoljiti svim ukusima, starima i mladima, zabavljačkima i ozbiljnijima.. Kako god, nakon uspješno završenog projekta 2012. mogu napisati samo još, sretno u izvedbi Rock Otočca 2013!
autor: Urban Bolta
fotografije: Oliver Rušković / arhiv Rock Otočec 2012
