Izdavač: Vertigo Records
Datum izlaska: 28.09.1978
Produkcija: Black Sabbath
Trajanje albuma: 45.41 min
Žanr: Heavy Metal
Ocjena: 7.0 / 10
»Never Say Die« bio je oproštajni album klasičnih Black Sabbath iz Ozzyjeve ere i njihovo najmanje uvjerljivo ostvarenje iz tog razdoblja, koje je zbog određenih neobičnih zvukovnih odmaka od prepoznatljivog ‘doom & gloom’ metalskog izričaja sve prije nego popularno među tradicionalnom bazom sljedbenika. Moglo bi se reći da predstavlja zalazak najpopularnije postave, koja se našla usred klasične krize identiteta, kad im je oznaka praočeva teškog metala odjednom počela smetati, pa su se neočekivano vratili blues korijenima te istodobno pokušavali eksperimentirati s raznim zvučnim nijansama iz prog rock svijeta uz misao »neka bude što bude«. Za to je bilo odgovorno više različitih čimbenika, predvođenih ozloglašenim pjevačem Ozzyjem Osbourneom, čiji su problemi s opojnim tvarima u to vrijeme dosegnuli vrhunac, nakon što je bio toliko omamljen da mu je ušlo u nanaviku izostajati s koncertnih nastupa.
Prije snimanja »Never Say Die«, nasljednika odličnog »Technical Ecstasy« (1976), odlučio ih je na vlastitu inicijativu napustiti, pa su gitarski inovator Tony Iommi, basistički posebnjak Geezer Butler i bubnjarski majstor Bill Ward njegovu zamjenu pronašli u Daveu Walkeru, bivšem pjevaču skupina Savoy Brown i Fleetwood Mac. S Walkerom u postavi čak su jednom odsvirali i ‘uživo’, i to na promotivnom nastupu za postaju BBC, gdje su izvodili ranu verziju skladbe »Junior’s Eyes«. No, Ozzy, nakon što je bio namazan svim mastima, u zadnji je čas, taman prije nego što su se ostali članovi uputili na snimanje u studio, predomislio se i uspio uvjeriti svoje stare kompanjone da ga prime natrag, i to pod njegovim uvjetom da iznova napišu skladbe na kojima je sudjelovao Walker.
U takvim neobičnim okolnostima stvorili su album koji je sa svojom većinom razigranom atmosferom i nekonvencionalnim zvukovnim pothvatima gotovo potpuna suprotnost uobičajenim, mračnim Sabbath ‘doom & gloom’ standardima te ima malo veze s teškim metalom, jer su se na njemu vratili blues rock korijenima, a eksperimentirali su i sa simfonikom pa čak i jazzom. U najboljem slučaju moglo bi se govoriti o klasičnom tvrdom rocku s eksperimentalnim elementima art rocka.
Sve to ne bi bilo nimalo loše, no »Never Say Die« kroz određene kompozicije kronično pati zbog neinspiriranosti nekih aranžmana, a prije svega mu zamah oduzima mjestimice naprosto apatičan Ozzyjev vokalni pristup. Potonji je kasnije u intervjuima više puta izrazio svoje nezadovoljstvo albumom »Never Say Die«, koji je snimljen u kanadskom Torontu. Album doduše nipošto nije bez vrlina i tu i tamo pojave se čak i bljeskovi očekivane Sabbath briljantnosti, gdje oduševe instrumentalističke finese pojedinih članova, a i Ozzy, koji je mislima već napola bio u samostalnoj karijeri, mjestimice još pokazuje znakove ‘života’. Isto tako dobro su iskorišteni orkestralni aranžmani u izvedbi dugogodišnjeg suradnika Willa Malonea, dok na klavijaturama blista legendarni Don Airey (danas u Deep Purple), kojeg je Ozzy nekoliko godina kasnije pozvao u svoju samostalnu postavu.
Među bolje trenutke »Never Say Die« svakako spada solidni naslovni standard, posljednji Sabbath singl napisan u suradnji s Ozzyjem (sve do albuma »Reunion«, 1998) i najpoznatije ostvarenje s ovog albuma, gdje doduše vlada repetitivan refren, podmazan ‘ludim’ gitarskim rifom i položen na pospanu bluesovsku ritmičku viju, ali je konačni rezultat iznenađujuće intenzivna atmosfera. Tekst je prilično ironičan, jer se odnosi na proteklih deset godina njihova postojanja i na misao da se nikad ne smije dići ruke, iako ih je Ozzy nakon izlaska albuma već drugi put napustio. »Johnny Blade« sadrži sakralni uvod na sintisajzeru te je sa svojim fatalističkim gitarskim rifom, repetitivnim ritmom i tekstom o ludom ubojici jedini trenutak na albumu koji pomalo podsjeti na ostavštinu mračnih i jezivih Sabbath. Iommi je kao i uvijek izvrstan u pletenju inovativnih gitarskih fraza i solaža te spašava stvar tamo gdje Ozzy u prenošenju uvjerljivih emocija zataji.
Moćni tvrdi rocker »Junior’s Eyes« uvjerljivo je najbolje ostvarenje na cijelom albumu, gdje se lako osjeti da su u njega uložili više truda i emocija nego u ostale »Never Say Die« skladbe. Melodične Geezerove bas linije lijepo stupnjuju melodramatičnu atmosferu, dok su preko njih provučene odlučne gitarske pasaže te se između šeću efekti na sintisajzeru. Čak i Ozzyjev vokal tu zvuči uvjerljivije nego na većini ostalih radova dok pjevno pripovijeda tragičnu obiteljsku priču. Složena instrumentalna sekcija predvođena gurmanskom gitarskom solažom lijep je prikaz tehničke moći njegova tri instrumentalna drugara.
Blues rocker »A Hard Road«, drugi singl s albuma, poznat je po tome što je jedina skladba u dotadašnjoj Sabbath povijesti na kojoj prateće vokalne harmonije pjevaju svi članovi sastava, pa i Iommi, kojem je to još i danas jedini pjevački pokušaj u karijeri. Nažalost, ipak se radi o jednom od najslabijih odnosno najmanje nadahnutih radova u njihovoj povijesti. Ozzyjevo pjevačko stenjanje, bačeno na repetitivan ritam i pekuću gitarsku frazu, ovaj put više podsjeća na stenjanje seoskog pijanca nego na jednog od najzlobnijih vokalista svih vremena. No, barem i tu Iommijeve gitarske finese ispadaju fascinantno.
»Shock Wave« je solidan tvrdi rocker s razigranom atmosferom i neobično ubrzanim ritmom, što osobito vrijedi za Wardove bubnjarske kroše. Unatoč dobrim idejama, ambijentalno se nikako ne uspijeva posve razviti. Prog rock iznenađenje »Air Dance«, još jedan od rijetkih »Never Say Die« bisera, sadrži epski zvuk gitare te lijepe aranžmane na akustičnoj gitari i klaviru, što pomalo prizove sjećanje na njihova najbolja vremena, dok Ozzy u emocionalnom smislu opet pjeva kako god mu padne na pamet. Završna složena instrumentalna sekcija s krasnim simfonijskim aranžmanima prava je art rock poslastica. Konačni rezultat je intenzivna, izrazito eterična atmosfera, kakve nažalost previše često nedostaje na »Never Say Die«.
»Over To You« je još jedan zanimljiv eksperiment, prilično posrećen hibrid tvrdog rocka i simfonike s orkestralnim aranžmanima i odlučnim gitarskim rifom, koji dobro nadopunjuju ritmičke finese predvođene dinamičnim zvukom činela. Ozzy je na kraju snimanja očito bio toliko sit svega da mu se nije dalo otpjevati ni posljednje dvije skladbe na albumu, koje su više nego za metalce, to jest tradicionalne Sabbath sljedbenike, zanimljive ljubiteljima prog rocka. Kratki jazz rock fusion instrumental »Breakout« jedan je od najneobičnijih, moglo bi se reći i smjelih eksperimenata u njihovoj karijeri, gdje Iommijeve gitarske finese prave društvo razdraženim puhačkim aranžmanima u režiji Willa Malonea i skladno stvaraju ponavljajuću melodiju. Na završnom blues rock hibridu »Swinging the Chain« uopće više ne pjeva Ozzy, nego je u zadnji tren pred mikrofon uskočio Ward, koji se u ulozi vokalista odlično iskazao već na »Technical Ecstasy« klasiku »It’s All Right«. Ovaj put Wardov vokal zvuči kao stvoren za blues, jer podsjeća na pobješnjelog razbojnika usred kaubojskog šanka, dok u pozadini odjekuju zvuci usne harmonike. Prilično neinspiriran završetak klasične Black Sabbath ere, koji lijepo pokazuje kako su stvari u tom razdoblju stajale.
»Never Say Die« bio je sa svojom shizofrenom naravi i kopanjem po izumrlim blues korijenima s pokvarenim kompasom u ruci vjesnik kraja klasične Black Sabbath postave. Unatoč tome što mu i danas okreće leđa gotovo svi Sabbath tradicionalisti, njegovu eksperimentalnu narav i rijetke briljantne trenutke znaju cijeniti svi oni kojima glazbeni horizont seže izvan strogih teškometalnih okvira, jer je kao cjelina još uvijek zadovoljavajuće ostvarenje, čija je glavna smola to što njegove odlike brzo izblijede u usporedbi s ostatkom ostavštine Ozzyjeve ere. Black Sabbath su se, kao što većina ljubitelja teškog rocka zna oduvijek, nakon Ozzyjeva odlaska na solo put i dolaska njegove zamjene, legendarnog Ronniea Jamesa Dija (1942-2010), malog čovjeka s velikim glasom, brzo oporavili te zakoračili u kratko, ali jedno od najuspješnijih razdoblja svoje duge karijere. »Never Say Die« pak je dugo, sve do studenoga 2011., kada je objavljeno da izvorna postava namjerava snimiti novi album, ostajao zadnji uradak klasičnih Black Sabbath. Kako sve izgleda, taj će status i uspjeti zadržati, jer su se Ozzy, Tony i Geezer 2012. uputili u studio bez izigranog Billa Warda u postavi i tako priskrbili još jedno neslavno poglavlje u svojoj usponima i padovima obilježenoj veličanstvenoj karijeri.
autor: Peter Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Never Say Die
2. Johnny Blade
3. Junior’s Eyes
4. A Hard Road
5. Shock Wave
6. Air Dance
7. Over to You
8. Breakout
9. Swinging the Chain
Postava:
Ozzy Osbourne – vokal
Tony Iommi – gitara, prateći vokal na “A Hard Road”
Geezer Butler – bas gitara, prateći vokal na “A Hard Road”
Bill Ward – bubnjevi, vokal na “Swinging the Chain”, prateći vokal na “A Hard Road”
Gostujući glazbenici:
Don Airey – klavijature
John Elstar – usna harmonika
Will Malone – aranžmani za puhače
