Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Black Sabbath
Izdavač: Vertigo Records
Izdanje: 1970
Trajanje: 38:12
Ocjena: 4.5/5
Legendarni Black Sabbath, pioniri teškog metala, zacijelo se mogu pohvaliti jednom od najšarenijih karijera u povijesti rock glazbe, u kojoj nije manjkalo uspona i padova. Kultni kvartet, koji je 1969. još djelovao kao blues rock sastav Earth, prije nego što su saznali da već postoji grupa s istim imenom, pa su se nazvali po zloglasnom prazniku svih pravih i izmišljenih vještica (zapravo po istoimenom filmu iz 1963.; hororu s Borisom Karloffom u glavnoj ulozi), sastojao se od četiri neobično šarolike osobe, među kojima je i danas zacijelo najpoznatiji karizmatično-problematični pjevač John ‘Ozzy’ Osbourne, koji je kasnije proslavio i samostalnom karijerom, dok se tehnička snaga grupe oduvijek krila u rukama velikog gitarskog inovatora i posebnjaka Tonyja Iommija (do danas jedinog člana baš svih inkarnacija Sabbatha), markantnog basista i autora tekstova Terryja ‘Geezera’ Butlera te bubnjarskog ‘lomitelja kostiju’ Billa Warda.
Ono što je Black Sabbath u tren oka, već odmah nakon izlaska kultnog istoimenog prvijenca, donijelo prepoznatljivost i glas ‘loših dečki’ usred mora glazbenih idealista bila je zloglasna aura okultnosti i crnila koja ih je pratila kroz većinu karijere, zbog čega su ih brojni počeli povezivati sa satanizmom. To uvjerenje dodatno je pojačao naopako okrenut križ na unutarnjim koricama ploče. Ozzyjevi i Geezerovi tekstovi na »Black Sabbath« doista su bili puni metafora o susretima s utvarama i biblijskim demonima, što je posebno zanimljivo s obzirom na to da je Butler odgojen kao katolik, no svi su članovi benda svako eventualno štovanje sotone uvijek poricali. Dečki iz sive, beznadne birminghamske radničke sredine zacijelo su imali obilje materijala za inspiraciju pri pisanju tekstova, a Ozzy je kasnije, kad je već bio slavan i ‘na svom’, od navodnih okultističkih veza napravio i velik posao.
Iako Black Sabbath u to vrijeme nisu bili jedini mračni bend koji je ‘lovio đavolji rep’ ili pjevao o postapokaliptičnim vizijama (primjerice, prog rock pioniri King Crimson i Van Der Graaf Generator te otvoreno okultni Black Widow plašili su već godinu dana ranije svojim proročkim najavama mračne budućnosti i brojnim brutalnim zvučnim ispadima), to su činili najdosljednije i tome posvetili glavninu karijere. Dok su se spomenute progresivnorockovske legende oslanjale prije svega na tehničke sposobnosti pojedinih članova, Sabbath su glavni prostor u svom zvučnom kolažu namijenili udarnosti prljavih rifova, navučenih preko sporih ritmova, što je bila logična posljedica njihovih bluesovskih korijena i Iommijeve tvorničke nesreće u kojoj je izgubio jastučiće dvaju prstiju desne ruke, zbog čega je morao niže ugoditi gitaru. Pritom su nehotice izumili novi žanr rock glazbe, koji je kasnije prepoznat kao heavy metal.
Naslovna kultna majstorija takoreći je oličenje klasičnih Black Sabbath; pravi portret mračnosti, noćne more i okultizma u jednom, koji i danas obavezno ‘objese’ na svakom koncertu. Jedna od najzlobnijih i najmračnijih rock kompozicija svih vremena sadrži tekst i ambijent koji se odlično uklapaju uz tjeskobnu naslovnicu. Ona prikazuje tajanstvenu ženu u crnom, koja stoji pred starim mlinom na rubu šume i djeluje kao da se sprema za ples vještica. Ta kompozicijska ‘slika i prilika zla’ otvara se zvukovima kiše i zvona crkvenog zvona koje poziva na ‘crnu misu’, sve dok cijelu stvar ne prelomi udarni Iommijev gitarski rif koji zvuči kao grom iz oblačnog neba. Spor, valjajući tempo, koji grade razdražene basline i mrki prijelazi na bubnjevima, gnječi izrazito depresivnu i jezovitu atmosferu. Ozzyjev prestrašeno-zlobni vokal od kojeg se ježe dlake priča o bliskom susretu s gospodarom pakla. Nakon sporog prvog dijela u završnici nastupa kompleksna instrumentalna sekcija s brutalnim gitarskim pasažama i bubnjarskom stampedom.
Geezer je, prema vlastitim riječima, inspiraciju za ovu klasiku dobio iz stvarnog događaja, kad se usred noći probudio iz teške noćne more i odjednom na kraju kreveta nakratko ugledao jezivu priliku odjevenu u crninu. Prije tog bizarnog događaja ovaj je rođeni katolik zidove svoje spavaće sobe obojio u crno, na njih objesio naopako okrenute križeve i Sotonine slike. Prije spavanja čitao je knjigu o vještičarstvu koju je posudio od Ozzyja, a kad se probudio, prikaza je nakon kratkog suočavanja odjednom nestala uz svjetlo. Uz to je nestala i posuđena knjiga o vještičarstvu, što je u svemu tome bilo još najbizarnije. Geezer je o tom događaju pri prvoj prilici izvijestio Ozzyja, koji je potom napisao prethodno spomenuti nezaboravni tekst.
Bluesom začinjeni evergreen »The Wizard« protkan je podmuklim zvukovima Ozzyjeve usne harmonike i Iommijevim odsječenim, za borbu raspoloženim gitarskim rifom. Obješenjačkoj usnoj harmonici društvo prave nagruvane basline i kravlja zvona. Zapravo uopće nije potrebno nagađati da je ova klasika nastala pod utjecajem opojnih tvari i uz čitanje o Gandalfovim doživljajima u Srednjem svijetu. Ozzy pjeva o podvizima i putovanjima glasovitog književnog čarobnjaka. Tolkienova su djela osobito na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete bila iznimno popularna među brojnim rock sastavima. Istodobno je to jedina skladba na albumu koja se ne vrti oko mračnih, depresivnih tema ili okultizma i pozitivno je intonirana. »Behind the Wall of Sleep« još je jedan standard prožet mitološkom tematikom, jer je inspiriran knjigom H.P. Lovecrafta »Beyond the Wall of Sleep«. I ovdje vlada spor tempo, u kojem zrak para užareni gitarski rif, dok Ozzyjevo ‘jadikovanje’ odzvanja kao odjek osobe izgubljene usred postapokaliptične pustinje. Iommijeve gitarske finese predvođene solažom i danas su prava paša za uši, a ništa manje spektakularno ne ispada ni završna Geezerova solaža na basu.
Tome slijedi neposredan prelijevanje u klasiku »N.I.B.«, koja sadrži jedan od najkarakterističnijih Iommijevih gitarskih rifova. Potonji je svojom udarnošću pomogao uspostaviti brojne teškometalne standarde za buduće generacije. Atmosfera je opet mračna i potresna uz izmučeni Ozzyjev vokal. Većina sljedbenika dugo je mislila da je »N.I.B.« kratica za »Nativity in Black«, jer tekst priča o svijetu kroz oči bajkovitog gospodara pakla, no Ozzy je nakon mnogo godina u intervjuu izjavio da se odnosi na ‘jarečku’ bradicu bubnjara Billa Warda. Nju su članovi grupe među dječjim šalama više puta rado palili upaljačem, što se jednom zamalo tragično završilo.
»Evil Woman«, obrada opskurnog američkog blues rock sastava Crow, ima znatno opuštenije raspoloženje od većine skladbi na albumu i, kao što govori već njezin naslov, priča o ljubavnom razočaranju. Ozzy se ovdje žali na srčane boli, no da je znao što ga čeka u ne tako dalekoj budućnosti, odnosno s kakvom će se vješticom oženiti, shvatio bi koliko proročki zvuči njegovo pjevanje. Jednostavna bluesovska struktura s pomalo ispijanim ritmom i prljavim glavnim rifom ispušta se u osvetničkom refrenu.
Mračnjački »Sleeping Village« prožet je enigmatično zvučećim akordima akustične gitare i usputnim efektima na basu, nakon čega mrakobnu atmosferu razbija upad razigranog gitarskog rifa i neočekivani bubnjarski juriš. Nagli vremenski prijelazi s improvizacijama uskoro posve razaraju središnju strukturu ove neobične kompozicije i predstavljaju grupu u ulozi velikih ritmičkih pustolova. Završna eksperimentalna poslastica »Warning« još je jedna obrada blues rock standarda koji je u originalnoj verziji pripadao sastavu Aynsley Dunbar’s Retaliation, koji je vodio slavni svestrani bubnjar Aynsley Dunbar, najpoznatiji po suradnji s Frankom Zappom i kasnije Journeyjem. Uvrijeđeni Ozzyjev vokal, namjerno ‘pijani’ bluesovski rifovi na gitari, zveckava baslinija i primjereno tempirani bubnjarski prijelazi stvaraju klasično blues ‘zadimljeno’ raspoloženje. Riječ je o svojevrsnom napola progresivnorockovskom, napola teškorockovskom hibridu s brojnim elementima psihodelije i bluesa, ponajprije na račun mnogih improvizacija. Iz klasične blues rock ispovijesti s Ozzyjevim razočaranim izljevom nesretne ljubavi uskoro se pretvara u instrumentalnu sekciju s razvučenim improvizacijskim ispadima. Black Sabbath su u svojim nedrima uvijek nosili izniman potencijal za improvizacijske eksperimente, koji pak nikad nisu zaista iskoristili, jer su se radije odlučili postati prvi teškometalni bend u povijesti nego jedna od brojnih prog rock grupa. Iommi je nedvojbeno puno naučio iz svoje kratke, tjedan dana duge epizode s Jethro Tull, u kojoj nije želio igrati ulogu pomoćne ‘violine’ Iana Andersona, ali je zato stekao prvo, iznimno važno profesionalno iskustvo.
Black Sabbath su već svojim istoimenim prvijencem izazvali pravu revoluciju, jer su eksperimentirajući s bluesom neočekivano otkrili posve novi oblik rock glazbe, koju su tadašnji glazbeni kritičari nazvali heavy metal, pa je riječ o jednom od najvažnijih albuma u povijesti tog žanra. Svoju početničku naivnost i tehničke nedostatke uspjeli su odmah na početku posrećeno kompenzirati zvučnom unikatnošću, inovativnošću i iznimnim talentom pojedinih članova za ‘dramu’ te tako stvorili jedan od najboljih prvijenaca bilo koje teškorockerske grupe. Mračna ikonografija, koja pri svakom slušanju okružuje ovo kultno postignuće, postala je mjerilo za cijeli niz budućih teškorockerskih odnosno metalskih grupa.
Postava
Ozzy Osbourne – vokal, usna harmonika na “The Wizard”
Tony Iommi – gitara, slide gitara na “The Wizard”
Geezer Butler – bas-gitara
Bill Ward – bubnjevi
Produkcija
Rodger Bain
Popis skladbi
1. Black Sabbath
2. The Wizard
3. Behind the Wall of Sleep
4. N.I.B.
5. Evil Woman
6. Sleeping Village
7. Warning
