Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Black Sabbath
Izdavač: Vertigo Records
Izdanje: 1978
Trajanje: 45:41
Ocjena: 3/5
»Never Say Die« bio je oproštajni album klasičnih Black Sabbath iz Ozzyjeve ere i njihov najmanje uvjerljiv uradak iz tog razdoblja, koji je zbog nekih neobičnih zvučnih odmaka od prepoznatljivog ‘doom & gloom’ metalskog izraza sve prije nego omiljen među tradicionalnom bazom fanova. Moglo bi se reći da predstavlja zalazak najomiljenije postave, koja se našla usred klasične krize identiteta, kad im je oznaka praočeva teškog metala odjednom počela smetati, pa su se neočekivano vratili bluesovskim korijenima te se istodobno pokušali poigrati različitim zvučnim nijansama iz prog rock svijeta s mišlju »neka bude što bude«. Za to je bilo odgovorno nekoliko različitih čimbenika, predvođenih notornim pjevačem Ozzyjem Osbourneom, čiji su problemi s opojnim tvarima u to vrijeme dosegnuli vrhunac, nakon što je bio toliko omamljen da mu je ušlo u naviku izostajati s koncertnih nastupa.
Prije snimanja albuma »Never Say Die«, nasljednika odličnog »Technical Ecstasy« (1976), odlučio ih je na vlastitu inicijativu napustiti, pa su gitaristički inovator Tony Iommi, basistički osobenjak Geezer Butler i bubnjarski razbojnik Bill Ward njegovu zamjenu pronašli u Daveu Walkeru, bivšem pjevaču sastava Savoy Brown i Fleetwood Mac. S Walkerom u postavi čak su jednom svirali ‘uživo’, i to na promotivnom nastupu za BBC-jevu postaju, gdje su izveli ranu verziju skladbe »Junior’s Eyes«. No, Ozzy, namazan svim mastima, u zadnji je čas, tik prije nego što su ostali članovi krenuli na snimanje u studio, promijenio mišljenje i uspio nnagovoriti svoje stare drugare da ga prime natrag, i to pod njegovim uvjetom da iznova napišu skladbe na kojima je sudjelovao Walker.
U tako neobičnim okolnostima nastao je album koji je sa svojom uglavnom razigranom atmosferom i nekonvencionalnim zvučnim podvizima gotovo potpuna suprotnost uobičajenim, mračnim Sabbath ‘doom & gloom’ standardima te ima malo veze s teškim metalom, jer su se na njemu vratili bluesrockerskim korijenima, a eksperimentirali su i sa simfonijom pa čak i jazzom. U najboljem slučaju moglo bi se govoriti o klasičnom hard rocku s eksperimentalnim elementima art rocka.
Ništa od toga ne bi bilo loše, no »Never Say Die« kroz pojedine skladbe kronično pati zbog neinspiriranosti nekih aranžmana, a ponajviše mu zamah oduzima povremeno naprosto apatičan Ozzyjev vokalni pristup. Potonji je kasnije u intervjuima više puta izrazio nezadovoljstvo albumom »Never Say Die«, koji je snimljen u kanadskom Torontu. Album doduše nipošto nije bez vrlina i tu i tamo pojave se čak i bljeskovi očekivane Sabbath briljantnosti, gdje oduševljavaju instrumentalistički finesi pojedinih članova, a i Ozzy, koji je mislima već napola bio u samostalnoj karijeri, mjestimice još pokazuje znakove ‘života’. Također su dobro iskorišteni orkestralni aranžmani dugogodišnjeg suradnika Willa Malonea, dok na klavijaturama blista legendarni Don Airey (danas u Deep Purple), kojeg je Ozzy nekoliko godina kasnije pozvao u svoj samostalni sastav.
Među bolje trenutke albuma »Never Say Die« svakako spada solidna naslovna skladba, posljednji Sabbath singl napisan u suradnji s Ozzyjem (sve do albuma »Reunion«, 1998) i najpoznatije ostvarenje s ovog albuma, gdje doduše vlada repetitivan refren, podmazan ‘ludim’ gitarskim rifom i položen na pospanu bluesovsku ritmičku vižu, no konačan je rezultat iznenađujuće intenzivna atmosfera. Tekst je prilično ironičan jer se odnosi na proteklih deset godina njihova postojanja i na misao da se nikad ne smije odustati, iako ih je Ozzy nakon izlaska albuma već drugi put napustio. »Johnny Blade« sadrži sakralni uvod na sintisajzeru i sa svojim fatalističkim gitarskim rifom, repetitivnim ritmom i tekstom o ludom ubojici jedini je trenutak na albumu koji pomalo podsjeća na ostavštinu mračnih i jezivih Sabbath. Iommi je kao i uvijek izvrstan u pletenju inovativnih gitarskih fraza i solaža te rješava stvari ondje gdje Ozzy pri prenošenju uvjerljivih emocija zakaže.
Moćni hard rocker »Junior’s Eyes« uvjerljivo je najbolje ostvarenje na cijelom albumu, gdje se lako može osjetiti da su u njega uložili više truda i emocija nego u ostale skladbe s albuma »Never Say Die«. Melodične Geezerove bas linije lijepo stupnjevaju melodramatičnu atmosferu, dok su preko njih razvučene odlučne gitarske dionice, a između se šetaju efekti na sintisajzeru. Čak i Ozzyjev vokal ovdje, dok pjevno pripovijeda tragičnu obiteljsku priču, zvuči uvjerljivije nego na većini ostalih skladbi. Kompleksna instrumentalna dionica predvođena gurmanskom gitarskom solažom lijep je prikaz tehničkih sposobnosti njegovih triju instrumentalnih drugova.
Blues rocker »A Hard Road«, drugi singl s albuma, poznat je po tome što je jedina skladba u dotadašnjoj Sabbath povijesti na kojoj prateće vokalne harmonije pjevaju svi članovi sastava, pa i Iommi, kojemu je to i danas jedini pjevački pokušaj u karijeri. Nažalost, ipak je riječ o jednom od najslabijih odnosno najmanje nadahnutih ostvarenja u njihovoj povijesti. Ozzyjevo pjevačko stenjanje, bačeno na repetitivan ritam i pekuću gitarsku frazu, ovaj put više podsjeća na stenjanje seoskog pijanca nego na jednog od najviše ‘opakih’ vokalista svih vremena. No, barem i Iommijevi gitaristički finesi ovdje ispadaju fascinantno.
»Shock Wave« je solidan hard rocker s razigranom atmosferom i neobično ubrzanim ritmom, što osobito vrijedi za Wardove bubnjarske krešende. Unatoč dobrim idejama, atmosferski mu se nikako ne uspijeva posve razviti. Prog rockerovsko iznenađenje »Air Dance«, još jedan od rijetkih biserâ s albuma »Never Say Die«, sadrži epski zvuk gitare te lijepe aranžmane na akustičnoj gitari i klaviru, što pomalo prizove sjećanje na njihova najbolja vremena, dok Ozzy u emocionalnom smislu opet pjeva kako god mu padne na pamet. Završna kompleksna instrumentalna dionica s krasnim simfonijskim aranžmanima prava je art rockerska poslastica. Konačan je rezultat intenzivna, izrazito eterična atmosfera kakve na albumu »Never Say Die« nažalost previše često nedostaje.
»Over To You« je još jedan zanimljiv eksperiment, prilično posrećen hibrid hard rocka i simfonike s orkestralnim aranžmanima i odlučnim gitarskim rifom, koji dobro nadopunjuju ritmički finesi predvođeni dinamičnim zvukom činela. Ozzy je pri kraju snimanja očito bio toliko sit svega da mu se nije dalo otpjevati ni posljednje dvije skladbe na albumu, koje su više nego za metalce, odnosno tradicionalne Sabbath sljedbenike, zanimljive ljubiteljima prog rocka. Kratki jazz rock fusion instrumental »Breakout« jedan je od najneobičnijih, moglo bi se reći i smjelih eksperimenata u njihovoj karijeri, gdje Iommijevi gitaristički finesi prave društvo razdraženim puhačkim aranžmanima u režiji Willa Malonea i skladno stvaraju ponavljajuću melodiju. Na završnom blues rockerskom hibridu »Swinging the Chain« više uopće ne pjeva Ozzy, nego je u zadnji trenutak pred mikrofon uskočio Ward, koji se u ulozi vokalista odlično pokazao već na klasiku s albuma »Technical Ecstasy«, skladbi »It’s All Right«. Ovaj put Wardov vokal zvuči kao stvoren za blues jer podsjeća na pobješnjelog razbojnika usred kaubojskog šanka, dok u pozadini odjekuju zvuci usnih harmonika. Prilično neinspiriran završetak klasične ere Black Sabbath, koji lijepo govori kako su stvari u to doba stajale.
»Never Say Die« je sa svojom shizofrenom naravi i kopanjem po izumrlim bluesovskim korijenima s pokvarenim kompasom u ruci bio vjesnik oproštaja klasične postave Black Sabbath. Unatoč tome što mu i danas okreću leđa gotovo svi Sabbath tradicionalisti, njegovu eksperimentalnu narav i rijetke briljantne trenutke znaju cijeniti svi oni kojima glazbeno vidokrug seže izvan strogih teškometalnih okvira, jer je kao cjelina još uvijek zadovoljavajuće ostvarenje, kojemu je glavna smola to što njegove odlike brzo izblijede u usporedbi s ostatkom ostavštine Ozzyjeve ere. Black Sabbath su se, kao što većina ljubitelja teškog rocka zna oduvijek, nakon Ozzyjeva odlaska u solo vode i dolaska njegove zamjene, legendarnog Ronnieja Jamesa Dia (1942-2010), malog čovjeka s velikim glasom, brzo oporavili te zakoračili u kratko, ali jedno od najuspješnijih razdoblja svoje duge karijere. »Never Say Die« pak je dugo, sve do studenoga 2011., kad je objavljeno da izvorna postava namjerava snimiti novi album, ostajao posljednji uradak klasičnih Black Sabbath. Sve upućuje na to da će taj status i zadržati, jer su Ozzy, Tony i Geezer 2012. otišli u studio bez izigranog Billa Warda u postavi te tako priredili još jedno neslavno poglavlje u svojoj usponima i padovima obilježenoj veličanstvenoj karijeri.
Postava
Ozzy Osbourne – vokal
Tony Iommi – gitara, prateći vokal na “A Hard Road”
Geezer Butler – bas gitara, prateći vokal na “A Hard Road”
Bill Ward – bubnjevi, vokal na “Swinging the Chain”, prateći vokal na “A Hard Road”
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Don Airey – klavijature
John Elstar – usna harmonika
Will Malone – puhački aranžmani
Produkcija
Black Sabbath
Popis skladbi
1. Never Say Die
2. Johnny Blade
3. Junior’s Eyes
4. A Hard Road
5. Shock Wave
6. Air Dance
7. Over to You
8. Breakout
9. Swinging the Chain
