lokacija: Beč, Gasometer, Austrija
datum: srijeda, 05.12.2018
Marillion ne važe samo danas, nego oduvijek, za jednu od najizvrsnijih art rock grupa svih vremena koje je dala Velika Britanija. Ujedno su i jedna od najbolje »čuvanih glazbenih tajni« koje otamo dolaze, a do njih obično stignu ljubitelji glazbe koji traže zvukovnu i skladateljsku perfekciju, prožetu vibrantnom atmosferom, često obojenom melankolijom, ali i tipičnom otočnom keltskom mistikom. Marillion su posljednji studijski album »Fuck Everyone and Run (FEAR)« objavili prije dvije godine. Riječ je o njihovu zajedničkom osamnaestom studijskom djelu, koje je refleksija na opći (i užurbano napredujući) moralni raspad ljudskog društva i vrijednosti, kakav doživljavamo u ovom »krasnom novom svijetu«. Društveno kritičan dokument, kakav Marillion nisu iznjedrili još od albuma »Brave« (1994), možemo shvatiti i kao izražajni »produžetak« skladbe Gaza s prethodnog albuma »Sounds That Can’t Be Made«. Publika ga je dočekala raširenih ruku, a bend ga i nakon dobre dvije godine od izlaska i dalje temeljito predstavlja na koncertnim turnejama. U tom se pogledu Marillion uopće ne zaustavljaju. Sviraju, odnosno nastupaju non-stop. Problem za onih “pet do šest” slovenskih fanova grupe leži u činjenici da smo, kad je riječ o koncertima Marillion, oduvijek prisiljeni na duga putovanja.
Prosinačka turneja po Europi 2018. nazvana je i turnejom kazališta (Theater Tour), a bend je i na koncertima te turneje trećinu vremena posvetio aktualnom studijskom albumu »F.E.A.R.«. Koncerti Marillion poglavlje su za sebe. Kvintet je oduvijek slovio po svojem zvučnom i izvedbenom perfekcionizmu, zato su očekivanja posjetitelja od grupe uvijek visoka. A Marillion tu svoju visoku kvalitetu neprestano zadržavaju. Gasometer, poznata dvorana u austrijskoj prijestolnici, bio je gotovo posve rasprodan. Parter je bio dupkom pun, tek je nekoliko pojedinačnih stolaca ostalo praznima. Koncert je pogledalo otprilike 2200 posjetitelja.
Spektakl s Marillion trajao je preko dva sata, točnije dva sata i deset minuta. No prije nego što je počeo, kao posebni gosti nastupili su kći Stevea Rotheryja Jennifer Rothery i talijanski klavijaturist Riccardo Romano. Isti je Romano prije nekoliko dana spasio koncert Marillion u njemačkom Essenu, kad su klavijaturista grupe Marka Kellyja morali odvesti na hitnu jer ga je tijekom popodnevnog džogiranja usred grada srušio automobil, a Mark je pritom ozlijedio četiri rebra. Jennifer i Riccardo zajedno su predstavili točke s Romanova albuma »B612« te nadolazećeg EP-a Jennifer Rothery naslovljenog »OPIA«. Posrećena sinteza dvaju glazbenih svjetova, u čijem je središtu pozornosti bio prekrasan vokal Jennifer Rohtery. Djevojka, koja inače nosi umjetničko ime Sylf, osvojila je svojom profinjenošću i proživljenošću, krhkošću i ljupkošću. Atmosferična, sanjalačka glazba. Mekanih, nježno čežnjivih zvučnih nijansi i skladateljskih »pomaka«. Lebdenje u keltskom zvučnom dahu. Dobrih 40 minuta, dakle, prohujalo je. Za pravog ljubitelja Marillion zacijelo predugo. Čekanje na Marillion uvijek je teško, a riječ je o grupi koja je glazbeno toliko posebna da ne postoji bend koji bi bio prikladan kao »predgrupa« Marillion.
Marillion ostaju izvanredni. U prvom, to jest uvodnom, progresivnom epu, dvadesetominutnom El Dorado, grupa je odmah pokazala sav svoj skladateljski i izvedbeni biser. Uvijek smireni Rothery na lijevoj strani pozornice, kao šef grupe, cijelo je vrijeme jednim okom budno pratio što rade njegovi kolege na pozornici. Steve je u svakom pogledu ostao profinjen. Osebujni gitarist, u kojem se osjećaju utjecaji Andrewa Latimera, a osobito Stevea Hacketta i Davida Gilmoura, ponovno je očarao svojim jedinstvenim mistično jecajućim zvukom gitare, koji se, kao i uvijek, fantastično vezao uz šuštave zavjese Kellyjevih sintesajzera i klavijatura. Prodorno zveckavi bas Petea Trewavasa cijelo je vrijeme bio jasan i glasan. Tu je uvijek izuzetno precizni i prodorni Ian Mosley, kojeg kroz mnoštvo činela naravno opet teško primijetiš usred njegove bubnjarske tvrđave. Onaj kamenčić u mozaiku, koji u grupi brine za dobar štos, naravno donosi esencija genijalnog Stevea Hogartha. Vokalist nevjerojatnog karizmatičnog šarma. Stasom i glasom. Odmah je navukao publiku na sebe. Hogarth je pravi vragolan. Već samo kako puca očima, a onda i cijela njegova scenska igra, sve te gestikulacije, grimase, mrštenja… Magnet. Nevjerojatno je zarazan, taj “H”. Odmah se uvukao pod kožu. Beč je bio hipnotiziran.
Uvodni dvadesetominutni ep iznimno je zahtjevna kompozicija, a njezina interpretacija od kvinteta zahtijeva neprestanu strogu koncentraciju. Pozornica je cijelo vrijeme bila obogaćena filmskim projekcijama i igrom reflektora u živopisnim prelijevanjima boja. Dvorana je potpuno utihnula od sveg tog raspoloženjskog opijanja. Ljudi su uživali. Tu je omamu u nastavku iznenada presjekao hit No One Can, koji je publiku dobrano probudio, pa se uz razuzdanog Hogartha znatno više uključila u pjevanje zaraznog refrena. Rothery pri solaži nije uzeo u ruke National Steel gitaru (kao na originalnom snimku). Izniman atmosferični katalizator, koji je dakle probudio dvoranu. A ta sjedala. Posvuda, dokle god seže pogled. Više su puta djelovala posve suvišno. Slijedi funkirani groovy preskok koji u središte pozornosti postavlja basista Petea Trewavasa, kad se bend late skladbe Quartz iz izvrsnog »Araknophobia« (1999). Već smo u drugoj trećini koncerta, koja je bila sastavljena od »kraćih« točaka (kraćih od deset minuta). Bend se u nastavku opet vratio na »Holidays In Eden« i iznenadio izvrsnom The Party. Melankolija, mistika i osjećaj svečanosti, ali i spokoja. U toj melankoličnoj baladi briljirali su Hogarthova osjećajnost i vokalno kameleonstvo, po kojem inače slovi njegova jedinstvena vokalna figura. Publika ukoči, a bend produbi melankoliju drugim iznenađenjem večeri i skladbom Seasons End, vrhunskom završnom mini epskom suitom s istoimenog albuma iz 1989. Prije ulaska u veliki finale koncerta, bend se prihvatio (vjerojatno) najbolje skladbe albuma »Sounds that Can’t Be Made«. To je upravo naslovna skladba, koja je svojevrsna kompozicija. Izuzetno posebna, zato se i odlučno izdvaja od ostalih skladbi Marillion (gledano kroz diskografski presjek grupe), a u njoj pozornost osvajaju karakteristične i visoko vibrantne sintesajzerske zavjese, za koje se pobrinuo “H”. Ulazimo u vrhunac koncerta, kad se bend širokopotezno prihvaća još jedne izuzetno zahtjevne i duge kompozicije. To je epska The Leavers s aktualnog albuma “F.E.A.R.”. Pečatna epska suita izgrađena od pet dijelova, puna atmosferičnih prevrata, promjena ritmičkih ključeva, naglih modulacija i naravno novog teatra vokalnog kameleonstva briljantnog Stevea Hogartha. Atmosferu je bend dodatno pojačao u nastavku. Redovni dio još nije bio gotov. Završni atmosferični krešendo naime je pripao izvrsnoj klasici s »Brave«, The Great Escape. Fantastika.
I kod »Brave«« je ostalo i u prvom bisu. Hoće li svirati Goodbye To All That? Nakon prvog dijela te skladbe, nazvanog Wave, bend je naime već ušao u drugi, Mad… Nažalost, tu je i ostalo, ali svejedno. »Brave« je prijelomni album u karijeri Marillion. Njime su konačno prekinuli veze s Fish erom i krenuli prema novim umjetničkim prostranstvima, izveli potpunu glazbenu transformaciju i prestali tražiti hitove. Prvi bis zaključila je Three Minute Boy, odsvirana u znatno kraćoj verziji nego prije godinu dana na koncertu grupe koji smo pogledali u bugarskom Plovdivu. Hogarth je svojim teatralnim razigranim pobalinstvom tu publiku »naščuo« da što tiše pjeva liniju »na-na-na-na-na-na«, pri čemu se čulo prilično salvi smijeha. Publika je bend ponovno dozvala na pozornicu. Za drugi bis, namijenjen potpunom isključivanju i razuzdanom žurku. Marillion su ga otvorili udarnim i trenutačno zaraznim klasičnim hitom Cover My Eyes, gdje je cijeli Gasometer pjevao famozni »Yeah«. Taj “Yeah” naime gradi važan dio te kompozicije. Toj je točki naposljetku ipak uslijedio dodir grupe s erom djelovanja, kad ju je pjevao poznati Deek Dick, svima bolje poznat pod nadimkom Fish. Završnu Garden Party Hogarth je teatralno više puta prepuštao u pjevanje kar publici, koja se pritom jako dobro snašla.
Bez riječi. Izvrstan zvuk, izvrsna produkcija, izvrsna izvedba. Bez ijedne bitne zamjerke. Perfekcija. Na koncertu Marillion čuje se kako igla pada na pod. I ovaj put osvojili su atmosferičnom hipnozom i izvedbenom izvrsnošću. Dok se bend te noći uputio prema Mađarskoj, gdje je bio najavljen koncert u Budimpešti, fanovi su već potpuno rasprodali sve ulaznice za čak tri od ukupno pet najavljenih Marillion weekenda za iduću godinu. Doista je kako kažu sami Marillion da imaju najbolje obožavatelje na svijetu. Nas dvoje pak smo se, za razliku od Marillion nakon koncerta u Beču, pomaknuli više prema sjeveru. Na sjeveroistok, gdje smo nakon sat vremena vožnje stigli u češku Moravsku, i već počeli odbrojavati dane do 8.12.2018., kad su se Marillion zaustavili na posljednjem koncertu svoje europske turneje, u Brnu. A to je već druga priča.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
1. El Dorado: I. Long-Shadowed Sun
2. El Dorado: II. The Gold
3. El Dorado: III. Demolished Lives
4. El Dorado: IV. F E A R
5. El Dorado: V. The Grandchildren of Apes
6. No One Can
7. Quartz
8. The Party
9. Seasons End
10. Sounds That Can’t Be Made
11. The Leavers: I. Wake Up in Music
12. The Leavers: II. The Remainers
13. The Leavers: III. Vapour Trails in the Sky
14. The Leavers: IV. The Jumble of Days
15. The Leavers: V. One Tonight
16. The Great Escape
—bis I.—
17. Wave
18. Mad
19. Afraid of Sunlight
20. Three Minute Boy
—bis II.—
21. Cover My Eyes (Pain and Heaven)
22. Garden Party
