Izdavač: Harvest Records
Datum izlaska: 21. 6. 1969.
Produkcija: Derek Lawrence
Trajanje albuma: 44.34 min
Žanr: Hard Rock / Heavy Rock
Ocjena: 8.0/10
»Deep Purple« bio je ne baš sretno naslovljen treći studijski uradak britanskih teškorockerskih giganata Deep Purple i ujedno posljednji album njihove originalne postave, koju privrženici te legendarne grupe nazivaju i Mark I. Deep Purple su si u prvoj godini postojanja uz pomoć prva dva studijska albuma te hit singlova »Hush« i »Kentucky Woman« stvorili blistavo ime na američkom tlu, dok su na domaćoj britanskoj grudi još uvijek bili gotovo potpuno nepoznati izopćenici, što je legendarnog klavijaturista Jona Lorda u jednom intervjuu čak natjeralo na izjavu da su jedini shizofreni britanski bend, jer su u SAD-u neusporedivo popularniji nego u domovini, gdje na svakom nastupu sviraju za ‘sitniš’ i doživljavaju veliki financijski gubitak u usporedbi s nastupima pred američkom publikom. Zahtjevna i razmažena domaća publika jednostavno nije bila impresionirana hit singlovima (oba su bila obrade drugih izvođača) te je usred progresivnorockovske eksplozije tražila nešto puno uzbudljivije, pustolovnije i svježije.
Odlučni da se nešto korjenito mora promijeniti u njihovu skladateljskom i aranžerskom pristupu, Deep Purple su se na svom trećem albumu odlučili usmjeriti prema tvrđem zvuku, što je najviše zagovarao svim žavbama namazani gitarist Ritchie Blackmore, pri čemu je imao odlučnu podršku Lorda i bubnjara Iana Paicea. S druge strane bili su pjevač Rod Evans, obdaren baršunastim vokalom, i basist Nick Simper, kojima novi smjer nije bio po guštu i zapravo nisu bili ni spremni na njega, što se na »Deep Purple« može osjetiti na većini kompozicija, pa su im dani u bendu bili odbrojeni.
Unatoč tvrđem zvuku, znatno mračnijem općem ugođaju i činjenici da se Blackmore svom snagom razbuktao na električnoj gitari, »Deep Purple« je općenito, s obzirom na pojedine kompozicije, i dalje zvučao više progresivnorockovski nego tvrdorockerski, ponajprije na račun Lordovih dugometražnih umjetnina na Hammond orguljama i razgranatih klasicističkih aranžmana. Paice je kao i obično bio zapanjujući za bubnjarskom postavom, dok je Simper u razmaku od godinu dana kao basist osjetno napredovao. Obrade drugih izvođača, uz izuzetak adaptacije Donovanova psihodelično folkrockerskog standarda »Lalena«, tako reći su posve nestale, dok su pojedini aranžmani postali još kompleksniji na račun znatno dubljeg skladateljskog nadahnuća u usporedbi s prethodnim studijskim uracima.
O oštrijem i mračnijem zvuku lijepo svjedoči već uvodni »Chasing Shadows«, koji postavlja standarde za buduće, eksperimentalistički obojene uvodne skladbe Deep Purplea. Na tom eksperimentalnom uratku može se čuti šamanski obojenu Paiceovu bubnjarsku pozadinu, dok Evans svojim baršunastim pjevačkim pristupom osigurava obilnu dozu melodičnosti. Ovaj put dobro je čujna i Simperova nagruvana bas-linija, dok se Blackmore nakon početne suzdržanosti razmahne slasnim gitarističkim solom. Na kraju se na Hammondicama na sočan način razbuktava i Lord.
»Blind« je također eksperimentalno obojen uradak koji na račun sakralno obojenih orguljaških dionica i hrapavih gitarskih fraza zvuči mračnije od svega što su stvorili na prethodna dva albuma, dok je Evansov vokal usred uvjerljive interpretacije teksta o nesretnoj ljubavi pun neutješne melankolije. Ritchie se ovaj put tijekom sola prihvaća i upotrebe wah-wah efekta, dok ga u pozadini podupiru mrko zvučne bas-linije. Instrumentalni završetak pomalo podsjeća na glazbenu podlogu iz crno-bijelih horora. »Lalena«, koja je u Donovanovu izvorniku psihodelična folkrock balada, ponosi se melankoličnim ugođajem i izvrsnom Evansovom vokalnom izvedbom, jednom od najboljih u njegovoj kratkoj, ali zanimljivoj pjevačkoj karijeri. Srceparajućoj pjevačkoj interpretaciji društvo prave neutješni orguljaški aranžmani i nostalgični akordi na akustičnoj gitari, što u kombinaciji stvara doista čaroban ambijent.
Suita »Fault Line/The Painter« bila je na ponovno izdanoj CD verziji podijeljena na dva dijela, što srećom ne utječe na intenzitet njezine moćne i uzburkane atmosfere. »Fault Line« je progresivnorockovski uvodni instrumentalni dio, mogli bismo ga nazvati i introm, u kojem si Blackmore daje oduška kraćim gitarskim solom, dok je »The Painter« odlična skladba s glavom i repom u kojoj najviše oduševljava Ritchiejev vražji gitarski rifing i još jedan gastronomski solo uz koji će si i danas polizati prste svi gitaristički gurmani. Kroz cijeli album može se osjetiti da je čovjek u crnom počeo uzimati puno veći zvučni kolaž nego na prethodna dva studijska uratka, na kojima je Lordovim hammondicama često prepuštao glavnu instrumentalnu inicijativu. Naravno, i legendarni klavijaturist priušti si zamašnu solističku orguljašku eskapadu, koja još produbljuje eksperimentalnu narav ovog izvrsnog uratka.
»Why Didn’t Rosemary?« prvi je od dva »Deep Purple« standarda koja su zaslužila status klasika, ponajprije zbog činjenice da sve zajedno već vuče na njihov klasični tvrdorockerski stil. Melodična središnja struktura počiva na temperamentnom, bluesom začinjenom Blackmoreovu gitarskom rifu, dok Evans priređuje arogantnu pjevačku izvedbu, a Lord zdušno polaže šuštave orguljaške teksture. Čovjek u crnom ponovno oduševljava bluesovskim gitarskim solom usred kojeg se ‘otvaraju nebo i zemlja’, dok Paice oduševljava divljim bubnjarskim krošeima. Crnohumorni tekst, nadahnut gledanjem filma Rosemaryna beba, pripovijeda o neželjenoj trudnoći kao posljedici odbijanja pilule za sprječavanje trudnoće.
Odlični psihodelično-tvrdorockerski hibrid »Bird Has Flown«, na kojem bi se na glavnom vokalu već mogao zamisliti Evansov nasljednik Ian Gillan, sljedeći je purpleovski zimzelen, na kojem oduševljavaju sirovi gitarski rif, nagruvana bas-linija i puna orguljaška zabijela. Sve je to poduprto razgranatim i masivnim bubnjarskim prijelazima. Evansova vokalna interpretacija ovaj put je najmračnija i najsirovija koliko mu je to njegov mekani, baršunasti glas uopće dopuštao. Upravo je takvo vokalno ograničenje dovelo do njegova odlaska.
Završna, superkompleksna 12-minutna progresivnorockovska suita »April«, na kojoj uz pomoć širokogrudnih orkestralnih aranžmana kraljuje maestro Lord, najduži je i možda čak najambiciozniji studijski uradak u cijeloj (dosadašnjoj) Deep Purple povijesti. Prve dvije sekcije instrumentalno su obojene, dok je treća sekcija teškorockerska skladba u duhu većine prethodnih djela na albumu. Ritchie se ovdje nađe usred kraljevstva pastoralno začinjenih akorada na akustičnoj gitari, dok na električnoj gitari tka monumentalni solo. Lordova orguljaška orgija čista je nirvana na Zemlji, a razgranati orkestralni aranžmani pritom daju viziju njegova budućeg klasicistički obojenog projekta, »Concerto for Group and Orchestra« (1969). Završni vokalni dio pomalo problijedi uz prethodnu orkestralnu orgiju, iako Lordove i Blackmoreove solističke vratolomije uz neukrotive bubnjarske prijelaze te uz pomoć moćnih višeglasja pobrinu se za pobjednički i epski završetak.
Na ponovnom izdanju »Deep Purple« može se naći američki singl »Emmaretta«, koji stilski nema gotovo nikakve veze s materijalom na albumu, jer je riječ o izrazito komercijalno usmjerenom uratku s beatlesovskim pulsom, kojem nije pošlo za rukom osvojiti američka srca. Taj njihov posljednji pokušaj da osvoje američku scenu, koja je s teškorockerskim stilskim promjenama u zvuku Deep Purple počela naglo gubiti zanimanje za grupu, koju je dotad povezivala s lakim, zabavljačkim hitovima, zaslužuje počasno spominjanje ponajprije zbog lijepog refrena, funkovski nagruvane bas-linije i inovativnog gitarskog rifa.
»Deep Purple« bio je bez trunke sumnje najbolji uradak Mark I postave Deep Purplea, kad je ta verzija legendarne grupe dosegnula svoj umjetnički vrhunac i jednom nogom već zakoračila u veliku stilsku promjenu koja se dogodila odmah nakon odlaska Evansa i Simpera. Njih dvojica naime nisu se slagali s teškorockerskom vizijom budućnosti u koju su Blackmore, Lord i Paice u idućim mjesecima nakon dolaska novog pjevača Iana Gillana i basista Rogera Glovera (obojica bivši članovi psihodelične grupe Episode Six) uložili sve snage. »Deep Purple«, koji je po kvaliteti iznad prethodnika »The Book of Taliesyn« barem toliko koliko je on bio iznad »Shades of Deep Purple«, uz katastrofalno lošu promociju tadašnje izdavačke kuće komercijalno je potpuno propao i na američkom tlu, pri čemu je poslovično priglupe i (naizgled) bogobojazne Amerikance prestrašila čak i prilično nejaka naslovnica s umjetninom Hieronymusa Boscha Vrt zemaljskih užitaka, koju su vehementno proglasili pohotnom.
Autor: Peter Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Chasing Shadows (5:34)
2. Blind (5:26)
3. Lalena (5:05)
4. Fault Line (1:46)
5. The Painter (3:51)
6. Why Didn’t Rosemary? (5:04)
7. The Bird Has Flown (5:36)
8. April (12:10)
Postava:
Rod Evans- vokal
Ritchie Blackmore – gitara
Jon Lord – orgulje, klavijature, prateći vokal
Nick Simper – bas-gitara, prateći vokal
Ian Paice – bubnjevi
