Nastupaju: Manowar, Arch Enemy, Kamelot, Holy Hell, Virgin Steele
Lokacija: Tolmin / Sotočje / Slovenija
Datum: 11. 7. 2010
Što reći kad se spoje finale svjetskog prvenstva u nogometu i Magic Circle festival – nekakav nastavak godišnjeg tolminskog Metal Campa? Tko će pobijediti? Španjolci? Nizozemci? Ili Manowar? Manowar? Da. Metal Konani Manowar. U Sloveniji. Nakon završetka zimske turneje ove godine pod nazivom “Death To Infidels Tour”, poželjeli su naravno i ljetne koncerte. I ovogodišnji Magic Circle festival sletio je baš u Tolmin. Super. Pogotovo kad ti za predgrupe najave neke power metal sastave koje ne viđaš baš svaki dan. To osobito vrijedi za jedne od najimpresivnijih, a ujedno i najviše previđenih “savage power” metalaca po komponiranju, Virgin Steele. Njima dodaš simfo melodične perfekcioniste Kamelot i sve začiniš vrhunskom kombinacijom ekstremnog, melodičnog i udarnog, kakvu nude Šveđani Arch Enemy.
Reportaža će biti nešto kraća, jer sam pod pozornicu stigao 20 minuta prije pet popodne, kad su se na pozornici pojavili Virgin Steele. Nije mi dakle bilo suđeno vidjeti grupe Crosswind iz Grčke i Nijemce Metalforce. Virgin Steele su sastav koji normalnu turneju po Europi nije odradio od 2001., kad smo ih mogli posjetiti u Austriji, kao predgrupu tadašnje HammerFall “Renegade” turneje. Virgin Steele su očito uvidjeli da su turneje, zbog komercijalnog neuspjeha, za njih potpuni gubitak, pa su se u razdoblju između 2002. i 2010. pojavljivali samo povremeno u Europi. U sklopu festivala. Tu i tamo. I album “Visions Of Eden” iz 2006. ostao je posve previđen, a Virgin Steele se nisu ni zaputili na turneju da bi ga promovirali. Ne isplati se. Baza fanova je premala. Savatage su zbog toga čak raspustili grupu.
Kad su Virgin Steele započeli s Immortal I Stand, pojavilo se nekoliko zagonetki. Je li taj gitarist na pozornici Edward Pursino, ili ne? Jest, jest. Ako ništa drugo, odaje ga barem karakterističan nos. Pursino je obrijao brkove i bradu te si nadjenuo frizuru “ljubaznog dečka”. Godine pač prolaze nečujno, a čelo raste i raste. Crna Gibson SG još ga nije napustila. Uz vražjeg DeFeisa, na pozornici su se pojavili bubnjar Frank Gilchreist i gitarist Josh Block (potonji je na europskoj turneji 2001. svirao bas gitaru). Jesam li zaboravio nekoga nabrojiti? Da. Basista. Virgin Steele nastupaju uživo bez basista. Ni u studiju ga ne trebaju. To je rijedak slučaj, ali slučaj koji poznajemo čak i kod progresivnih pradjedova Van Der Graaf Generator. Povrh svega, DeFeis se odlučio samo za ulogu pjevača pa su Virgin Steele u cijelosti svirali uz pomoć zvučne matrice klavijatura. Na svoj je način logično da za samo četiri, možda pet koncerata po Europi nema smisla vući svu opremu sa sobom, ali ipak. Čudno je gledati Virgin Steele kako ti sviraju uz zvučnu matricu. Možeš se tješiti da je matrica ovako ili onako “studijski David DeFeis”, ali tad moraš biti barem malo pijan da zadržiš ravnodušnost prema tome.
U jednom su satu Virgin Steele ipak pokazali da još nisu zaboravili kako se postupa s pozornicom, a kroz klasični repertoar, koji su činile još Wine Of Violence, Symphony Of Steel, Kingdom Of The Fearless, Noble Savage, Defiance i očekivano završna Burning Of Rome (Cry For Pompeii), oduševili su kojih 400 razgolićenih metalaca! Oni su se tad otresali strašne popodnevne omare. Pred kraj koncerta nebo se opasno naoblačilo i zamirisalo je na pravu oluju. Ali samo zamirisalo.
David je nekoliko puta publiku pošteno zapalio, svojom karizmom i snagom nastupa, kakvu zahtijeva power metal “a la Virgin Steele” – grupe jedinstvene umjetničke figure na planetu Zemlji, a prije svega njegov je odličan nastup potvrdio da je pjevač sačuvao svoj kameleonski vokal posve netaknutim. Ako ne i prije, u to smo se uvjerili uz savršenu izvedbu teškog refrena u Noble Savage. A opet, gle ga vraga. Tko će svirati klavijature, ako ne DeFeis? Nešto nam je dakle nedostajalo. I da. Oni koji smo grupu vidjeli na pozornici 2001. znamo da je sposobna svirati bez zvučne matrice. Upravo je zbog tog manjka klavijatura to bio onaj koncert Virgin Steele koji je zreo za što brži odlazak u zaborav.
Prevlast američkih grupa nastavila se i nakon što su na pozornicu stupili Manowarovi štićenici Holyhell. Američki power metalci, koji mnoge svoje koračnice grade na ritmičkim temeljima svojih “steroidno” oblikovanih uzora, a tome dodaju blage elemente gotičkog vokala pjevačice Marie Breon, djelovali su prilično blijede i stereotipno. I to bez zvučne matrice klavijatura! Holyhell su definitivno trebali nastupati u sklopu festivala prije Virgin Steele. Jednolične power metal skladbice bile su dozirane obilnom mjerom pozerstva, u kojem si tog dana teško našao nekoga tko bi mogao parirati gitaristu grupe Joeu Stumpu. Nekoliko gitarističkih solo eskapada brzo je ukazalo da je riječ o neoklasično školovanom glazbeniku, ponajprije nadahnutom Y. J. Malmsteenom. Sastav je u svoj repertoar uvrstio i obradu grupe Dio naslova Holy Diver. Lijepo je da se sastav na taj način zahvali pokojnoj pjevačkoj eminenciji, ali se tijekom izvedbe nekoliko puta ritmički pogromaški posvađao sam sa sobom. Ni Marijino pjevanje nekako nije bilo dostojno razine izvornika.
Kamelot se mogu pohvaliti serijom izvrsnih albuma koji su sinonim za odličnu kombinaciju power metal napjevnosti, himničnosti i epske pompoznosti. Ukratko, bogato aranžirane skladbe, autoritativnih i melodično “u točku” izbrušenih refrena. Grupa je, kao jedina na festivalu, ponudila i obilje pirotehničkih efekata. Američka grupa s Floride iznenađuje europskim zvukom. Tako je naravno puno uspješnija u Europi sa svojim opusom nego u SAD-u. Koncert su otvorili s Rule The World s aktualnog studijskog albuma “Ghost Opera”, a njegovu promociju potkrijepili su naslovnom skladbom.
Bez obzira na dobro raspoloženje publike pod pozornicom i dobru mjeru scenskog teatra, dojam koncerta pokvario je vokal Roya Khana, koji nekim sekvencama u refrenima nikako nije mogao parirati, pa je bio primoran prilagođavati vokal i držati se nižih registara. Kamelot su inače posve suvereno izveli svoj nastup, a na svoj su program među ostalim dodali i skladbe The Great Pandemonium, Center Of The Universe, The Haunting (Somewhere In Time), a nastup zaključili s March Of Mephisto.
Arch Enemy bili su ružno pače festivala! Nazovimo ih melodičnim death metalcima. Utjelovljenje odlične mjere ekstremnog i melodičnog, savršeno ugođeni, uigrani, grupa u kojoj se briljantnost pojedinih članova kvinteta samoojačava do maksimuma. I tom fenomenu ovaj put nije umaknuo ni tolminski Magic Circle Festival. To nije ni teško kad u grupi imaš Carcassovca Michaela Amotta, njegovog mlađeg brata Christophera, Mercyful Fate basista Sharleeja D’Angela, fantastičnog Daniela Erlanddsona na bubnjevima i za povrh još podivljalu ždrebicu koja ti “odrikuje” sve “growl” vokale – bestijalnu Angelu Gossow. Kažu da je otrov u malim bočicama. U slučaju Angele to sigurno vrijedi – barem što se tiče scenskog nastupa.
Grupa je svoj čvrst i koherentan nastup otvorila s The Immortal! Pozornica u znaku stroboskopskog odsjaja! Zvuk odličan. Do tog trenutka grupe doista nisu poslužile kakvim posebno dobrim zvukom, a u slučaju Arch Enemy obje su gitare bile jasno čujne kroz cijeli koncert. Sve solaže. Lijeva i desna gitara. Sve harmonije u tercama. Kroz rad gitara vehementno se probijala bas linija metalnog hrumanja, Erlandsson je još jednom zapanjio tehnikom sviranja bubnjeva. Bilo ga je užitak pratiti u solo točki. Angela, kao uvijek odjevena vojnički, nije zaobišla ni svoju tipičnu scensku politiku vrtloženja vlasišta! Naravno, growlovi učvršćeni na izlaznim dijelovima s “echo” efektima, cura se odlično držala na pozornici kroz sat vremena nastupa. Braća Amott ponovno su opčinila gitarističke sladokusce svojim radom, osobito točnošću sviranja, kakvu primjerice utjelovljuje skladba Ravenous. Sastav je na vrhuncu svojih snaga, a to odražava i scenska snaga izvanredne radne kemije i veza koje su izrasle među glazbenicima.
Kad je Angela tijekom koncerta pokušala izazvati publiku pod pozornicom da se upusti u “circle pit”, to joj nikako nije polazilo za rukom. Zato je skladbu Dark Insanity posvetila svima onima koji ne vole “moshanje”. Publika je naime bila sastavljena većinom od “power” metalaca. Unatoč tome, prostor pod pozornicom bio je već pun. Svakako na račun Manowar fanova, koji su si željeli, još prije dolaska svojih junaka na pozornicu, osigurati što bolji položaj za praćenje koncerta.
Kao rečeno. Arch Enemy ovaj put nisu naišli na opće ludilo pod pozornicom. Unatoč tome, njihova besprijekorna izvedba nanizala je među ostalim još skladbe I Will Live Again, Revolution Begins, The Immortal, Dead Eyes See No Future, Bury Me An Angel. Angela je između točaka trebala nekoliko pauza da dođe do daha. Dobro joj je došao instrumental Snow Bound, koji se prelio u završetak koncerta, kad je sastav pritisnuo gas s Nemesis. Baš pri kraju su se čak i ljudi konkretnije probudili pod pozornicom, kad su se ruke naposljetku masovno podigle uvis uz We Will Rise. Koncert Arch Enemy bio je po kvaliteti stepenicu iznad svih izvođača, pa i iznad Manowar. To je neosporno. Kao da su sletjeli s drugog planeta. U samoj izvedbi, gdje su si element ekstremne agresije sviranja iz sve snage i urođenog osjećaja za dodavanje ukusnih melodija (obično majstorski harmoniziranih od strane obaju gitarskih čarobnjaka) naizgled s perjanom lakoćom pružali ruke. S ovakvim nepokolebljivim nastupima Arch Enemy u budućnosti si grupa može čak zaslužiti posebno mjesto u glazbenom leksikonu ili, ako želite, udžbeniku!
taman se okončalo finale svjetskog prvenstva u nogometu, u kojem su Španjolci uništili Nizozemce tri minute prije kraja drugog produžetka, he, he, he… I svi metalski ljubitelji nogometa napokon su se “postrugali” pod pozornicu. Sat je 23.00 i čuje se svečani uvodni napjev! Zastave se dižu. Fanovi poludje. Kojih 4000, ne više. Malo za festival i Manowar. Ovaj su ga put spašavali talijanski fanovi.
Udara nova Call To Arms! Glasnooooo!!!! Preglasnooooo!!! Čuje se? Ništa. Zvuk “zgužvan”, DeMaio odlučno prenaglašen u miksu. Pozornica je djelovala kao utvrda uz pogled na gigantsku slagalinu monitora, “odjevenih” u čelik! Kako i dolikuje za Manowar. Ni nakon Hand Of Doom nije se činilo da će se slika u zvuku išta popraviti. Eric Adams imao je svoj dan i položio je svoje vokale na traženoj razini. I to s karakterističnim vriscima koji ga ni u jednom trenutku nisu ostavili na cjedilu.
Koncert Manowar je pustolovina u ratnu vihru. Grupe i publike. Neki se iz te ratne vihre nikad više neće vratiti, kako nalaže skladba Hand Of Doom u nastavku. Kings Of Metal ulila je nadu da momci neće svirati većinom samo novije skladbe, no situaciju vrlo brzo nakon nje preokrene God Or Man s EP-a “Thunder In The Sky” (2009), koja spada među posrećene skladbe i na pozornici je zazvučala silno vatreno. Do te se skladbe zvuk i korjenito popravio i na uho su se mogli razlučiti Logan i DeMaio. Slijedi tiha najava novog studijskog albuma “Hammer Of The Gods” naslovljena kao Die With Honour, koja se ničim po stilu ne odmiče od prije čuvenog na repertoaru.
Ljudi pod pozornicom, opčinjeni, stišću ruke uvis, iznad glave u obliku čekića i tako pozdravljaju grupu na pozornici, dok vijore zastave. A to je bila mnogo, mnogo umanjena verzija koncerata Manowar, kakve poznaje recimo Njemačka. Ovaj su put situaciju spašavali ponajprije talijanski ljubitelji ove grupe, kojih je na prizorištu vrvjelo. Oni su tjerali i daleko najviše buke tijekom koncerta.
Svaki je član grupe imao zajamčenu i solo točku. Zabavna je bila ponajprije Adamsova, koja je prisilila publiku da prati nekoliko najnemogućijih pjevačkih položaja i stjenovito pročisti glasnice i dišne putove. U jednom od rijetkih prekida namijenjenih teatralnim obraćanjima DeMaio je pozvao narod da otpjeva rođendansku zdravicu – tko bi pomislio, slavljenicima Ericu Adamsu i pjevačici Holyhell Mariji Breon!
Kroz novije Thunder In The Sky, Sleipnir i Loki God Of Fire nastup se primiče kraju. Naravno, nije izostao ni “jedinstveni” teatar s Joeyjem DeMaiom. Uz “prešernje emotivne izlive” i “razotkrivanje dubokog uvida u to što je glavno životno načelo”, slijede na zapovijed poglavice – tepca jednoglasni urlici mnoštva “Fuck You”, koji odjekuju tolminskim brdima. Naravno, teatralno prolijevanje piva po licu i možda čak i u usta… Balerina DeMaio odlučio je pokazati čak i nešto “muževnosti”, ako tu gestu razumijemo kao oblik “mačizma”.
U dodatku se Manowar late počasti Ronniju Jamesu Diu skladbom Black Sabbath Heaven And Hell, u kojoj Adams pristupa s najmanje grlenosti na svom nastupu u Tolminu. Odsvirana je po manowarski, pri izlazu se uz stvar priključuje i dvostruka pedala za bas bubanj. No DeMaio je više nego očito promašio jedan od prijelaza…
S Black Wind, Fire And Steel Manowar se opraštaju nakon sat i 45 minuta. Ta klasika je premalo da isprere gorak priokus ignoriranja zlatnog opusa. Grupa je očito odlučila svirati samo još skladbe nastale nakon 2000. To je prilično tužno, jer je materijal iz osamdesetih kultni, da ne govorim o nezaboravnoj klasici “Triumph Of The Steel” (1992). To što ti DeMaio na kraju pokida sve žice svoje bas gitare uz nasnimljeno grmljenje i sijevanje, ni izdaleka nije pravi melem za neku podsvjesnu zebnju koja diktira stanje cjelokupnog zbroja “mlakosti”. Inače, vrlo lijep vatromet, dečki. Ali na Bang Your Head!!! festivalu bit će ove godine još ljepši!
Zaključimo stvar ovako. Ako si Manowar fan, onda ti mora biti sve po volji što god Manowar učine. Dakle nemaš pravo na mišljenje. Ako DeMaiu i kompaniji sjedne mušica pa sutra počnu svirati trip hop, bit ćeš pravi metalac samo ako budeš slušao trip-hop. Definitivno je pak da je šačica od nekoliko tisuća glava uživala i plesala uz grupu, da je materijal izveden na traženoj kvalitativnoj razini. Naravno, treba dodati da se kroz koncert dosta manipulira zvukom. Jednom navijaju DeMaia preko svega, da stvar zna djelovati čak i smiješno, kad vidiš prekriven gitaru, čak i vokal, “balerina” Joey pak samouvjereno i uzvišeno bulji negdje preda se…. Adams, koji je inače pjevao vrlo dobro u Tolminu, dobiva ogromno “echo” efekta koji podupire njegov vokal. Dakle ako ste pravi fanovi, onda morate na koncert Manowar u Njemačku. Tolmin je ponudio blijedu sjenu. Ipak, popriličan dio krivnje za slabiji posjet leti i na samu grupu, koja više ne želi svirati klasični materijal. A i to je još uvijek bolje nego slušati Adamsov Nessun Dorma “recital”.
Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
