Magic Circle festival (2010)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik

Mjesto: Tolmin / Slovenija
Datum koncerta: 11.07.2010
Broj posjetitelja: 4000
Cijena ulaznice: 60,00€

Što uopće reći kad se spoje finale svjetskog prvenstva u nogometu i Magic Circle festival – nekakav nastavak godišnjeg tolminskog Metal Campa? Tko će pobijediti? Španjolci? Nizozemci? Ili Manowar? Manowar? Da. Metal Konani Manowar. U Sloveniji. Nakon završetka zimske turneje ove godine pod nazivom “Death To Infidels Tour”, poželjeli su naravno i ljetne koncerte. I ovogodišnji Magic Circle festival sletio je baš u Tolmin. Super. Pogotovo kad ti kao predgrupe najave neke power metal sastave koje ne vidiš baš svaki dan. To osobito vrijedi za jedne od najimenitnijih, ali i najviše previđenih “savage power” metalaca po pitanju komponiranja, Virgin Steele. K njima dodaj još simfo-melodične perfekcioniste Kamelot i sve začini vrhunskom kombinacijom ekstremnog, melodičnog i udarnog, kakvu nude Šveđani Arch Enemy.

Reportaža će biti nešto kraća jer sam pod pozornicu stigao 20 minuta prije pet popodne, kad su se na pozornici pojavili Virgin Steele. Nije mi dakle bilo suđeno vidjeti Crosswind iz Grčke i Nijemce Metalforce. Virgin Steele su sastav koji normalnu turneju po Europi nije odradio od 2001., kad smo ih mogli posjetiti u Austriji, kao predgrupu tadašnje HammerFallove “Renegade” turneje. Virgin Steele su očito uvidjeli da su turneje zbog komercijalnog neuspjeha za njih potpuni gubitak, pa su se u razdoblju između 2002. i 2010. pojavljivali samo povremeno u Europi. U sklopu festivala. Tu i tamo. Čak je i album “Visions Of Eden” iz 2006. ostao posve previđen, a Virgin Steele se nisu ni otisnuli na turneju kako bi album promovirali. Ne isplati se. Baza fanova je premala. Savatage su zbog toga čak raspustili sastav.

Kad su Virgin Steele započeli s Immortal I Stand, rodilo se nekoliko zagonetki. Je li onaj gitarist na pozornici Edward Pursino, ili ne? Jest, jest. Ako ni zbog čega drugog, odaje ga barem karakterističan nos. Pursino je obrijao brkove i bradu te si nadjenuo frizuru “ljubaznog dečka”. Godine jednostavno prolaze nečujno, a čelo raste i raste. Crna Gibson SG još ga uvijek nije napustila. Uz vražjeg DeFeisa, na pozornici su se pojavili bubnjar Frank Gilchreist i gitarist Josh Block (potonji je na europskoj turneji 2001. svirao bas-gitaru). Jesam li zaboravio koga nabrojati? Da. Basista. Virgin Steele uživo nastupaju bez basista. Ni u studiju ga ne trebaju. To je rijedak slučaj, ali slučaj koji poznajemo čak i kod progresivnih praotaca Van Der Graaf Generator. Povrh svega, DeFeis se odlučio samo za ulogu pjevača, pa su Virgin Steele u cijelosti svirali uz pomoć zvučne matrice klavijatura. Na svoj način je logično da se za svega četiri, možda pet koncerata po Europi ne isplati vući svu opremu sa sobom, ali ipak. Čudno je gledati Virgin Steele koji ti sviraju uz zvučnu matricu. Možeš se tješiti da je matrica ovako ili onako “studijski David DeFeis”, ali tad moraš biti barem malo pijan da bi izdržao tu ravnodušnost.

U jednom su satu Virgin Steele ipak pokazali da još nisu zaboravili kako se služi pozornicom, i kroz klasični repertoar, koji su činile još i Wine Of Violence, Symphony Of Steel, Kingdom Of The Fearless, Noble Savage, Defiance i, očekivano, završna Burning Of Rome (Cry For Pompeii), oduševili su kojih 400 razgolićenih metalaca! Oni su se tad otresali strašne popodnevne sparine. Pred kraj koncerta nebo se opasno naoblačilo i zaprijetilo je pravom olujom. Ali samo zaprijetilo.

David je nekoliko puta pošteno zapalio publiku svojim karizmom i snagom nastupa kakvu zahtijeva power metal “a la Virgin Steele” – sastav jedinstvene umjetničke figure na planetu Zemlji, a ponajprije je njegov odličan nastup potvrdio da je pjevač sačuvao svoj kameleonski vokal posve netaknutim. Ako ne prije, u to smo se uvjerili uz savršeno izvođenje teškog refrena u Noble Savage. A ipak, gle vraga. Tko će svirati klavijature, ako ne DeFeis? Dakle, nešto nam je nedostajalo. I da. Mi koji smo sastav vidjeli na pozornici 2001. znamo da je sposoban svirati bez zvučne matrice. Upravo zbog tog manjka klavijatura to je bio onaj Virgin Steele koncert koji je jednostavno zreo da što prije utone u zaborav.

Prevlast američkih sastava nastavila se i nakon što su na pozornicu stupili Manowarovi štićenici Holyhell. Američki power metalci, koji mnoge svoje koračnice grade na ritmičkim temeljima svojih “steroidno” oblikovanih uzora, a tome dodaju blage elemente gotičkog vokala pjevačice Marie Breon, djelovali su znatno blijeđe i stereotipnije. I to bez zvučne matrice klavijatura! Holyhell su definitivno trebali nastupiti u sklopu festivala prije Virgin Steele. Jednolične power metal skladbice bile su dozirane obilnom mjerom pozerstva, u kojem tog dana nisi lako mogao naći nekoga tko bi se mogao mjeriti s gitaristom sastava Joeom Stumpom. Nekoliko solo eskapada gitarista brzo je ukazalo na to da je riječ o neoklasično obrazovanom glazbeniku, ponajprije nadahnutom Y. J. Malmsteenom. Sastav je u svoj repertoar smjestio i obradu sastava Dio pod naslovom Holy Diver. Lijepo je da se sastav na takav način zahvaljuje pokojnoj pjevačkoj eminenciji, ali se nekoliko puta ritmički pogromno posvađao kroz izvedbu. Ni Marijino pjevanje nekako nije bilo dostojno razine originala.

Kamelot se mogu pohvaliti nizom izvrsnih zgušenica koje su sinonim za odlično kombiniranje power metal spevnosti, himničnosti i epske pompoznosti. Ukratko, bogato aranžirane skladbe, autoritativni i melodično “u točku” izbrušeni refreni. Sastav je, kao jedini na festivalu, ponudio i obilje pirotehničkih efekata. Američki sastav s Floride iznenađuje europskim zvukom. Tako je naravno znatno uspješniji u Europi sa svojim opusom nego u SAD-u. Koncert su otvorili s Rule The World s aktualnog studijskog albuma “Ghost Opera”, a njegovo promoviranje potkrijepili su naslovnom skladbom.

Bez obzira na dobro raspoloženje publike pod pozornicom i poveću mjeru scenskog teatra, utisak koncerta pokvario je vokal Roya Khana, koji nekim sekvencama u refrenima nikako nije mogao parirati, pa je bio primoran prilagođavati vokal i držati se nižih položaja. Kamelot su inače posve sigurno izveli svoj nastup, a na svoj su program među ostalim dodali i skladbe The Great Pandemonium, Center Of The Universe, The Haunting (Somewhere In Time), a nastup su zaključili s March Of Mephisto.

Arch Enemy bili su ružno pače festivala! Nazovimo ih melodičnim death metalcima. Utjelovljenje odlične mjere ekstremnog i melodičnog, do savršenstva ugođeni, uigrani, sastav u kojem se briljantnost pojedinih članova kvinteta samopojačava do maksimuma. I tom fenomenu nije ovaj put pobjegao ni tolminski Magic Circle Festival. To nije ni teško kad u sastavu imaš Carcassovca Michaela Amotta, njegovog mlađeg brata Christophera, Mercyful Fateova basista Sharleea D’Angela, fantastičnog Daniela Erlandssona na bubnjevima i za nadodatak još i podivljalu ždrebicu koja ti “odrikuje” sve “growl” vokale – bestijalnu Angelu Gossow. Kažu da je otrov u malim bočicama. U slučaju Angele to sigurno vrijedi – barem što se tiče scenskog nastupa.

Sastav je svoj čvrst i koherentan nastup otvorio s The Immortal! Pozornica u znaku stroboskopskog treperenja! Zvuk odličan. Do tog trenutka sastavi doista nisu posluživali nekim posebno dobrim zvukom, a kod Arch Enemy obje su se gitare jasno čule kroz cijeli koncert. Sve solaže. Lijeva i desna gitara. Sve harmonije u tercama. Kroz rad gitara vehementno se probijala bas linija metalnog hrumenja, Erlandsson je osupnuo još jednom tehnikom sviranja bubnjeva. Bilo ga je užitak pratiti u solo točki. Angela, kao uvijek odjevena vojnički, nije zaobišla ni svoju tipičnu scensku politiku vrtnje kose! Naravno, growlovi učvršćeni na izlaznim dijelovima “echo” efektima, cura se odlično držala na pozornici kroz sat vremena nastupa. Braća Amott ponovno su opčinila gitarističke sladokusce svojim radom, osobito točnošću sviranja, kakvu primjerice utjelovljuje skladba Ravenous. Sastav je na vrhuncu svojih snaga, a to odražava i scenska snaga izvrsne radne kemije i veza koje su izrasle među glazbenicima.

Kad je Angela tijekom koncerta pokušala izazvati publiku pod pozornicom da se prepusti “circle pitu”, to joj nikako nije polazilo za rukom. Zato je skladbu Dark Insanity posvetila svima onima koji ne vole “mošanje”. Publika je naime bila sastavljena većinom od “power” metalaca. Unatoč tome, prostor pred pozornicom već je bio pun. Svakako na račun Manowar fanova koji su si željeli još prije dolaska svojih junaka na pozornicu osigurati što bolju poziciju za praćenje koncerta.

Kao rečeno. Arch Enemy ovaj put nisu naletjeli na opće ludilo pod pozornicom. Unatoč tome, njihova besprijekorna egzekucija nanizala je među ostalim još skladbe I Will Live Again, Revolution Begins, The Immortal, Dead Eyes See No Future, Bury Me An Angel. Angela je između točaka trebala nekoliko stanki da se nadiše. Dobro joj je došao instrumental Snow Bound, koji se prelio u završetak koncerta, kad je sastav pritisnuo gas s Nemesis. Baš pred kraj su se i ljudi konkretnije prenuli pod pozornicom kad su se ruke napokon masovno podigle prema nebu uz We Will Rise. Koncert Arch Enemy bio je po kvaliteti stepenicu iznad svih izvođača, pa i iznad Manowara. To je neosporno. Kao da su sletjeli s drugog planeta. U samoj izvedbi, u kojoj su elementi ekstremne agresije sviranja na silu i urođenog osjećaja za dodavanje ukusnih melodija (obično majstorski harmoniziranih od strane obaju gitarskih čarobnjaka) naizgled perolakom lakoćom predstavljali rock. S takvim nepopustljivim nastupima Arch Enemy bi si u budućnosti sastav mogao čak zaslužiti posebno mjesto u glazbenom leksikonu ili, ako želite, udžbeniku!

Taman na vrijeme završilo je finale svjetskog prvenstva u nogometu, u kojem su Španjolci uništili Nizozemce tri minute prije kraja drugog produžetka, he, he, he… I svi metalski ljubitelji nogometa napokon su se “postrugali” pod pozornicu. Sat je 23.00 i čuje se svečani uvodni napjev! Zastave se dižu. Fanovi podivljaju. Kojih 4000, ne više. Malo za festival i Manowar. Ovaj put su ga spašavali talijanski fanovi.

Udara nova Call To Arms! Glasnooooo!!!! Preglasnooooo!!! Čuje li se? Ništa. Zvuk “zgodljan”, DeMaio odlučno prenaglašen u miksu. Pozornica je djelovala kao utvrda uz pogled na gigantsku slagalinu monitora “odjevenih” u čelik! Kako se za Manowar i pristoji. Ni nakon Hand Of Doom nije izgledalo da će se slika u zvuku nešto popraviti. Eric Adams imao je svoj dan i svoje je vokale položio na traženoj razini. Čak i s karakterističnim vriskovima koji ga ni u jednoj točki nisu ostavili na cjedilu.

Koncert Manowar je pustolovina u ratnu vihoru. Sastava i publike. Neki se iz te ratne vihore neće nikad više vratiti, kako nalaže skladba Hand Of Doom u nastavku. Kings Of Metal ulila je nadu da momci neće svirati uglavnom samo novije skladbe, ali situaciju ubrzo iza nje preokrene God Or Man s EP-ja “Thunder In The Sky” (2009), koja spada među posrećene skladbe i na pozornici je zvučala silno vatreno. Do te skladbe se i zvuk korjenito popravio i na uho se moglo razlikovati Logana i DeMaia. Slijedi tiha najava novog studijskog albuma “Hammer Of The Gods” naslovljena kao Die With Honour, koja se ni po čemu stilski ne odmiče od prije čutog na repertoaru.

Ljudi pod pozornicom, začarani, stišću ruke prema nebu, iznad glave u obliku čekića i tako pozdravljaju sastav na pozornici, dok vijore zastave. A to je bila mnogo, mnogo smanjena verzija koncerata Manowara kakve poznaje primjerice Njemačka. Ovaj put su situaciju spašavali osobito talijanski ljubitelji ovog sastava, kojih je vrvjelo na prizorištu. Oni su i daleko najviše galamili tijekom koncerta.

Svaki od članova sastava imao je osiguranu i solo točku. Zabavna je bila ponajprije Adamsova, koja je prisilila publiku da prati neke od najnemogućijih pjevačkih položaja te si stjenovito pročisti glasnice i dišne putove. U jednom od rijetkih prekida namijenjenih teatralnim obraćanjima DeMaio je pozvao narod da otpjeva rođendansku zdravicu – tko bi pomislio, slavljenicima Ericu Adamsu i Holyhell pjevačici Mariji Breon!

Kroz novije Thunder In The Sky, Sleipnir i Loki God Of Fire nastup se prevaljuje prema svom kraju. Naravno nije izostao ni “jedinstveni” teatar s Joeyem DeMaiom. Uz “prešernje emotivne izljeve” i “razgrtanje dubokog shvaćanja o tome što je glavno životno načelo”, slijede na zapovijed poglavice – tepca jednolični vriskovi mnoštva “Fuck You”, koji odjekuju tolminskim brdima. Naravno, teatralno prolijevanje piva po licu i možda čak i u usta… Baletan DeMaio odlučio je pokazati čak i nešto “muževnosti”, ako tu gestu naravno razumijemo kao oblik “mačizma”.

U dodatku se Manowar late u čast Ronnieja Jamesa Dija Black Sabbathove skladbe Heaven And Hell, u kojoj Adams pristupa s najmanje grlenosti u svom nastupu u Tolminu. Odsvirana je po manowarski, u izlazu se na stvar priklapa i dvostruka pedala za bas bubanj. A DeMaio je više nego očito pogrišio jedan od prijelaza…

S Black Wind, Fire And Steel Manowar se opraštaju nakon sat i 45 minuta. Ta klasika je premalo da bi isprala gorak priokus ignoriranja zlatnog opusa. Sastav je odlučio svirati očito samo još skladbe nastale nakon 2000. To je prilično tužno jer je materijal iz osamdesetih kultni, da ne govorim o nezaboravnoj klasici “Triumph Of The Steel” (1992). To što ti DeMaio na kraju pokida sve žice svoje bas-gitare uz snimljenu grmljavinu i munje, još je daleko od pravog flastera na neki podsvjesni podbadajući osjećaj koji nalaže stanje cjelokupnog zbroja “mlitavosti”. Inače, vrlo lijep vatromet, momci. Ali na Bang Your Head!!! festivalu bit će ove godine još ljepši!

Zaključimo ovako. Ako si Manowar fan, onda ti mora biti sve po volji što god Manowar učine. Dakle, nemaš pravo na mišljenje. Ako DeMaiu i društvu pukne film pa sutra počnu svirati trip hop, bit ćeš pravi metalac samo ako budeš slušao trip-hop. Definitivno je, međutim, da je šaka od nekoliko tisuća glava uživala i plesala sa sastavom, i da je materijal izveden na traženoj kvalitetnoj razini. Naravno, treba dodati da se kroz koncert prilično manipulira zvukom. Jednom namjeste DeMaia preko svega, da stvar djeluje čak i smiješno kad vidiš prekriven gitaru, čak i vokal, a “balerina” Joey samouvjereno i uzvišeno bunca nekamo pred sebe…. Adams, koji je inače u Tolminu pjevao vrlo dobro, dobiva ogromno “echo” efekta koji podupire njegov vokal. Dakle ako ste pravi fanovi, onda morate na koncert Manowara u Njemačku. Tolmin je ponudio blijedu sjenu. Međutim, priličan dio krivnje za slabiji odaziv pada i na sam sastav, koji ne želi više svirati klasični materijal. Ipak je i to još uvijek bolje nego slušati Adamsov Nessun Dorma “recital”.

fotografije: Aleš Podbrežnik