Izdavač: earMUSIC
Datum izlaska: 7. 8. 2020.
Produkcija: Bob Ezrin
Trajanje albuma: 51.36 min
Žanr: Art rock / Heavy Rock / Hard Rock
Ocjena: 8.5/10
»Whoosh!« je dvadeset i prvi studijski album engleske hard rock institucije Deep Purple, čiji članovi i nakon više od pedeset godina od nastanka te legendarne grupe još uvijek puno radije uživaju u stvaranju nove glazbe nego u čitanju bajki svojim unucima. Album je trebao izaći već 12. lipnja 2020., no zbog pandemije virusa Covid-19 izlazak je pomaknut na 7. kolovoza. Ovaj su se put Deep Purple stvaranja kompozicija lotili na popriličnu ekonomičniji način nego inače, jer od trinaest »Whoosh!« skladbi samo jedna prelazi pet minuta. To je na svoj način dobro, jer su tako izbjegli moguću razvučenost pojedinih uradaka.
Tri su skladbe izašle kao digitalni singlovi, tako da su privrženici grupe već prije izlaska mogli dobiti okvirni uvid u zvučnu sliku novog albuma. Među njima je bio i uvodni »Throw My Bones«, koji je prilično ‘tradicionalistička’ Deep Purple stvar, dakle izravna hard rock ‘bomba’, s malo većim naglaskom na aranžerskoj raznovrsnosti Aireyevih klavijatura nego inače, dok sve skupa začini vrlo spretno uvedeno Morseovo gitarsko solo. Morse i Airey i dalje su pogonske snage ovog neuništivog kolektiva, kojem je pri pisanju novih skladbi i izvrsnoj produkciji pomogao legendarni producent Bob Ezrin. Gillanovi su tekstovi nešto cinični, samoironičniji i društveno kritičniji nego inače.
»Drop the Weapon«, u kojoj se ističe poglavito strastveno odsvirano orguljaško solo, Ianova je podrugljiva satira američkog oružarskog lobija. Naravno, ‘stari lisac’ Gillan se ni u poštovanim godinama nije odrekao povremenih zafrkancija vezanih uz nježniji spol, kao što se može čuti na skladbi »We’re All the Same in the Dark«, gdje je užitak čuti da posljednji originalni član Ian Paice, u idealnom spoju s Gloverovim tradicionalno melodičnim bas linijama, još uvijek nije izgubio izniman osjećaj za preciznost i inteligentne bubnjarske prijelaze. »Nothing At All« sa svojim razigranim središnjim aranžmanom, koji su ‘skuhali’ Morse i Airey, spada među najzanimljivije »Whoosh!« uratke, dok je pobjednički refren u spoju s debelim slojem orgulja također na svoj način vrlo privlačan. Za malo progrockovskog šarma pobrinulo se Aireyevo posve neočekivano, ali sjajno orguljaško solo, dok spoj s Morseovim keltski obojenim gitarskim pasažama stvara nostalgične harmonije.
»No Need to Shout« opet je nešto kompaktniji hard rocker s Gillanovim sarkastično-razigranim vokalnim nastupom i izvrsnom podrškom pratećih vokala, dok Aireyevo kratko klavirsko solo unosi i jedva primjetan jazzy dašak. Vrlo je zanimljiva i »Step By Step«, koja sadrži mračni ambijent i tekst srceparajuće tematike. Sukladno tome, ima sakralno obojen orguljaški uvod, sporije ritmove, gotovo prigušene gitarske pasaže, Gillanovo bolom prožeto pjevanje i orguljaške teksture koje zvuče kao da su uzete iz nekog filmskog horora. »What the What« neočekivani je rock’n’roll trenutak albuma. Vjerojatno je riječ o Gillanovu posvećenju pokojnom Little Richardu. Gillanu, koji je posljednjih godina, nakon brojnih desetljeća, oživio svoju nekadašnju postavu The Javelins, očito je opet zamirisao rock’n’roll, ali je bio dovoljno milostiv da to bude jedini takav trenutak na »Whoosh!«, koji je inače puno eksperimentalniji album nego što se to možda čini pri prvom slušanju.
»The Long Way« opet stvari vraća na ‘pravo mjesto’, jer je riječ o klasičnom Deep Purple hard rockeru s debelim slojevima orgulja, izuzetnom gitarskom kreativnošću, ritmičkom inteligencijom i standardnom Gillanovom vokalnom karizmom. Središnji gitarski riff jedan je od najzanimljivijih na albumu, dok posebnu pohvalu zaslužuje i fantastično gitarsko solo, koje kod takvog majstora kao što je Morse izlazi posve samorazumljivo. »The Power of the Moon«, najudarniji trenutak na albumu, donosi povratak u svijet vampira, vukodlaka i ubojitih psihopata, gdje vlada mračno ozračje na račun beskompromisnih gitarskih pasaža, tajanstveno obojenog pjevačkog nastupa i raznovrsnih sintesajzerskih tekstura s naglaskom na orguljama, koje kod ovakvih jezovitih koncepata uvijek odlično upale. »Remission Possible« kratki je instrumental na kojem se kratkim, ali odličnim solima iskazuju i Morse i Airey.
S orkestralnim aranžmanima začinjen »Man Alive«, koji je izašao i kao digitalni singl, također spada među zanimljivije »Whoosh!« trenutke, jer je riječ o vrlo dobrom povezivanju hard rock i progrock elemenata, dok za posebno osvježenje služi Gillanov društveno kritičan tekst, predstavljen kroz pjevanje i dvije kraće naracije. Orguljaško-gitarske pasaže opet su fanatične, dok višeglasni refren rađa novi Deep Purple koncertni standard.
»And the Adress« svojevrsno je iznenađenje, jer je riječ o iznova odsviranoj, skraćenoj verziji prve skladbe s prvog Deep Purple albuma »Shades of Deep Purple« iz 1968. Nova se verzija odrekla psihodeličnog uvoda i uz modernu produkciju ima malo kompaktniji pristup, ali zato nije ništa lošija. Jedini glazbenik koji je svirao na objema verzijama, novoj i onoj nastaloj prije više od pedeset godina, naravno je bubnjar Ian Paice. Pitanje zašto su skladbu iz ranog razdoblja, iz kojeg uživo inače izvode samo vječnozeleni »Hush«, odsvirali iznova, vjerojatno će još dugo mučiti neke Deep Purple privrženike. Je li riječ o još jednom posvećenju pokojnom originalnom klavijaturistu Jonu Lordu ili su time poručili da je sada ‘krug zatvoren’ i da je došlo vrijeme za zasluženi odmor?
Teoriju da je time ‘krug zatvoren’ pobija već završna, eksperimentalno obojena skladba »Dancing in My Sleep« s Gillanovim izrazito šaljivim vokalnim nastupom. Ovaj uradak zvuči i suvremeno i tradicionalno, jer sadrži orijentalno obojene simfonijske aranžmane koji će mnoge podsjetiti na klasik »Perfect Strangers«, a ne srami se ni tradicionalnih orguljaških pasaža pa čak ni minimalistički obojenih elektroničkih tekstura. Deep Purple su s »Whoosh!« odlučno poručili da im se sa studijskom mirovinom nikako ne žuri i da još uvijek izuzetno uživaju u stvaranju nove glazbe. I ovaj su put napravili izuzetno solidan uradak koji je po kvaliteti ravnopravan svim albumima nastalima otkako je u bend stigao Airey, a usto je i bolji od nekih postignuća s popriličnom starijom godinom izdanja. Suradnja s produkcijskim majstorom Ezrinom opet se bogato isplatila, dok se među novim skladbama ističu poglavito »Throw My Bones, »Nothing At All«, »The Power of the Moon«, »Man Alive« i »Dancing in My Sleep«.
Autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
Popis skladbi:
01. Throw My Bones
02. Drop The Weapon
03. We’re All The Same In The Dark
04. Nothing At All
05. No Need To Shout
06. Step By Step
07. What The What
08. The Long Way Round
09. The Power Of The Moon
10. Remission Possible
11. Man Alive
12. And The Address
13. Dancing In My Sleep
Postava:
Ian Gillan – vokal
Steve Morse – gitara
Don Airey – klavijature
Roger Glover – bas gitara
Ian Paice – bubnjevi
