Izdavač: Parlophone Records
Datum izlaska: 17. 7. 1968
Produkcija: Derek Lawrence
Trajanje albuma: 43.27 min
Žanr: Heavy Rock / Hard Rock
Ocjena: 7.5/10
Priča o nastanku Deep Purple prvijenca »Shades of Deep Purple« neizbježno je povezana s pričom o rođenju ove legendarne, višedimenzionalne britanske hard rock grupe. Uz brojne slavne podvige ‘zlatne’, takozvane Mark II postave, koju većina sljedbenika ovih teškorokerskih legendi još i danas najviše cijeni, često se zaboravlja da je nekoć postojala originalna Deep Purple postava (Mark I), koja je svojom jedinstvenom mješavinom psihodelije, simfonike, bluesa i rocka igrala izuzetno važnu ulogu u razvoju ranih oblika heavy rocka, ali i progresivnog rocka. Iako ih danas gotovo u jednakoj mjeri cijene obožavatelji heavy metala, hard rocka i progresivnog rocka, članovi Deep Purple još uvijek ne vole svrstavanje u ladice, što je s obzirom na to da je njihova glazba često nadilazila žanrovske okvire posve razumljivo.
Sve je počelo kad je bivšem bubnjaru grupe The Searchers Chrisu Curtisu sinula luda ideja da osnuje superzvjezdanu grupu imena Roundabout u kojoj bi se članovi neprestano mijenjali. Njegova vizija superzvjezdanog vrtuljka počela se polako ostvarivati kad je iz grupe The Artwoods kao prvog regruta doveo klasično obrazovanog svirača Hammond orgulja Jona Lorda. Lordu se uskoro pridružio svojeglavi gitarski dragulj Ritchie Blackmore, koji se nakon nagovaranja u nekoliko dana vratio iz Hamburga kako bi otišao na audiciju. Blackmore je već tada bio iznimno cijenjen povremeni gitarist koji je iza sebe imao suradnje s različitim grupama poput The Outlaws, Neil Christian and The Crusaders te Screaming Lord Sutch. Curtisovo paranoidno ponašanje, koje je vrlo brzo izišlo na vidjelo, postajalo je sve nepodnošljivije, pa je na kraju bio prisiljen napustiti vlastiti projekt.
Lord i Blackmore, koji su u međuvremenu ustanovili da se njihovi stilovi sviranja nadopunjuju kao med i maslac na kriški kruha, ipak su odlučili nastaviti s izgradnjom na novo definiranog Roundabout projekta te su u bend u nastajanju doveli Blackmoreova starog znanca, basista Nicka Simpera (ex-Johnny Kidd and The Pirates). Za bubnjarsku stolicu trebao je prvotno sjesti Bobby Woodman, no tijekom audicija za pjevača, na kojima je odabran Rod Evans (ex-The Maze), dogodio se drukčiji razvoj događaja. Blackmorea je naime potpuno osvojio tek 18-godišnji Ian Paice, koji je prije toga zajedno s Evansom zarađivao za kruh u grupi The Maze, pa je bubnjarsko mjesto nakon audicije odmah bilo njegovo. Paice je do danas ostao posljednji originalni član koji je sudjelovao u baš svim verzijama legendarne grupe. Tako je formirana originalna, MK I Deep Purple postava, koja se s guštom bacila na snimanje prvijenca. Ime Roundabout ubrzo nakon prvih koncerata završilo je u smeću, a novi naziv grupe odabran je na Blackmoreov poticaj.
»Shades of Deep Purple«, koji je u domovini naišao na prilično mlak komercijalni odjek, dok je odziv na njega u SAD-u, ponajviše zahvaljujući hitu »Hush«, bio posve drukčiji, bio je stilski, zanimljivo, bliži psihodeliji i ranom progresivnom rocku nego hard rocku kojim su nekoliko godina kasnije osvojili svijet. Većinom skladbi dominira fuzija masivnog i višeslojnog zvuka Lordovih Hammond orgulja, Blackmoreovih gitarističkih umjetnina koje izviru iz bluesovske romantike i Paiceovih širokogrudnih bubnjarskih figura. Evansov melodični, klasični ‘staroškolski engleski’ pjevački pristup bio je ključan da im se tako rano na širom otvore američka vrata, dok je Simper osiguravao nespektakularnu, ali solidnu ponudu bas linija.
»Shades of Deep Purple« sadržavao je četiri autorska djela i četiri obrade, među kojima se isticala prethodno spomenuta obrada Joea Southa naslovljena »Hush«, koju i danas izvode uživo. U osnovi je riječ o ugodnom pop rockeru s izrazito lijepim refrenom na krilima Evansova melodičnog vokala i ljubavnim tekstom, u kojem se lako osjete utjecaji Beatlesa. Sve je potkrijepljeno šuštavim zvukom Hammond orgulja i slastoljubivim Lordovim solom u srednjem dijelu, koji je čak jedan od najslikovitijih u cijeloj karijeri ovog legendarnog klavijaturista. Unatoč Blackmoreovim bučnim gitarskim pasažama, »Hush« je praktički cijelo vrijeme potkrijepljen gotovo plesnim ritmom, što omogućuje dobru zabavu i u mnogočemu je pridonijelo ranom američkom uspjehu.
Otvarajući instrumental »And the Address«, na kojem se ističu sve prethodno nabrojene vrline pojedinih instrumentalista, plod je brojnih ranih jamova, što je kroz cijelu povijest Deep Purple postala omiljena praksa stvaranja novih skladbi. »One More Rainy Day« još je jedna opuštajuća skladba s izrazito pjevnim melodičnim refrenom koja uz potporu Lordovih punokrvnih orguljaških pasaža, Blackmoreovih bockavih gitarskih fraza i Paiceovih dobro odmjerenih bubnjarskih figura, pomalo iznenađujuće, nije naišla na veći komercijalni odjek.
Slijedi progresivnorockerski hibrid »Prelude/I’m So Glad«. Uvodni dio je instrumentalistički obojena orgija, utemeljena na aranžmanu iz prvog dijela suite Šeherezada u izvornoj režiji klasičnog ruskog skladatelja Nikolaja Rimskog-Korsakova, koju je Lord vrlo spretno preobrazio u pravi orguljaški dvoboj između Hammondica i Blackmoreove električne gitare. Potonja je već tada rezala zrak neobičnom oštrinom, pa kasniji stilski pomak prema hard rocku uopće nije bio toliko iznenađujući. U drugom dijelu ovog zabavnog eksperimenta slijedi prijelaz u obradu »I’m So Glad« (originalno Skip James), koju su prije toga obradili već Cream. Evans i Paice obradili su je još u svojoj prethodnoj postavi The Maze. Deep Purple ugledali su se na Creamovu verziju, kojoj je njihova obrada u mnogočemu srodna, uz važnu razliku da je duža i da kao cjelina zvuči znatno tvrđe, dok razigrani Hammondi ponovno pomažu Paiceovim bubnjevima da diktiraju izrazito temperamentan ritam.
Nepredvidivim instrumentalnim meandrima obilježena progresivnorockerska orgija »Mandrake Root« još je jedan omiljeni Deep Purple klasik, nastao kao rezultat dugog grupnog jama, koji od svih skladbi na ovom albumu možda najbolje svjedoči o kvaliteti originalne, MK I postave. Instrumentalni jam u srednjem dijelu ističe se ponajviše zahvaljujući gurmanskom Lordovu orguljaškom solu i Paiceovu neukrotivom krotenju bubnjarskog seta. I Blackmore svojom ponudom vrtoglavih gitarskih rifova dokazuje zašto je ubrzo postao cijenjen kao jedan od najboljih gitarista svih vremena. Na kasnijim koncertima to je postao jedan od onih Purple klasika koje su običavali razvući i na više od 20 minuta.
Vrlo posrećena obrada klasika grupe The Beatles »Help«, koja se navodno svidjela čak i legendarnim Bubamarcima, također je naišla na lijep komercijalni odjek kod Amerikanaca. Evansov melodični, klasično engleski vokalni pristup bio je kao stvoren za pjevanje beatlesovskih klasika, dok Lordove orgulje ovom zimzelenu dodaju još i posebnu vrstu topline. Deep Purple ne bi bili veliki inovatori da sve to nisu začinili kraćim instrumentalnim umetkom usred kojeg se ističe kratak, ali moćan gitarski solo. Psihodelični standard »Love Help Me« tipičan je predstavnik veseljački i pozitivistički obojenog MK I stila s razigranim ritmovima i Evansovim simpatično melodičnim vokalnim pristupom pod snažnim utjecajem grupe The Beatles. Ipak, unatoč prilično providnom ljubavnom tekstu, nema ni traga bilo kakvoj instrumentalnoj naivnosti.
Završni melankolični prog rock-blues hibrid »Hey Joe« (originalni autor Billy Roberts) još je jedan instant Deep Purple klasik, koji u instrumentalnom uvodu sadrži vojnički marš na bubnjevima, nakostriješen slijed gitarskih fraza i zvonki sloj Hammond orgulja. Lordove orguljaške vragolije odlično se vežu na Blackmoreove neukroćene gitarske eskapade te sve zajedno dovode do blues rockerski obojenog dijela u koji se uključuje i Evansov vokal. Opterećen težinom neočekivanog američkog uspjeha, originalni Purple pjevač tu s bluesom začinjenim pristupom prvi put izrazitije demonstrira svoju često previđenu vokalnu raznolikost. Sve to cijelo vrijeme prate masivni slojevi Hammondica, dok je Blackmoreov gitarski solo ovaj put možda čak i najbolji na cijelom albumu. Iako je originalni tvorac »Hey Joe« bio Billy Roberts, bendu je pri adaptaciji glavna inspiracija bila obrada u režiji grupe Jimi Hendrix Experience iz 1966.
Psihodelično obojen prvijenac Deep Purple jasno je zrcalo originalne, Mark I postave, za koju je bilo karakteristično da je sa svakim sljedećim izdanjem skokovito napredovala u svom razvoju, a danas je prije svega zanimljiv svim istraživačima korijena heavy metala, hard rocka i progresivnog rocka. Unatoč tome što ne odražava kasniji znatno teži rokerski pristup po kojem su postali prepoznatljivi, »Shades of Deep Purple« bolji je prvijenac od mnogih dosega usporedivih legendarnih grupa te je sa stajališta zapanjujuće brze stilske evolucije Deep Purple iznimno vrijedan dokument njihovih ranih dana.
Ova je recenzija posvećena Jonu Lordu (1941-2012).
Autor: Peter Podbrežnik
Popis skladbi:
1. And The Address (4:37)
2. Hush (4:25)
3. One More Rainy Day (3:39)
4. Prelude: Happiness / I’m So Glad (7:20)
5. Mandrake Root (6:08)
6. Help (6:00)
7. Love Help Me (3:48)
8. Hey Joe (7:32)
Postava:
Rod Evans – vokal
Ritchie Blackmore – gitara
Jon Lord – Hammond orgulje, klavijature, prateći vokal
Nick Simper – bas gitara, prateći vokal
Ian Paice – bubnjevi
