Godina 1970. bila je za Black Sabbath naprosto prijelomna. U pravom smislu riječi. U veljači te godine izdali su svoj studijski prvijenac »Black Sabbath« (RockLine recenzija), a do kraja godine već su imali u džepu dva studijska albuma. 18. 9. 1970. naime je izašao drugi studijski album »Paranoid«. Ozzy Osbourne, Tony Iommi, Gezeer Butler i Bill Ward njime su nesvjesno okrenuli naglavačke tadašnju mitologiju rock’n’rolla, dok su zveckali i demonizirali po koncertnim pozornicama te misama posvećenima novoj rock’n’roll religiji polako osvajali gradove Velike Britanije, ali i ostatka europskog kontinenta.
»Paranoid« je snimljen u šest lipanjskih dana, točnije između 16. 6. i 21. 6. 1970. u Londonu. U dva studija: Regent Sound i Island. Sa sastavom je na snimanju albuma surađivao legendarni producent Rodger Bain.
»Paranoid«, koji je to postao u zadnji čas jer je isprva bilo dogovoreno da se album zove »War Pigs«, sadrži neke od najomiljenijih skladbi cijele karijere Black Sabbatha. Skladbi koje su kroz dugovječnu karijeru postale i ostale nehrđajući dio najobožavanijeg glazbenog željeza grupe: Electric Funeral, War Pigs, Iron Man, Fairies Wear Boots, Planet Caravan i naravno, naslovna skladba albuma.
RockLine recenziju albuma “Paranoid”, koju je napisao Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik, možeš pročitati OVDJE!
Fantomi ni na kraj pameti nije bilo da su svojom prvom europskom turnejom izazvali poprilično zanimanje publike, a kad su u lipnju iste godine ušli u studio, prema Geezerovim riječima i dalje su se morali boriti s cijelim svijetom za preživljavanje i opstanak. Bez obzira na to što su kritičari u recenzijama uglavnom razvalili prvijenac, lojalna baza sastava na tlu SAD-a također je rasla. Vrijeme Black Sabbatha, dakle, ipak nije bilo bačeno u vjetar.
Geezer Butler prisjeća se da im članovi obitelji nikako nisu vjerovali da će od birminghamskog četverca ikad išta biti. Isto su se rugali kvartetu i brojni bliski prijatelji, svaki put kad bi dečki natuknuli da se nadaju uspjehu. S obzirom na to da je album »Black Sabbath« snimljen u samo jednom danu, snimanje albuma »Paranoid« u šest dana bilo je za Black Sabbath pravi luksuz.
Bend je nekoliko skladbi napisao već tijekom prve turneje, izvodio ih i isprobavao na pozornicama pa je tako u studio došao dobro pripremljen i uigran. Dulje se zadržao i u Zürichu, gdje je nastupao u jednom od tamošnjih zabačenih klubova za svega nekoliko posjetitelja, pa i jednog čudaka, kako ga je opisao Iommi, koji bi svake večeri došao posve do pozornice, mahao rukama u zraku, dok bi mu iz džepova frcao sitniš. Iommi je rekao da je to mjesto bilo zabačeno i mrtvo kao kamen, no da im je vrijeme provedeno tamo dobro došlo jer su upravo tamo napisali nešto materijala, među ostalim i skladbu »War Pigs«. Butler kaže: »Došli smo u studio i odsvirali skladbe kao da je riječ o koncertu. Pojma nismo imali kako stvari funkcioniraju u studijima. Sve na albumu zvuči vrlo jednostavno, a ipak je teško snimiti bend uživo u studiju i pritom uhvatiti onu pravu vibru. Mnogim producentima to nije polazilo za rukom, a Rodger Bain bio je u tome vješt. Iznio nam je nekoliko prijedloga što da napravimo i uspjeli smo.«
Među prijedlozima koji su se isticali bio je i onaj famozni, da sastav napiše još jednu skladbu jer ima premalo materijala za album. Kad su Black Sabbath snimili svih sedam pjesama za album, na kraju su na istom mjestu napisali još i naslovnu skladbu albuma. I odmah je snimili.
Iommi kaže: Producent je rekao da nemamo dovoljno materijala za album. Da trebamo dodatne tri minute. Tako je nastao komad Paranoid. Bilo je usput. Dok su ostali bili u kantini na zalogaju, meni se rodila ideja za tu frazu.
Kad je Rodger Bain čuo tu skladbu, odmah je bio na oprezu: »Ovo radi kako treba. Što je to? Dobio sam nesiguran odgovor u smislu: »Samo se malo zafrkavamo.« i rekao sam: »Dobro, ali ovo je jako dobro. Snimimo to!«
Bill Ward kaže da je bilo oko pola dva popodne kad je Tony došao s idejom za glavnu frazu, a u dva sata sastav je skladbu već snimio. Onakvu kakvu poznajemo s albuma.
Ozzy Osbourne je o Paranoidu rekao sljedeće: »Kad sam odlazio kući tadašnjoj ženi, rekao sam joj ovo: »Mislim da smo snimili singl«, a ona je odvratila: »Pa vi ne snimate singlove.« Odvratio sam: »Znam, ali ta me skladba izluđuje već cijelo vrijeme otkad sam sjeo u vlak da me odveze kući.«
Geezer Bultler prisjeća se kako su se on i Ozzy usprotivili izvođenju te skladbe kad su prvi put čuli Iommijevo fraziranje: »Bilo je skroz na kraju snimanja albuma. Imali smo premalo materijala. Tony je smislio riff, ali smo Ozzy i ja smatrali da je previše sličan Led Zeppelinovu komadu Communication Breakdown. Led Zeppelin su nam se oduvijek sviđali. Kad bismo sjedili zajedno u krugu i pušili travu, rado smo slušali njihov prvi album. I kad je Iommi došao s tim riffom, Ozzy i ja odmah smo uočili sličnost s Led Zeppelinom i bili smo protiv toga da se ta skladba snimi. Zapravo smo imali prilično čvrst argument protiv. Pogodite tko je pogriješio? To što je ta skladba kasnije postala tako velik hit za nas i što je među svim našim skladbama postala vjerojatno čak i najpoznatija skladba Black Sabbatha svih vremena, govori sve!«
Izdavačka kuća Vertigo, koja je u skladbi Paranoid naravno vidjela novac, požurila je. Tako je skladba Paranoid 17. 7. 1970. izašla kao singl i plasirala se među pet najprodavanijih hitova, što je bilo vrlo iznenađujuće s obzirom na prirodu njezine poezije koja govori o ludilu i samoubojstvu. To je značilo da su Black Sabbath preko noći postali pop zvijezde, što ih nikako nije ispunjavalo oduševljenjem, nego prije potpunom nelagodom. Singl Paranoid zauzeo je četvrto mjesto ljestvice najprodavanijih hitova, gdje su mu društvo pravili Cliff Richard i Englebert Humperdink. Iommi se prisjeća: »Osjećali smo se kao izdajice, u smislu da pokušavamo ugoditi klincima koji gledaju emisiju »Top of the Pops«. Pojavili smo se i mi u toj emisiji, ali to za nas nikako nije bilo na mjestu. Na koncertima je počelo biti tako da nas je počela pratiti vrištava publika i da su čuli još neke naše skladbe, sigurno bi se posrali u gaće.«
Tadašnji i bivši menadžer sastava Jim Simpson dodaje: “Black Sabbath postajali su sve zanimljiviji. Tako su im se jednog dana približili Wilfred Pine i Patrick Meehan, koji su bili zaposleni kod ozloglašenog Dona Ardena, a on ih je uputio da uspostave kontakt sa sastavom. Black Sabbath su mi rekli da imaju sastanak u londonskom baru Wimpy. S obzirom na to da su bili otvoreni i da su mi to rekli, smatrao sam da im mogu vjerovati. Međutim, Pine i Meehan odvojili su se od Ardena i njihov prvi cilj bio je domoći se menadžiranja Black Sabbatha. To sam saznao tek nakon što sam primio pismo u kojem je pisalo da su Black Sabbath napustili moj menadžment. Podnio sam tužbu i trebalo je proći 14 godina da dobijem natrag sve što sam tada izgubio.«
Pine i Meehan su inače pokrali ogromne količine novca i samom sastavu, ali o tome nekom drugom prilikom.
Butler nastavlja: »Za nas je »Paranoid« bila samo još jedna pjesma, ništa drugo. A onda su nas jednog dana nazvali iz izdavačke kuće i rekli: »Paranoid« je vaša najbolja skladba na albumu. Nazovimo onda album kar »Paranoid«.«
Prijedlog sastavu naravno nije bio drag. Black Sabbath i izdavačka kuća Vertigo već su se prije toga natezali oko imena albuma. Taj se album isprva trebao zvati »Walpurgis Night«, no izdavačka kuća odbila je želju sastava rekavši da cijela stvar djeluje previše u stilu »Božić za sotoniste«. Dogovorili su se oko imena »War Pigs«. U zadnji čas i to se promijenilo.
»Naslovnica albuma doista je užasno očajna i proizlazi iz poruke skladbe »War Pigs«. Svi smo računali da će se album tako i zvati. Onda su promijenili ime albuma u »Paranoid«, tako da ta naslovnica nema baš nikakve veze s riječju Paranoid,« dodaje Butler.
“Na naslovnici stoji tip sa štitom i mačem, a album se zove »Paranoid«. Zamislite kakva smo pitanja zbog toga dobivali? Kakve veze ima naslovnica s naslovom albuma? Nikakve. Tako je to bilo.«, dodaje Iommi.
Sastav je odrastao na tvrdom birminghamskom kruhu, a »flower power« pokret, koji je te godine još uvijek potresao planet, bio je zadnja stvar s kojom bi simpatizirao. Hipijada i sve što je bilo povezano s njom grupi se gadilo. Sjećanje na srušene zgrade poslijeratnog Birminghama i svu bijedu bilo je još kako živo.
Black Sabbath su se na albumu Paranoid još više udaljili od bluesa i dodatno produbili svoju pogubnu pozu, zlokobnost i jezovitost bića sudnjeg dana. Fraziranje je postajalo sve teže i još crnje. Isto tako sastav je u pisanju tekstova ostao prizemljen. Black Sabbath su u tome držali do stvarnosti. Album »Paranoid« nosi društvenu kritičnost. Skladba Fairies Wear Boots odnosi se na susret sastava s hordom skinheadsa koji su nosili Dr. Martens čizme, pri čemu su im Black Sabbath jedva umaknuli iz kandži. Butler kaže: »Pisao sam o svemu što se događalo u našem svakodnevlju i što nas je okruživalo.« Skladba Electric Funeral nosi tekstove koji se odnose na hladni rat, pri čemu Butler dodaje da su tada doista mislili da će padati bombe. Samo se nije znalo hoće li im prvu atomsku bombu baciti Rusi ili Amerikanci. Predznak kontroverznosti sastavu je donio stih skladbe War Pigs, osobito stih »Satan laughing spreads his wings«, pri čemu Geezer kaže da pri izboru riječi »Satan« nije riječ o vragu, nego o metafori rata. Isto tako tekst o okupljanju generala, po uzoru na okupljanje vještica, ne apelira na vlade država ili političare, nego je jednostavno analogija za zlo. A onda su sve to okrenuli naglavačke drugi i proglasili sastav sotonističkim, što Black Sabbath naravno nikada nisu bili.
Album »Paranoid« izašao je 18. 9. 1970. U SAD-u je na ljestvici najprodavanijih ploča dosegnuo 23. mjesto, u Velikoj Britaniji prošao je bolje i dosegnuo 8. mjesto. No trebalo je još dosta vremena, sve do 7. 5. 1971., da u SAD-u dosegne zlatni status. Albumu je trebalo dodatnih 15 godina da postane platinast. Do 1995. postao je četverostruko platinast.
Album »Paranoid« učvrstio je status sastava i proširio njegovo ime na obje strane Atlantskog oceana. 30. 10. 1970. Black Sabbath krenuli su na svoju prvu američku turneju. Prvi koncert odsvirali su u New Jerseyju (Glassboro College). Geezer Butler prisjeća se: »U SAD-u su prije nas već prodrli Led Zeppelin i tako već malo odškrinuli vrata i za nas. Ipak smo bili iznenađeni jer je bilo očito da tamo doista nikad nisu vidjeli ništa slično Black Sabbathu. Jednostavno su poludjeli.«
Tony Iommi dodaje: »Sa sobom smo ponijeli glavno ozvučenje, ali za zvučnike nismo koristili sanduke pa kad su stigli sa ostatkom zrakoplovne prtljage u SAD, pola zvučnika bilo je uništeno. To je bila propast. Onda je naš tonski tehničar priključio naše ozvučenje na izvor struje, a kako u SAD-u imaju drukčije napajanje, sve je odletjelo u zrak.«
Rick Green, promotor tadašnje turneje, dodaje: »Izbacili su struju, i to ne samo u teretani, nego u cijeloj kući u kojoj su bili smješteni. Bez struje je ostao i kvart, pa čak i ulična rasvjeta. Ozzy Osbourne tada je imao samo 20 godina. Postavio se u jedan od kutova teretane i počeo cmizdriti: »Mrzim Ameriku i želim kući.«
Nije sve bilo tako crno, iako se crnina briljantno veže uz ime i pozu sastava. Toony Iommi nastavlja: »Poslije smo svirali u njujorškom Fillmore Eastu i bilo je fantastično. Otvorili smo večer prije The Faces i odlično se snašli. Žene su tamo djelovale puno otvorenije nego kod nas doma. Nismo ništa znali o ‘groupiesicama’. Tamo su nam se otvorile oči.«
Još prije nego što su Black Sabbath sletjeli na tlo SAD-a, album »Paranoid« tamo se već prodao u nekoliko tisuća – kakvih tisuća, u nekoliko desetaka tisuća primjeraka i publika ih je tako već dobro poznavala. »Paranoid« je Black Sabbathu donio status svjetski uvaženog sastava i do danas vrlo vjerojatno ostaje i najomiljeniji album Black Sabbatha.
Početkom sedamdesetih Black Sabbath su s albumom »Paranoid« doista zvučali kao ništa drugo na planetu. Kad se osvrneš na karizmu masivnog riffovskog ludila ultimativnih klasika: Iron Man, Electric Funeral i Hand Of Doom, odmah ti postane jasno kako je djelovao krajnje razarajući zvuk za 1970. godinu. Svi kasniji sastavi i pripadnici žanra doom metala učili su od Black Sabbatha i svaka fraza je nadahnuta Black Sabbathom sedamdesetih. Ponajprije je godila zvučna masivnost koju je sastav razvijao uz posve jednostavne glazbene poteze. Izravno, stvarno, prizemljeno, bez ikakva kiča i uz zavijajuće brujanje demonske bučnosti. Čak je i Mikael Akereldt (Opeth) jednom priznao: »Kad sam prvi put čuo onaj jezivi glas na početku skladbe Iron Man, skoro sam se posrao u gaće!« Doista. Jedan od temeljnih albuma koji su dali heavy metal.
Autor: Aleš Podbrežnik
Poseban prilog povodom 50. obljetnice albuma Black Sabbath možeš pročitati OVDJE!
