Izdavač: Metal Blade Records
Datum izlaska: 6. 11. 2020.
Produkcija: Jim Matheos
Duljina albuma: 72.23 min
Žanr: Progressive Metal
Ocjena: 10/10
Za uvod malo »romantike«. Žarkim će sljedbenicima novi album Fates Warning slomiti srce. Iz više aspekata. Bez brige. Svi su pozitivni, osim onog koji nagovješćuje da je ovo očito posljednji album u karijeri sastava.
Fates Warning su američke heavy metal legende koje su davno, recimo u prvoj polovici osamdesetih, počele svirati znatno bržu, agresivniju i tehnički zahtjevniju inačicu onoga što je u to vrijeme donosio heavy metal stare europske celine, koji je na krilima N.W.O.B.H.M.-a sve više prelazio u fokus globalne glazbene scene. Tako su Fates Warning nehotice natjerali glazbene kritičare da polako skuju novu žanrovsku oznaku, u koju su uspjeli strpati i osebujnost glazbenog artizma ovog benda. Bio je to progresivni metal, mnogo godina prije Dream Theater.
Fates Warning su preživjeli sve ere metala, vidjeli sve velike uspone, preživjeli cijeli metalski svemir. U karijeri koja je zakoračila u 37. godinu djelovanja. Jedina konstanta svih inkarnacija benda do danas ostaje gitarist Jim Matheos. Tihi poglavar sastava, glavni pokretač svega što bend gura naprijed. Fates Warning slove kao bend koji u cijeloj karijeri svojim obožavateljima nije servirao loš uradak.
»Long Day Good Night« je do danas ukupno trinaesti studijski album ovog iznimno cijenjenog benda, koji se može pohvaliti zagriženom četom luđačkih obožavatelja. Dakle, ne radi se o bataljunu, ali oni koji ga slušaju izrazito su predani štovatelji lika i djela sastava.
Bend se s novim albumom ponovno vratio pod okrilje Metal Blade Recordsa. Nakon jedanaest godina, otkako je izašao deseti studijski album benda, »FwX«. Čak su i naslovnice novog i upravo spomenutog albuma pomalo slične. Samo što jedna djeluje kao novo rođenje, a druga kao tiho gašenje. »Long Day Good Night« pobjednički je nastavak glazbenog puta ekspresionizma benda koji se ne zaustavlja i ne spava na lovorikama. Iskreno, Fates Warning spadaju među one prkosne izvođače koje možemo označiti kao najskriveniju i najbolje čuvanu tajnu glazbenog svijeta, kojima svijet nikad nije odao zasluženo priznanje za artizam. Pogotovo nakon što su početkom devedesetih u tren oka pompozno zauzeli progresivnometalno prijestolje Dream Theatera.
»Theories of Flight« (2016.) bio je u usporedbi s »Darkness in a Different Light« (2013.) glazbeno još definiraniji te je ponudio još više ravnoteže između tehničke kompleksnosti i progresivno istraživačke šarolikosti te glazbene vrijednosti. »Long Day Good Night« pak vrijedi kao album s nizom točaka iznimne slušljivosti zbog kojih mu se lako može dodati oznaka art rock. Zbog eklektičnosti, ali prije svega zato što je taj splet svih virtuoznih vrlina po kojima bend slovi tako savršeno spojen s neprestanom slušljivom grabežljivošću, što je u zbroju jamac pečatne i unikatne atmosfere kojom zapovijeda konkretan dramski teatar. Vi zahtjevniji glazbeni gurmani koji ste se možda uplašili da su Fates Warning na novom albumu postali marginalni i otišli putem Alter Bridgea ili Foo Fightersa, jako ste se prevarili. Samo trenuci eksperimentalno istraživačke nastrojenosti i virtuozne razigranosti, što poslovično proizlazi iz DNK ovog benda, raspoređeni su na albumu smislenije, što vrijedi i za one glazbeno najpečatnije točke koje brže dopiru do uha. A njih je ovaj put toliko da ih je teško pobrojati. I upravo to donosi izdašno iznenađenje. U pozitivnom smislu. Istovremeno je »Long Day Good Night« album na kojem su si Fates Warning priuštili nekoliko izleta koje do danas definitivno nisu isprobavali. Artistički smjelih i uspjelih izazova ima poprilično. Integracija bubnjara King Crimson i The Pineapple Thief te filigranskog i osjećajnog feelingaša Gavina Harrisona u izazovnoj, a krhkoj When Snow Falls ili gudačkih aranžmana u dirljivoj baladi Under The Sun.
Članovi benda bili su u vrijeme prije izbijanja covid-19 pandemije nevjerojatno aktivni. Izvan okrilja Fates Warning. Jim Matheos je prije dvije godine s bivšim pjevačem Fates Warning Johnom Archom izdao drugi album njihova zajedničkog projekta (RockLine recenzija), koji je još bolji od prvijenca, pri čemu je u suradnju uključio baš sve članove aktualne postave Fates Warning (osim Raya Aldera). Ray Alder je izdao svoj solo album, Joey Vera je snimio i izdao novi studijski album s Armored Saint (RockLine recenzija) i naposljetku, neslužbeni peti član, dakle koncertni član benda, gitarist Mike Abdow, ovog je proljeća izdao fantastičan instrumentalni samostalni studijski album (RockLine recenzija). Ako tome pribrojiš stilske otklone, koji su među tim izdanjima izraziti, jasno je da okupljanje dečkiju u zajedničko glazbeno tijelo uvijek jamči novu neispjevanu glazbenu priču koja može samo oduševljavati.
Upravo su ta bavljenja pridonijela tome da su dečki u proces stvaranja novog albuma ušli u izuzetno dobroj formi. Još zreliji, a prije svega Matheos je želio sastaviti materijal koji će u svemu biti Fates Warning, a istovremeno iznenađivati. I sam bend i njegove obožavatelje. Pritom Fates Warning nisu žrtvovali ni trunku svog, na milju prepoznatljivog eklekticizma.
Čovjek niti ne zna gdje bi počeo s opisivanjem materijala, toliko je razigran i slikovit. Pustolovan, oduševljavajuć i vrlo poznato zvuči. Ako preskočimo ravno prema repu albuma, The Longest Shadow of the Day – znate već kako je zimi sa sjenama u četiri popodne, zar ne? Riječ je o progresivnom vrhuncu albuma. Ne samo zato što je skladba duga jedanaest i pol minuta, nego zato što nagovara eksperimentalno. Uvodno skladbu otvara Abdow jazzovskom (clean) solažom s čistim gitarskim zvukom. To je ona točka koju ljubitelji jednostavno zahtijevaju od benda. Razvija se spektakularno. Kroz mnoštvo motiva i obrata ritmičkih ključeva i na jednom mjestu donosi sve što Fates Warning jesu. Bili su i nadajmo se da ostaju. Kad već sve djeluje da se radi o instrumentalu, uključuje se Alder s vokalom, što skladbu vodi u atmosferični završni krešendo.
“Long Day Good Night” doista djeluje kako govori naslov. Dan koji vrlo dugo gasne dok nestaje u jednako dugoj noći. Mračan je to album. Izrazito mračan. Djeluje kao oproštaj. Od početka do kraja. Oproštaj od svega. Naslovnica predstavlja posljednju zraku sunca koja zamire i napušta pusti svijet postapokaliptičnih vizura. Opljačkan svega u što smo ikad vjerovali. Ovo je vrlo vjerojatno posljednji album Fates Warning.
Album su počeli skladati Matheos i Alder još prošle godine i zapravo je rezultat njihove zajedničke i posebno tijesne suradnje. To se osjeća ponajviše po tome što se instrumenti često, filigranskim potezima finomehanike, prepredeno prilagođavaju vodećim vokalnim linijama, koje preuzimaju inicijativu i u kojima Alder naprosto fascinira svojim fenomenalnim vokalom i punom proživljenošću. Većinu tekstova napisao je Ray Alder, osim teksta za prije spomenutu The Longest Shadow of the Day, koji je Matheosov, i za skladbu The Last Song, za koju su ga napisali zajedno s Matheosom. To je uopće prvi put da su Alder i Matheos zajedno napisali tekst. I simbolično je to očito i posljednja skladba Fates Warning. Posljednja koja je napisana. Alder je naime u službenoj izjavi rekao da Matheos ubuduće više ne želi pisati glazbu za Fates Warning. Turneje svakako dolaze u obzir, ali kako stvari stoje, »Long Day Good Night« mogao bi biti posljednji album Fates Warning u karijeri.
Uvod i izlaz iz albuma međusobno se nadopunjuju. Kao izlazak i zalazak sunca. Izlaz iz albuma s akustičnom The Last Song priprema izvrsnu podlogu da se ponovno bacis na slušanje. Nakon trominutne atmosferične gradacije uvoda, The Destination Onward bukne s izrazitim rifom koji te zgrabi u tren. Odmah je jasno da će ovo biti odličan album. Uvodna skladba razgolićuje Alderovu spoznaju da će Fates Warning jednog dana prestati s karijerom. Spoznaja je to o nečemu što će se dogoditi. Na ovaj ili onaj način. Jer je suđeno da će se dogoditi. Trenutno bend funkcionira, ali je zapisan svom kraju, tako ili drukčije. Depresivan tekst. Ali majstorski mrakoljublje koje slama srce. Uvodno. Riječ je o najduljem albumu u karijeri benda, dugom dobrih 72 minute. Ni sekunda nije suvišna. Tako je cjelovit i dotjeran. Shuttered World nadograđuje uvodni nalet, djeluje još tvrđe i još napetije. Jedna je od najbržih skladbi albuma. Udarnosti joj ne manjka. Ni u grabežljivom, ali melankoličnom refrenu. Uopće, refrenski su napjevi ovaj put u pravilu svi redom pečatno grabežljivi. Teško je birati favorite albuma.
Prije svega, ovaj put posebno potresaju mirne točke, poput Under the Sun, na kojoj Fates Warning iznenađuju blagošću i gorčinom koju su sposobni tako krhko proizvesti. Komad koji bi se slobodno mogao vrtjeti na radijskim frekvencijama. Onima s barem trunkom glazbene načitanosti i glazbenog intelekta (ne u Sloveniji). Tu je izrazito duboka i čeznutljiva Now Comes the Rain, s briljantnom gradacijom između strofe i refrenskog napjeva, gdje raspoloženje u razvoju intenziteta neprestano raste.
Skladbe Now Comes the Rain i malo kasnija Begin Again povezane su. Tekstovima. Nakon svakog pada treba se znati podići. Raspjevana Scars govori o tome da neke stvari koje doživiš ostaju s tobom cijeli život i prate te kao ožiljci podsjetnici. Liar je prvi tekst za koji je Alder inspiraciju našao u aktualnoj političkoj situaciji. Naravno, sa SAD-om u žarištu, fasciniran užasavajućom spoznajom koliko se velikom broju ljudi čini prihvatljivom pokvarenost rasističke anarhije. The Way Home crpi inspiraciju iz priče od prije nekoliko godina, o zrakoplovu malezijske zrakoplovne tvrtke koji je tijekom leta čudesno nestao. Glass Houses oslanja se na sve veću ovisnost svjetske populacije o društvenim mrežama. When Snow Falls bila je isprva zamišljena kao dodatna skladba za verziju albuma koja bi izašla na japanskom tržištu. Bubnjeve za nju u cijelosti je odsvirao Gavin Harrison, jer je Jarzombek u vrijeme snimanja bio prezaposlen drugim stvarima. Djeluje kao najmirnija i hipnotički istraživačka točka, na kojoj si je bend priuštio artistički izlet kakav od njega inače nismo navikli. Alone We Walk govori o tome da svatko ide svojim putem. Jednog se dana Alder odlučio iz centra Madrida pješice uputiti kući. Tako je tijekom osam milja duge šetnje prema periferiji grada susretao sve manje i manje prolaznika na dvije noge. Alder se tako u nekom trenutku svog puta našao posve sam u parku. Sam sa sobom i svojim osjećajima.
Album nosi savršenu mješavinu potresne prodornosti odabranih fraza, koju oplemenjuje iznimna snaga ritam sekcije, gdje kraljuje organska narav zvučne produkcije. Sva ta ritmička prodornost kontrastno je okrunjena groove retorikom visoke dinamike bas linija Joeya Vere te neprestano genijalnih rošada i rolinga te izazovnih prijelaznih domišljatosti Bobbyja Jarzombeka. Album je vrhunski kumulus donekle neočekivanog razvoja događaja, koji su ovaj put, kako rečeno, upleteni u izuzetnu glazbenu kompaktnost formatiranja. Ovaj je put to prije art metal nego progresivnometalski album. Kao uradak prošao je kroz iznimno detaljiziranje i zapravo oličava skup najoptimiziranijih skladateljskih rješenja. Djelo je artističke briljantnosti i poseban album cijelog diskografskog opusa benda.
Ako je posljednji, već će samo po toj strani definitivno slomiti srce svim obožavateljima benda, a inače ga lomi njegova dubina i artistička izbrušenost, koja donosi bezgraničnu melankoliju. Kad se kao slušatelj nahraniš tom intenzivnom boli koju razgolićuju točke albuma, njegova je hipnotička, »slatko-gorka« opijenost utoliko izraženija. A ako je doista posljednji album Fates Warning, onda su se njime kao skladatelji oprostili u stilu najvećih glazbenih heroja galaksije. Definitivno jedan od najboljih albuma u karijeri benda, a ako ne najbolji, onda definitivno artistički najzreliji. Uključujući i rano razdoblje osamdesetih. Suvišno je dodati da je riječ o jednom od najboljih progresivnometalskih albuma ove godine. Čudno djeluje da se tako označava novi album legendarnog benda progresivnometalskog pionirstva, koji je prvi artistički zenit dosegnuo sredinom osamdesetih. Pogotovo jer je to već njegov trinaesti studijski dosezi. Ali tako je. I nakon bezbroj rotacija neprestano nagrađuje i u danoj ekspresiji zaposljava slušatelja. Toliko izražajne širine i dubine posjeduje. Podane skokom na novu razinu zrelosti artizma. Dobro poznatog artizma, koji ovaj put ključa od sve svete idejne svježine i pronicljivosti.
Autor: Aleš Podbrežnik
Popis skladbi:
1. The Destination Onward
2. Shuttered World
3. Alone We Walk
4. Now Comes the Rain
5. The Way Home
6. Under the Sun
7. Scars
8. Begin Again
9. When Snow Falls
10. Liar
11. Glass Houses
12. The Longest Shadow of the Day
13. The Last Song
Postava:
Ray Alder – vokal
Jim Matheos – gitara
Joey Vera – bas gitara
Bobby Jarzombek – bubnjevi
Gostujući glazbenici:
Mike Abdow – gitarističke solaže na skladbama br. 2, 5 i 12
Gavin Harrison – bubnjevi, udaraljke na skladbi br. 9
Mike Posen – violina na skladbi br. 6
Raphael Weinroth-Browne – čelo na skladbi br. 6
