Pain of Salvation: Panther

0 214

Izdavač: InsideOut Music
Datum izlaska: 28. 8. 2020.
Produkcija:  Daniel Gildenlöw & Daniel Bergstrand
Trajanje albuma: 53.32 min
Žanr: Progressive Metal / Crossover-Prog
Ocjena: 9.0/10


Pain of Salvation su krajem ovogodišnjeg kolovoza objavili svoj jedanaesti studijski album. Njime su svojim dugogodišnjim vjernim fanovima ponovno izmaknuli tlo pod nogama. Tko na to nije bio spreman, sigurno se dugo opotucao prije nego što je ponovno uhvatio ravnotežu i priključak na bend u 2020. »Panther« naime potresa. I to iz više aspekata. Nevjerojatnu hrabrost i drskost bend pokazuje i nakon punih 23 (plus) godine djelovanja, jer je ovo možda čak jedan od najprovokativnijih, ako ne i najbizarnijih albuma kad je riječ o eksperimentalnoj strani. »Scarsick« (2007) važi za onoga »ružnog pačića« koji je podijelio bazu fanova, a oni koji su ostali vjerni novim glazbenim smjerovima benda ni ovaj put neće okrenuti leđa. »Panther« je naprosto fascinantno djelo. Sve što bi si čovjek mogao zamisliti pod oznakom progresivni metal ovaj se put našlo na iznimno klimavim temeljima, jer je bend potpuno reafirmirao svoje poslanje na posve drugačijim glazbenim polazištima idejnog aranžiranja i lijepljenja zvučnih pastela u novi glazbeni izričaj. To je svakako prije crossover-prog album nego išta drugo. Nosi elemente elektroničke glazbe i alternativnog rocka, a metalski momenti ovaj su put tek dodatni začin koji razgibava atmosferu.  

Da. Elektronika. Uzorkovanje, programiranje, hrpa loopanja, razvučene gitarske fraze provučene kroz najčudnije efekte i zvučno nagrđivanje, daleko od one »klasično« zvuče metalske distorzije. Ako je prethodni album – »In the Passing Light of Day« iz 2017. – bio svojevrstan povratak formatu prve ere benda – prva četiri albuma, što je ponovno probudilo zanimanje svih progmetalskih purista -, »Panther« je izrazit otklon prema novim glazbenim obzorima, kojima je ovaj put zaplovio Daniel Gildenlöw sa svojom družinom. Pravi kontrast od tihog očekivanja, ali za sve koji godinama budno prate vrlo vješto žongliranje benda zvučnim eksperimentalizmom, ništa posebno šokantno. Već su prva dva singla kojima je bend najavio album, Accelerator i Restless Boy, nagovještavala da će novi album biti potpuno nova glazbena priča o Pain Of Salvation. Put benda je put artističkog samootkrivanja i s te bi se strane mogli zvati i Path of Salvation. »Panther« je izrazit primjer toga. Epska simfoničnost je unatoč svom zvučnom odbijanju zajamčena kroz cijeli album. Uz epsku završnu progresivnu suitu Icon, druga skladba albuma, grabežljivi Unfuture, po strukturi je najbliža onome što bismo u usporedbi s prethodnim albumima mogli označiti tipičnim za Pain of Salvation.

Vrlo vjerojatno je Ragnar Zolberg upravo zato morao napustiti redove benda, jer se u novom smjeru nije najbolje snašao. U ekipu se vratio za Gildenlöwa provjereni Johan Hallgren, koji je takvim zadacima naravno dorastao. »Panther« je album koji raste polako. Zahtijeva punu koncentraciju. A i ne. Zahtijeva jednostavno vrijeme. Ponajprije pak potpuni unutarnji mir, opuštenost, odnosno što opušteniji, ali i znatiželjan um onoga tko ga otkriva. To je naime jako tvrd orah, što niti ne iznenađuje. To se dalo očekivati. Na njemu je bendu uspio eksperiment da zadrži sav svoj eklekticizam, pri čemu je ponovno revolucionarno zahvatio u zvučne strukture aranžiranja, i u produkcijskoj maniri i u maniri aranžiranja. Nije žrtvovao ni trun sebi svojstvenog artističkog karizmatičnog šarma. Izuzetno važan građevni element u svemu tome je vokal Daniela Gildenlöwa, koji je na milju prepoznatljiv i zapravo žarišna točka onoga što bi čovjek nazvao artističkom iskrenošću, golom iskrenošću, umjetničkom neokaljanošću. Djevičanstvom, ako hoćete. Na trenutke ponovno posjeduje toliko blagosti da izaziva trnce po koži, kao što je to glavni napjev tužne balade Wait. Majstorija. I ovaj put Gildenlöw slovi po svom vokalnom kameleonstvu, kojim bi mogao potpuno sam otpjevati opsežno operno djelo (u više uloga). Mnoštvo falsetnih skokova križanih s implozijom frenetičnih ispada, ako ne i shizoidnom vokalnom grmljavinom, pa onda ponovno grleno, gotovo šaptavo uzimanje stihova,… Nevjerojatno je što sve izvuče iz svog vokala. U tome je sigurno i danas ostao jedan od najboljih vokala progresivnometalske scene. Vokalna paleta boja i nijansi, istodobni emotivni karizmatični naboj kojim tako uvjerljivo i gotovo hipnotički nagovara i osvaja slušatelja, funkcionira besprijekorno. Taj prelom raspoloženja unutar naslovne skladbe između »freestyle« (rap) strofe i strogo muzikalnog refrenskog napjeva, koji slama srce, za slušatelja je doslovno prava šok terapija.

»Panther« nosi izrazito distopijsku atmosferu. Vrlo je mračan album. Idejno vrlo razgiban album koji oduševljava na svakom koraku. Ovaj put je zvučni krajolik dakle pun programskog uzorkovanja, elektroničkih trikova koji koketiraju sa slikovitom upotrebom klavijatura. Jednako tako osvajaju skokovi raspoloženja između mirnih pasaža, gdje proživljeni vokal prati samo klavir, što onda iznenada preokrenu silovite eksplozije zvučno multifacetnih struktura aranžiranja. Pain of Salvation uz sve to pobrinu se i za intenzivno razgibavanje fraza i motivskih figura implantacijom zahtjevnijih poliritmičkih struktura. Puno sinkopiranih, pri čemu se upuštaju u kvintole i septole. Nitko u kvartetu se dakle niti malo ne dosađuje. Ni na tren. Ukratko. Sve to dokazuje da su Pain of Salvation bend briljantnih glazbenika. Gledano na individualnoj razini. A budući da se mogu snaći s takvom karakternom individualnošću timski, to je jamac svojevrsne glazbene iskaznice benda i polazna točka neprestanog artističkog rasta eklekticizma benda.

Zapravo se ovaj put na album prikrade nešto onog (nedostajućeg) klasičnog zvuka, recimo onog »metalskog« zvuka, pa i to samo uvjetno. Npr. u završnom trinaest i pol minutnom epu Icon, koji zaključuje album. Općenito tamo negdje malo prije kraja osme minute, kad se fraziranje konačno prihvati domaće zvučećeg overdrivea  i istodobno isporuči jedinu »pravovjernu« gitarsku solažu na albumu, koja stvara izniman završni krešendo mračnjačke i distopijske atmosfere albuma.

»Panther« je konceptualiziran album. Slušatelja postavlja u distopijski svijet društva pasa i pantera. Uređenje svijeta karakterno je ustrojeno prema naravi pasa, koji u tom uređenju dominiraju nad panterima i nameću im svoj životni princip. Psi su također mnogo brojniji u tom društvu. Panteri se moraju snalaziti s društvenim normativima i standardima koji su im dakle potpuno strani. Inteligencija pantera nadilazi te društvene okvire, a njihovu drugačijost na individualnoj razini ne prihvaća nijedan pas. Zato su nerazumljeni i žigosani. Jer ne ispunjavaju društvene standarde i ne poistovjećuju se s njima. Za razliku od socijaliziranih pasa, panteri su savršeni samotnjaci koji se ne podređuju pravilima po kojima živi većina. Vrlo aktualan koncept za vremena u kojima živimo i u kojima se ljudi sve manje i manje oslanjaju na razmišljanje vlastitom pameću. A to postaje vrlo opasno za sve nas. Gubitak individualnosti, gubitak identiteta pojedinca i napokon poslanja koje mu je pri rođenju položeno u kolijevku. Grijeh je odreći se vlastitog identiteta, a ipak mu se većina odriče nesvjesno i nehotice. Svega toga danas je na svakom koraku odlučno previše. Reklame, mediji, božji posrednici, političari i strojevi misle umjesto nas. Izdrže samo najjači. Tihi ratnici i tihi pobunjenici. Panteri. Kad spojiš taj koncept s glazbom, aranžmanima i nadasve Gildenlöwovim fenomenalnim vokalom, postaje jasno da su Pain of Salvation s »Panther« ponovno artistički nadmašili sami sebe i izborili novi pobjednički poker asova. Kako se izvrsni ep Icon bliži kraju, Gildenlöwovi napjevi postaju sve intenzivniji, a melankolija sve grabežljivija i intenzivnija, dok osvaja prodornom osjećajnom dubinom. Raspoloženjska kulisa dramskog teatra koju bend uspostavi pri kraju albuma izvanredna je i naprosto te automatski natjera da album vrtiš ponovno.

Pain of Salvation ostaju nevjerojatna mašinerija. Ne podređuju se ustaljenim glazbenim principima, ni normativima. Ne podnose etiketiranje i ne poležavaju na lovorikama stare slave. Imaju pomalo peha što potječu iz vremena kada se dogodio prvi »post Dream Theaterovski progresivnometalski bum« sredinom devedesetih i što su svi od njih očekivali da će se držati kolosijeka »Remedy Lane »(2002). Pain of Salvation su s »Panther« poslužili artističku drskost koja će danas biti bliža ljubiteljima nekih Leprous nego progresivnometalskim puristima iz devedesetih. »Panther« je još jedan briljantan artistički međaš u diskografskom opusu ovog žilavog i nepokornog benda, koji njime nagovješćuje da još zdaleka nije rekao zadnju riječ. 

Autor: Aleš Podbrežnik


Popis skladbi:
1. Accelerator
2. Unfuture
3. Restless Boy
4. Wait
5. Keen To A Fault
6. Fur
7. Panther
8. Species
9. Icon

Postava:
Daniel Gildenlöw – vokal, gitara, itd…
Johan Hallgren – gitara, prateći vokal
Léo Margarit – bubnjevi, prateći vokal
Daniel Karlsson – klavijature, gitara, prateći vokal
Gustaf Hielm – bas gitara, prateći vokal

Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići