Frank Zappa bi upravo na današnji dan napunio okruglih 80 godina, da mu sudbina nije htjela drukčije. Nezaboravni umjetnički genij, veliki vizionar i mislilac, briljantan kreativni um, prije mnogo je godina svojim likom i djelom otkrio nova glazbena obzorja i nove dimenzije (r)evolucije rock glazbe. Ponajprije fuzijom gitarskog fraziranja s doslovno svakim glazbenim žanrom. Od klasične glazbe do free jazza i svega između, do razmjera koje je neuhvatljivo i bezgranično slikovito pokretala srž slobodoljubnog i istinoljubnog umjetničkog izraza. Bez ograničavanja i frontalno! To uz opće rušenje svih tabua. Prava umjetnost naime ne trpi i ne podnosi ograničavanja. Upravo zato je Frank Zappa društvenom sustavu više puta bio opasan trn u oku. Jednostavno zato što je njegov srčani um pokretao mase i dirnuo ih tako duboko da su se ljudi počeli okretati sebi i? Da. Koristiti vlastitu glavu. Upravo ono što nam “dušobrižnički pastiri” nezaustavljivo pokušavaju oduzeti i zbog čega je današnji svijet na rubu velike opasnosti, gdje ćemo morati pokazati veliku slogu ako želimo opstati i da s tom slogom opstanu životna načela, moral, vrijednosti i postava za koje su se borile generacije i generacije naših predaka. Za buduće generacije. Frank je živio puno i slobodno, a u svojim uvjerenjima nije pristajao na kompromise s onima koji su umjetnosti i ljudima nametali kontrolu i nadzor. Zbog velikog poštovanja koje ekipa RockLine gaji prema ovom jedinstvenom umjetniku, pripremili smo sažet biografski presjek njegova životnog puta. Slava Franku!
Frank Vincent Zappa ( 21. prosinca 1940. – 4. prosinca 1993.) bio je američki skladatelj, gitarist, pjevač, filmski redatelj i satiričar. U svojoj 33-godišnjoj glazbenoj karijeri Zappa se pokazao kao jedan od najplodnijih glazbenika/skladatelja 20. stoljeća. Između ostalog, izdao je više od 60 studijskih albuma (sve za života), od kojih su gotovo svi sadržavali originalne kompozicije. Uz to je bio izvrstan električni gitarist te nadaren producent i glazbeni inženjer, koji je samostalno producirao gotovo svaki svoj album od samog početka, 1966. godine.
Njegova su djela obuhvaćala gotovo sve poznate glazbene žanrove (između ostalog avangardu, big band, blues, klasičnu glazbu, doo-wop, elektroničku glazbu, funk, hard rock, jazz, jazz fusion, musique concrète, pop, progresivni rock, proto-rap, reggae, rock, ska i etno glazbu). Većinu njegovih djela prožimala je originalna mješavina visoke umjetnosti, rock opere, apsurda, iracionalnog humora i društvene satire. Zappa je bio poznat i kao veliki poznavatelj i otkrivač brojnih glazbenih talenata. U njegovim brojnim sastavima svojedobno su svirali glazbenici poput Adriana Belewa, Terryja Bozzija, Aynsleyja Dunbara, Lowella Georgea, Jean-Luca Pontyja, Ruth Underwood, Georgea Dukea, Vinnieja Colaiute, Mikea Keneallyja i Stevea Vaija.
Zappa je tijekom karijere diljem svijeta imao brojne izuzetno vjerne sljedbenike, osobito u SAD-u, Velikoj Britaniji, Italiji, Njemačkoj i skandinavskim zemljama. Njegovi rani albumi znatno su utjecali na brojne sastave. Oni njegovi albumi koje su glazbeni kritičari dobro prihvatili donijeli su mu i zamjetan komercijalni uspjeh, osobito krajem 70-ih i početkom 80-ih, s hit singlovima “Don’t Eat The Yellow Snow”, “Dancin’ Fool”, “Bobby Brown Goes Down” i “Valley Girl”. Zappa, sudeći ponajprije po njegovim brojnim oštrim komentarima o glazbenoj industriji, nikad nije previše držao do komercijalnog uspjeha i potvrde.
Frank Vincent Zappa rodio se u Baltimoreu 21. prosinca 1940. Kad mu je bilo 10 godina, s roditeljima se preselio u Kaliforniju. Prvi instrument koji je svirao bili su bubnjevi. U to je vrijeme Frank od glazbe najviše volio ritam i blues. No kad je Zappa 1954. otkrio ploču “The Complete Works Of Edgar Varèse, Vol. One”, neobične i avangardne kompozicije na albumu potpuno su ga osvojile. To je vjerojatno bio Frankov prvi susret s apstraktnim glazbenim kompozicijama; s glazbenim oblicima koji su se kasnije pojavili i u njegovoj vlastitoj glazbi. Dok je pohađao srednju školu, svirao je u raznim garažnim sastavima. No vlastitu rock ‘n’ roll glazbu počeo je pisati tek u ranim dvadesetima. Klasičnu glazbu pak počeo je pisati već s 18 godina. Nekoliko svojih najranijih kompozicija napisao je za svakojake filmove B-kategorije, poput »The World’s Greatest Sinner« i »Run Home Slow« (čiji je scenarij napisao njegov srednjoškolski učitelj). Glavna tema iz »Run Home Slow« danas se može čuti na kompilacijama »The Lost Episodes« (1996) i »The Mystery Disc« (1998). Od 1962. do 1964. Zappa je pisao glazbu za nekoliko različitih sastava (te skladbe možeš pronaći na kompilacijama »Cucamonga« (1998) i »For Collectors Only« (2003)). Godine 1964. Zappa osniva vlastiti sastav The Soul Giants. Kasnije ga preimenuje u The Mothers (što je bila svojevrsna kompromisna skraćenica za ‘motherfuckers’). Ubrzo nakon toga sastav privlači pozornost producenta Toma Wilsona. The Mothers potpisuju ugovor s izdavačkom kućom Verve, podružnicom MGM Records, a zatim mijenjaju ime u The Mothers Of Invention (kako bi udovoljili većini čelnika u MGM Records, koji su smatrali da je prijašnje ime sastava previše provokativno). Godine 1966. izdaju svoj prvi album »Freak Out!«, drugi dvostruki album (nakon »Blonde On Blonde« Boba Dylana) i prema mišljenju većine prvi konceptualni album u povijesti rock glazbe, koji je znatno utjecao na razvoj progresivnog rocka. Taj revolucionarni album sadržavao je neobičnu mješavinu rhythm and bluesa, satiričnih tekstova i avangarde. S prvom verzijom The Mothers of Invention Zappa je stvorio brojna remek-djela progresivnog rocka. Svi njegovi albumi iz 60-ih fantastični su, uz iznimku »Cruising With Ruben & The Jets« (1968), koji je njegov satirični poklon doo-wop glazbi. Od njegovih ranih albuma posebno je vrijedan spomena »We’re Only In It For The Money« (1968), na kojem Zappa zbija šale na račun tadašnje hipijevske kulture i klasika The Beatlesa »Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band« (1967). Cijeli omot albuma »We’re Only In It For The Money« parodija je na taj album. Dana 20. kolovoza 1969. Zappa raspušta The Mothers of Invention. Najvažniji članovi rane postave The Mothers of Invention bili su Frank Zappa (gitara, vokal, sve živo), Ray Collins (vokal), Jimmy Carl Black (bubnjevi i udaraljke, »maskota« sastava), Roy Estrada (bas gitara, vokal), Don Preston (klavijature), Billy Mundi (bubnjevi), Bunk Gardner (puhači), Jim ‘Motorhead’ Sherwood (puhači), Ian Underwood (puhači, klavir) i Ruth Underwood (udaraljke). Neki od tih glazbenika kasnije su se pojavili u drugim verzijama Zappina sastava i stvorili si ime kao samostalni glazbenici. Iz ranih godina treba spomenuti i njegov drugi solo album »Hot Rats« (1969), na kojem je počeo eksperimentirati s jazz rock fusionom, a vrijedi za jedan od njegovih najboljih i najomiljenijih.
U 70-ima Zappa je osnovao novu verziju The Mothers of Invention, u kojoj su bili i Mark Volman i Howard Kaylan, prije članovi sastava The Turtles, poznati i pod nadimcima Flo & Eddie. Ta je verzija sastava bila kratka vijeka, jer je Zappu tijekom nastupa u londonskoj dvorani Rainbow Theatre neki ludi »fan« gurnuo s pozornice. Posljedica je bila teška ozljeda. Nakon oporavka ponovno je obnovio The Mothers of Invention. U to su vrijeme uz njega, među ostalima, u sastavu bili: Ian i Ruth Underwood, Tom Fowler (bas gitara), Bruce Fowler (trombon), George Duke (klavijature), Jean-Luc Ponty (violina) i Napoleon Murphy Brock (saksofon). Zappa je većinu vremena bio glavni vokal i gitarist. S tom legendarnom postavom Zappa je snimio nekoliko svojih pristupačnijih i zabavnijih blues rock albuma. Dok neki ljubitelji ranih The Mothers of Invention nisu bili oduševljeni njegovim albumima iz tog razdoblja, ostali među njegova najbolja djela ubrajaju albume »Over-Nite Sensation« (1973), »Apostrophe (‘)« (1974) i »One Size Fits All« (1975). Moje je mišljenje da su oba razdoblja (kraj 60-ih i prva polovica 70-ih) njegove karijere fantastična. Sredinom 70-ih Zappa je počeo eksperimentirati i sa zvučnim snimanjima te je snimio album sa srednjoškolskim prijateljem Donom Van Vlietom (poznatijim pod umjetničkim nadimkom Captain Beefheart). Turneja iz 1975. i 1976. (s Terryjem Bozziom na bubnjevima) bila mu je posljednja sa sastavom pod imenom The Mothers Of Invention.
Tada se Zappa i službeno usredotočio na solo karijeru. Od kasnih sedamdesetih do početka osamdesetih surađivao je s glazbenicima poput Terryja Bozzija (bubnjevi), Adriana Belewa (gitara, vokal), Tommyja Marsa (klavijature, vokal), Patricka O’Hearna (bas gitara), Eddieja Jobsona (violina, klavijature), Raya Whitea (gitara, vokal) i Ikea Willisa (gitara, vokal). Godine 1979. Zappa snima »Joe’s Garage« (1979, RockLine recenzija), rock operu u tri dijela o tome što bi se moglo dogoditi kad bi glazba postala ilegalna. U 80-ima Zappa je bio izuzetno zaposlen. Snimio je seriju albuma »Shut Up ’N Play Yer Guitar« (1981) i album »Guitar« (1988), na kojem je pokazao kako je izvrstan gitarist tijekom godina postao. Osim toga snimio je nekoliko albuma s potpuno novom postavom, u kojoj su, među ostalima, bili Ray White, Ike Willis, Tommy Mars, Bobby Martin (klavijature, vokal), Scott Thunes (bas gitara), Chad Wackerman (bubnjevi), Ed Mann (udaraljke) i (povremeno) njegovo veliko otkriće Steve Vai (gitara). Zappa je u to vrijeme otišao i na Capitol Hill kako bi se borio protiv cenzure (američko udruženje čuvara javnog morala, okupljenih pod imenom »Parents Music Resource Center«, neprestano ga je napadalo i zahtijevalo zabranu izdavanja svih albuma koji sadrže »eksplicitne tekstove«, a između ostalog kao eksplicitan označilo je i album »Jazz From Hell« (1986), za koji je Zappa dobio grammyja i koji je u cijelosti instrumentalan, što zorno svjedoči o vjerodostojnosti te organizacije). Dijelovi tih zasjedanja mogu se čuti na albumu »Frank Zappa Meets The Mothers Of Prevention« (1985). U to vrijeme Zappa počinje eksperimentirati s tehnikom synclavier (posebna digitalna tehnika namijenjena sintezi i snimanju glazbe, zapravo prvi digitalni sintesajzer), kojom je snimljen i »Jazz From Hell«. Nakon velike svađe 1988. Zappa odlučuje otpustiti gotovo cijeli sastav. Zappa je do tada postao umoran od rada sa sastavom pa je ostatak svojih dana uglavnom samostalno svirao gitaru i koristio synclavier te izdavao koncertne kompilacije »You Can’t Do That On Stage Anymore« i »klasične« glazbene projekte poput »The Yellow Shark« (1993). Kad su liječnici ustanovili da ima rak prostate, to ga nije slomilo i čak je i nakon toga bez predaha nastavio stvarati glazbu. Kad je Frank Vincent Zappa 4. prosinca 1993. umro u dobi od 52 godine, svijet je izgubio jednog od svojih najvećih inovatora, kritičara i skladatelja. Njegov posljednji album »Civilisation Phase III« (1994), koji je počeo stvarati još u 80-ima, izašao je posthumno. Godine 1995. primljen je u Rock and Roll Hall of Fame, a 1997. posthumno je dobio grammyja za životno djelo. Njegovi najpoznatiji spomenici stoje u glavnom gradu Litve, Vilniusu, te u Bad Doberanu, malom gradu na sjeveru Njemačke. Zappinu ostavštinu posljednjih godina nastavljaju njegovi sinovi Dweezil i Ahmet, koji su 2006. organizirali i festival »Zappa Plays Zappa«, namijenjen ponajprije mlađim slušateljima koji nikad nisu upoznali Frankovu glazbu i na kojem su sudjelovali i neki bivši članovi Zappinih sastava, među njima Steve Vai, Napoleon Murphy Brock i Terry Bozzio.
Evo kratkog predstavljanja njegovih najboljih djela. Sva spomenuta djela obavezna su za glazbene sladokusce, a neka bi mogla biti dobra polazišta za one koji ne poznaju njegov rad. Kao prvo, svi njegovi albumi s ranom verzijom The Mothers (osim »Cruising With Ruben & The Jets«) vrlo su dobri. Najbolji su »We’re Only In It For The Money« (1968), »Uncle Meat« (1969) i »Weasels Ripped My Flesh« (1969). Debi »Freak Out!« (1966) manje je zanimljiv, ali ima poseban povijesni značaj i za neke je čak prvi album progresivnog rocka. Njegov drugi solo album »Hot Rats« (1969) sadrži nešto odličnog instrumentalnog (osim vokala Captaina Beefhearta na »Willie The Pimp«) jazz rock fusiona. »Hot Rats« je definitivno jedan od njegovih najboljih albuma te uz »WakaJawaka (1972) i »The Grand Wazoo« (1973) predstavlja vrhunac njegova eksperimentiranja s jazz fusionom. No većinu laika koji ne poznaju njegove albume s The Mothers of Invention i solo albume iz 60-ih spomenuti ga uradci mogu dobrano preplašiti i odvratiti od daljnjeg istraživanja. Ako želiš pristupačniju glazbu, možeš početi s »Over-Nite Sensation« (1973), »Apostrophe (‘) (1974)« ili »One Size Fits All« (1975). Sve su to odlični jazz blues rock albumi. Zappin najpopovskiji album bio je kontroverzni »Sheik Yerbouti« (1979). Sadrži mnogo pristupačnih Zappinih klasika s vrlo zabavnim tekstovima. Možeš početi i s kojom od kompilacija: »Strictly Commercial« (1995), »Have I Offended Someone? (1997)«, »Cheap Thrills« (1998) i »Son Of Cheep Thrills« (1999) sve su dobre kompilacije koje ti daju kratak uvid u to koliko je raznoliku glazbu stvarao ovaj glazbeni genij.
autor: Peter Podbrežnik
(uvodnik: Aleš Podbrežnik)