Izdavač: Island Records
Datum izlaska: 20. 11. 1970.
Produkcija: Greg Lake
Trajanje: 41.13 min
Žanr: Progressive Rock
Ocjena: 9.0/10
Kad je klavijaturistički čarobnjak Keith Emerson raspustio The Nice, jedan od najboljih proto prog sastava, jer im je postao pretijesan za njegov izniman talent, dobro je znao da kreće u posve novu glazbenu avanturu. A kad je za suradnju pozvao još jednog od najtalentiranijih pjevača tadašnje rock glazbe, Grega Lakea (inače i basista i gitarista) iz prog rock fenomena King Crimson te bubnjara Carla Palmera, koji je prije toga brusio talent u Atomic Rooster, temelji prvog pravog supersastava u povijesti rocka bili su konačno postavljeni. Utjecaji svih spomenutih sastava na njihovu su prvijencu jasno vidljivi. »Emerson, Lake & Palmer« album je koji spaja odlike svih triju prethodno spomenutih sastava u odličnu mješavinu (dakle, maštovito spajanje klasične glazbe i rocka iz The Nice, nepredvidljivost, inovativnost, mističnost i avangardnost King Crimson te jazzom obojenu psihodeličnost Atomic Rooster). Album je za sva tri već afirmirana glazbenika značio novi umjetnički početak, što dobro dočarava i naslovnica albuma s golubom (ili dušom) koji se uzdiže iz glave usnulog (mrtvog?) čovjeka.
Pojedine glazbenike zapravo ne treba posebno predstavljati, no ipak vrijedi reći nekoliko bitnih riječi o njima. Emerson je do izlaska albuma već bio afirmiran kao »čarobnjak« klavijatura, odnosno Hedrix instrumenata s tipkama, koji je u to vrijeme, ponajprije s tehničke strane, među rock klavijaturistima bio jednostavno nenadmašan. Osnivanjem Emerson, Lake & Palmer, odnosno skraćeno ELP, mogao je otvoriti ventil i osloboditi cijeli svoj potencijal. Ujedno je i po doprinosu od svih glazbenika na ovom albumu daleko najzastupljeniji. Lake je sastavu donio svoj melodični i bogati vokal te solidno sviranje basa i gitare. Iako njegovo sviranje gitare (kao i na kasnijim radovima sastava) na albumu ne dolazi do pravog izražaja i tu je tek za uzorak, treba spomenuti da je imao dobar osjećaj za stvaranje prikladnih melodija i suptilnih solaža na pravim mjestima (onih malo koliko ih je već bilo). Kao basist svoj je talent dokazao već u King Crimson, sastavu koji je oduvijek poznat po vrhunskim basistima. Carl Palmer bio je tada sa svojim jazzerski obojenim bubnjarskim zahvatima jedan od najtraženijih mladih bubnjarskih talenata. Svi ti različiti glazbeni utjecaji i načini sviranja pojedinih glazbenika na albumu stvaraju izniman stilski kontrast i doprinose njegovoj kompleksnosti i zvučnoj valovitosti. »Emerson, Lake & Palmer« album je koji, među ostalim, predstavlja i Emersonovu izvanrednu sposobnost uspješne interpretacije djela klasičnih skladatelja, većinom onih s početka 20. stoljeća (tko poznaje originalne verzije tih klasičnih djela pa ih usporedi s interpretacijama sastava, brzo će primijetiti da među njima nema nekih bitnih razlika, iako im sastav nedvojbeno dodaje vlastiti čar).
Album nije posve jedinstveno djelo kad je riječ o kompozicijama koje bi bile skupni rad sve trojice glazbenika. Na prvoj polovici albuma to je samo prva kompozicija »The Barbarian«, koja je do usijanja užarena interpretacija »Allegro Barbaro« klasičnog mađarskog skladatelja Béle Bartóka. U barbarski ritam skladbe u tren nas uvlači ponajprije energično preplitanje Emersonovih hammond orgulja i sintisajzera te Palmerovo mahnito udaranje po bubnjevima, nakon čega slijedi i Lakeova debela bas linija. Pri prvom prijelazu nastupaju Emersonove brzoprste solaže na klaviru. Na kraju slijedi dramatičan solo završetak na orguljama i bubnjevima. Slika podivljalog barbarina slušatelju se crta sama od sebe. »The Barbarian« izuzetno je ambiciozan uvod u album. Sastav je očito želio otvoriti svoj prvijenac pravom eksplozijom i to im je potpuno uspjelo. No, nakon svake eksplozije dolazi zatišje i kraće smirivanje. »Take A Pebble« složeno je strukturirana Lakeova balada koja predstavlja priličan stilski kontrast u odnosu na prethodnu skladbu jer posve smiruje njezino »barbarsko« raspoloženje. S psihodeličnim uvodom, gdje zvuk podsjeća na klizanje trzalica preko klavirskih žica, i smirenim ritmom, slušatelja može brzo odvesti u ugodnu zanesenost. Tada prvi put možemo čuti i Lakeov melodični, čisti i snažni vokal (kojim je proslavio već u King Crimson). Slijedi krhka melodija koju stvaraju Emersonov klavir i Palmerovo lagano udaranje po činelama. Lakeovo pjevanje ne traje dugo, nakon čega slijede opsežne Emersonove solaže na klaviru. Zatim se ritam opet malo smiri i nastupa dio u kojem možemo čuti nekakvo žuborenje i pucketanje mjehurića od sapunice, koji ponovno stvaraju psihodelično raspoloženje. U srednjem dijelu kompozicija se pretvara u folk rock skladbu, građenu na apalačkim zvukovima Lakeove akustične gitare, uz koju ide i pljeskanje rukama. Vrlo originalna zamisao koja kompoziciju privremeno prenosi u posve druge glazbene vode. Slijede nove klavirske solaže, Lakeov vokal i jazzerski Palmerovi zahvati na bubnjevima. Ovo je odlična kompozicija u kojoj prvi put do izražaja dolaze talenti sve trojice glazbenika i uz koju si slušatelj lako može priuštiti malo zanesenog sanjarenja. Da je ovo album iznimnih stilskih kontrasta potvrđuje usijani »Knife-Edge«, Emersonova interpretacija djela još jednog klasičnog skladatelja, Čeha Leoša Janáčeka i njegove »Sinfonietta« uz dodatak Lakeova vokala. To je i jedan od vrhunaca albuma. Sastav ovaj put zvuči još usijanije nego na »The Barbarian« i pokazuje koliko težak zvuk su iz sebe mogli izvući Emersonovi sintisajzeri. Lakeov vokal ovdje zvuči izuzetno razjareno i njegov vokalni talent ovdje dolazi do najvećeg izražaja na cijelom albumu. Emersonova solaža na hammond orguljama u zadnjem dijelu skladbe jedna je od najboljih na albumu, dok njegov sintisajzer većinu vremena zvuči kao crkvene orgulje. Skladba je tijekom godina stekla slavu jedne od najomiljenijih i najpoznatijih skladbi sastava, a posebno po tome što je Emerson tijekom njezina koncertnog izvođenja redovito zabijao noževe među tipke svojih orgulja. Palmerovo bubnjanje i ovaj je put vrlo dobro. Skladba je pravi ubojica, “za glavu nasaditi na vrh noža” tijekom njezina slušanja. Sadrži i mračan i sarkastičan Lakeov tekst (još jedan od njegovih brojnih talenata). U drugom dijelu albuma su kompozicije koje predstavljaju pojedinačne solo tvorevine svakog od trojice glazbenika. Svaki predstavlja onu glazbenu kompoziciju u kojoj je najjači. Prvo je tu demonstracija Emersonova bezgraničnog talenta na »The Three Fates«, suiti podijeljenoj u tri sekcije koje predstavljaju tri grčke božice sudbine Clotho, Lachesis i Atropos. To je kompozicija klasične glazbe u kojoj se Emerson iskazuje u svim svojim orguljaškim i klavirskim čarolijama, obično nadzvučnom brzinom, ali uvijek s jasnim osjećajem za tečan tijek kompozicije. U prvom dijelu »Clotho« svira posebne orkestralne orgulje, koje stvaraju izuzetno bogat zvuk. Zatim slijedi prijelaz na »Lachesis«, gdje na klaviru svira vrlo lijepe melodije, prvorazrednu demonstraciju suvremene klasične glazbe. Kod »Atropos« Emersonu se pridružuje i Palmer te njegov klavir obogaćuje jazzovskim udaraljkama. Unatoč Emersonovim izvanrednim demonstracijama tehnike ovladavanja klavijaturama (neki bi to nazvali i dokazivanjem vlastitog ego tripa), kompozicija nipošto ne gubi glavu i rep, što se obično događa u sličnim slučajevima, pa možemo uživati i u njezinoj dubini i ljepoti, nečemu što mogu dočarati samo majstori klasične glazbe. »Tank« je trenutak kad na red dolazi Palmer, koji svoj talent demonstrira ponajprije bogatim bubnjarskim solažama. Ovdje nije riječ o nekim razvučenim bubnjarskim solažama, nego o duljem fusion instrumentalu, u kojem Emerson duhovitim ubacivanjima cijelo vrijeme prati cjelokupni tijek Palmerova bubnjanja i primjereno ga nadograđuje. Za finale nastupa Lakeova besmrtna balada »Lucky Man«, koja je čista pobjeda, skladba koju poznaje najviše slušatelja i koja je ujedno i najveći hit sastava. Ova uvijek zelena balada s ironičnim tekstom o čovjeku koji je isprva imao svega u izobilju, ali ga je zatim kao vojnika ipak pogodio metak, sastavu je od svih skladbi na albumu nedvojbeno donijela najviše bodova. Nastala je potpunom slučajnošću i u izvornom je obliku bila Lakeov rad iz dječjih dana. »Lucky Man« je i inače izuzetno kvalitetno djelo i vrhunac albuma, iako ima daleko najjednostavniju strukturu i najmanje je progresivno djelo na njemu. No upravo ga zato resi neizmjerna ljepota i izvanredna poruka, nešto što nedostaje većini ostalih kompozicija. Građena je na Lakeovoj akustičnoj gitari i vokalu te jednostavnom ritmu. Njegova otmjena solaža na električnoj gitari pojavljuje se na pravom mjestu u pravo vrijeme. Na kraju slijedi i posve neočekivana Emersonova solo improvizacija na moogu, koja je navodno nastala potpuno spontano i skladbu pri kraju diže na još višu razinu.
»Emerson, Lake & Palmer« dojmljiv je debi triju monumentalnih glazbenika punih energije, svježih ideja i željnih dokazivanja. Album zrači i izuzetnom zrelošću pojedinih članova sastava (koju su doduše stekli već u prethodnim sastavima). Iako album nije remek-djelo, riječ je o jednom od najboljih debitantskih albuma u rock glazbi i albumu koji je neprocjenjive važnosti za progresivni rock. To je naime album koji je presudno pridonio popularizaciji žanra, ali i klasične glazbe među zagriženim rockerima. Istodobno, sastav svoj pravi potencijal još nije pokazao do savršenstva. »Emerson, Lake & Palmer« bez sumnje je jedan od najboljih albuma legendarnog trojca, koji je tako vrlo uspješno zacrtao svoj munjevit (pa makar i kratkotrajan) juriš na vrh žanra. Album nudi i izvrstan uvid u budućnost sastava.
Autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
Popis skladbi:
1. The Barbarian (4:33)
2. Take a Pebble (12:34)
3. Knife-Edge (5:08)
4. The Three Fates (7:45)
– a. Clotho (Royal Festival Hall organ)
– b. Lachesis (piano solo)
– c. Atropos (piano trio)
5. Tank (6:52)
6. Lucky Man (4:36)
Postava:
Greg Lake – vokal, bas gitara, električne i akustične gitare
Keith Emerson – Hammond orgulje, piano, clavinet, Royal Festival Hall pipe organ (4), modular Moog
Carl Palmer – bubnjevi, udaraljke
