Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Emerson, Lake & Palmer
Izdavač: Sanctuary Records
Izdanje: 1970
Ocjena: 4.5/5
Kad je klavijaturistički čarobnjak Keith Emerson raspustio The Nice, jedan od najboljih proto prog sastava, jer su mu postali pretijesni za njegov izniman talent, dobro je znao da kreće u posve novu glazbenu avanturu. A kad je na suradnju pozvao još jednog od najdarovitijih pjevača tadašnje rock glazbe, Grega Lakea (inače i basista i gitarista) iz prog rock fenomena King Crimson, te bubnjara Carla Palmera, koji je prije toga brusio talent u Atomic Rooster, temelji prvog pravog supersastava u povijesti rocka bili su konačno postavljeni. Utjecaji svih spomenutih sastava na njihovu su prvom albumu jasno vidljivi. “Emerson, Lake & Palmer” album je koji odlike sva tri prethodna sastava spaja u odličnu mješavinu (dakle, maštovito spajanje klasične glazbe i rocka iz The Nice, nepredvidljivost, inovativnost, mističnost i avangardnost King Crimson te jazzom obojena psihodeličnost Atomic Rooster). Album je za sva tri već afirmirana glazbenika značio novi umjetnički početak, što dobro dočarava i naslovnica albuma s golubom (ili dušom) koji se uzdiže iz glave usnulog (mrtvog?) čovjeka.
Pojedine glazbenike zapravo ne treba posebno predstavljati, ali ipak vrijedi o njima reći par bitnih riječi. Emerson je do izlaska albuma već bio afirmiran kao “čarobnjak” klavijatura, odnosno Hedrix instrumenata s tipkama, koji je u to vrijeme, ponajprije s tehničke strane, među rock klavijaturistima bio jednostavno nenadmašan. Osnivanjem Emerson, Lake & Palmer, ili skraćeno ELP, mogao je otvoriti ventil i osloboditi cijeli svoj potencijal. Ujedno je i po doprinosu od svih glazbenika na ovom albumu daleko najzastupljeniji. Lake je sastavu donio svoj melodični i bogati vokal te solidno sviranje basa i gitare. Iako njegovo sviranje gitare (kao i na kasnijim radovima sastava) na albumu ne dolazi do pravog izražaja i tek je za uzorak, treba spomenuti da je imao dobar osjećaj za stvaranje odgovarajućih melodija i suptilnih solaža na pravim mjestima (onih nekoliko koliko ih je već bilo). Kao basist svoj je talent dokazao već u King Crimson, sastavu koji je oduvijek poznat po vrhunskim basistima. Carl Palmer bio je tada sa svojim jazzerski obojenim bubnjarskim zahvatima jedan od najtraženijih mladih bubnjarskih talenata. Svi ti različiti glazbeni utjecaji i načini sviranja pojedinih glazbenika na albumu stvaraju izniman stilski kontrast te pridonose njegovoj kompleksnosti i zvučnoj valovitosti. “Emerson, Lake & Palmer” album je koji, među ostalim, predstavlja i Emersonovu izvanrednu sposobnost uspješne interpretacije djela klasičnih skladatelja, uglavnom onih s početka 20. stoljeća (tko poznaje originalne verzije tih klasičnih djela pa ih usporedi s interpretacijama sastava, brzo će primijetiti da među njima nema nekih bitnih razlika, iako im sastav nedvojbeno dodaje vlastiti čar).
Album nije posve ujednačen kad je riječ o kompozicijama koje bi bile skupni rad sve trojice glazbenika. Na prvoj polovici albuma to je samo prva kompozicija, “The Barbarian”, do usijanja dotjerana interpretacija “Allegra Barbara”, klasičnog mađarskog skladatelja Béle Bartóka. U barbarski ritam skladbe odmah nas uvlači ponajprije energično prepletanje Emersonovih hammond orgulja i sintisajzera s Palmerovim bijesnim udaranjem po bubnjevima, a slijedi ga i Lakeova debela bas linija. Pri prvom prijelazu nastupaju Emersonove brzoprste solaže na klaviru. Potom na kraju slijedi dramatičan solo završetak na orguljama i bubnjevima. Slika podivljalog barbarina slušatelju se iscrtava sama od sebe. “The Barbarian” izuzetno je ambiciozan uvod u album. Sastav je očito želio otvoriti svoj prvijenac pravom eksplozijom i to mu je posve uspjelo. No, nakon svake eksplozije dolazi zatišje i kraće smirenje. “Take A Pebble” složeno je strukturirana Lakeova balada koja predstavlja priličan stilski kontrast u odnosu na prethodnu skladbu jer posve smiruje njezino “barbarsko” raspoloženje. S psihodeličnim uvodom, u kojem zvuk podsjeća na klizanje trzalica preko klavirskih žica, i smirenim ritmom može slušatelja brzo odvesti u ugodnu zanesenost. Tada prvi put možemo čuti i Lakeov melodični, čisti i snažni vokal (kojim je proslavio već u King Crimson). Slijedi krhka melodija koju stvaraju Emersonov klavir i Palmerovo lagano udaranje po činelama. Lakeovo pjevanje ne traje dugo, nakon čega slijede opsežne Emersonove solaže na klaviru. Zatim se ritam opet malo smiri i nastupa dio u kojem čujemo nekakvo žuborenje i pucketanje mjehurića od sapunice, što ponovno stvara psihodeličnu atmosferu. U srednjem dijelu kompozicija se pretvara u folk rock skladbu, građenu na apalačkim zvukovima Lakeove akustične gitare, uz koju se čuje i pljeskanje rukama. Iznimno originalna zamisao koja kompoziciju privremeno prenosi u posve druge glazbene vode. Slijede nove klavirske solaže, Lakeov vokal i jazzerski Palmerovi zahvati na bubnjevima. To je odlična kompozicija u kojoj prvi put do izražaja dolaze talenti sve trojice glazbenika i uz koju si slušatelj može s lakoćom priuštiti malo zanesenog sanjarenja. Da je ovo album izvanrednih stilskih kontrasta potvrđuje usijani “Knife-Edge”, Emersonova interpretacija djela još jednog klasičnog skladatelja, Čeha Leoša Janáčeka i njegove “Sinfonietta”, s dodatkom Lakeova vokala. To je ujedno i jedan od vrhunaca albuma. Sastav ovaj put zvuči još usijanije nego u “The Barbarian” i pokazuje koliko su težak zvuk mogli izvući iz sebe Emersonovi sintisajzeri. Lakeov vokal ovdje zvuči iznimno razjareno i njegov vokalni talent dolazi do najvećeg izražaja na cijelom albumu. Emersonova solaža na hammond orguljama u posljednjem dijelu skladbe jedna je od najboljih na albumu, dok njegov sintisajzer većinu vremena zvuči kao crkvene orgulje. Skladba je tijekom godina zaslužila glas jedne od najomiljenijih i najpoznatijih skladbi sastava, a napose i po tome što je Emerson tijekom njezina koncertnog izvođenja redovito zabijao noževe među tipke svojih orgulja. Palmerovo bubnjanje i ovaj je put vrlo dobro. Skladba je pravi ubojica, “glavu nabiti na vrh noža” tijekom njezina slušanja. Sadrži i mračan i sarkastičan Lakeov tekst (još jedan od njegovih brojnih talenata). U drugom dijelu albuma su kompozicije koje predstavljaju pojedinačne solo stvaralačke radove svakog od trojice glazbenika. Svatko predstavlja onu glazbenu kompoziciju u kojoj je najjači. Najprije tu je demonstracija Emersonova bezgraničnog talenta u “The Three Fates”, suiti podijeljenoj u tri sekcije koje predstavljaju tri grčke božice sudbine, Clotho, Lachesis i Atropos. To je kompozicija klasične glazbe u kojoj se Emerson iskazuje u svim svojim orguljaškim i klavirskim čarolijama, najčešće supersoničnom brzinom, ali uvijek s jasnim osjećajem za tečan tijek kompozicije. U prvom dijelu, “Clotho”, svira posebne orkestralne orgulje koje stvaraju izuzetno bogat zvuk. Zatim slijedi prijelaz na “Lachesis”, gdje na klaviru svira vrlo lijepe melodije koje su prvorazredna demonstracija suvremene klasične glazbe. U “Atropos” Emersonu se pridružuje i Palmer te njegov klavir obogaćuje jazzovskim udaraljkama. Usprkos Emersonovim izvanrednim demonstracijama tehnike ovladavanja klavijaturama (neki bi to nazvali i dokazivanjem vlastitog ego tripa), kompozicija nikako ne gubi glavu i rep, što se obično događa u sličnim slučajevima, pa možemo uživati i u njezinoj dubini i ljepoti, nečemu što mogu dočarati samo majstori klasične glazbe. “Tank” je trenutak u kojem na red dolazi Palmer, koji svoj talent demonstrira ponajviše bogatim bubnjarskim solažama. Tu nije riječ o nekim razvučenim bubnjarskim solažama, nego o duljem fusion instrumentalu u kojem Emerson duhovitim ubačajima cijelo vrijeme prati tijek Palmerova bubnjanja i primjereno ga nadograđuje. Za finale nastupa Lakeova besmrtna balada “Lucky Man”, koja je čista pobjeda, skladba koju poznaje najviše slušatelja i koja je ujedno najveći hit sastava. Ta vazdazelena balada s ironičnim tekstom o čovjeku koji je isprva imao svega u izobilju, ali ga je potom kao vojnika ipak pogodio metak, sastavu je od svih skladbi na albumu nedvojbeno donijela najviše bodova. Nastala je potpunom slučajnošću i u izvornom je obliku bila Lakeov rad iz dječjih dana. “Lucky Man” je i inače iznimno kvalitetno djelo i vrhunac albuma, iako ima daleko najjednostavniju strukturu i najmanje je progresivno djelo na njemu. No krasi ga neizmjerna ljepota i izvanredna poruka, nešto što nedostaje većini ostalih kompozicija. Građena je na Lakeovoj akustičnoj gitari i vokalu te jednostavnom ritmu. Njegova umjetnička solaža na električnoj gitari pojavljuje se na pravom mjestu u pravo vrijeme. Na kraju slijedi i posve neočekivana Emersonova solo improvizacija na moogu, koja je navodno nastala posve spontano i skladbu pri kraju diže na još višu razinu.
“Emerson, Lake & Palmer” dojmljiv je debi trojice monumentalnih glazbenika punih energije i svježih ideja, željnih dokazivanja. Album zrači i izuzetnom zrelošću pojedinih članova sastava (koju su doduše stekli već u prethodnim sastavima). Iako album nije remek-djelo, riječ je o jednom od najboljih debitantskih albuma u rock glazbi i albumu neprocjenjive važnosti za progresivni rock. To je naime album koji je odlučujuće pridonio popularizaciji žanra, ali i klasične glazbe među zagriženim rockerima. Ujedno, sastav svoj pravi potencijal još nije pokazao do savršenstva. “Emerson, Lake & Palmer” bez sumnje je jedan od najboljih albuma legendarne trojke, koja je tako vrlo uspješno zacrtala svoj munjevit (pa makar i kratkotrajan) juriš na vrh žanra. Album nudi i izvrstan uvid u budućnost sastava.
Postava
Keith Emerson – klavijature
Greg Lake – vokal, bas gitara, električna & akustična gitara
Carl Palmer – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
Greg Lake
Popis skladbi
1. The Barbarian (4:33)
2. Take A Pebble (12:34)
3. Knife-Edge (5:08)
4. The Three Fates (7:45)
a) Clotho (Royal Festival Hall Organ)
b) Lachesis (Piano Solo)
c) Atropos (Piano Trio)
5. Tank (6:52)
6. Lucky Man (4:36)
Trajanje albuma: 41:30
