Izdavač: Nuclear Blast Records
Datum izlaska: 29. 1. 2021
Produkcija: Andy Sneap
Trajanje albuma: 52.16 min
Žanr: Heavy Metal
Ocjena: 8.0/10
Godina 2021., Accept, i? Novi album. Accept, koje su 1968. osnovali Udo Dirkschneider i (kasniji slavni producent) Michael Wagener, smatraju se prvim pravim njemačkim heavy metal sastavom. Doživjeli su i iskusili sve dobro i zlo. Skrivalica već odavno nema. Bilo je uspona, bilo je padova. Došla je i 2009. i, kako izgleda, doista posljednji reunion, jer se ovaj put Wolf Hoffmann odlučio da s Accept ide do kraja. Kamo god to bilo. Nakon »The Rise of Chaos« (2017), koji ih je u ljeto 2018. još jednom doveo i na festival Metaldays u Tolminu, sastav je u jesen iste godine napustio Peter Baltes. Uz Hoffmanna član postave koja se 1976. konsolidirala do te mjere da je mogla krenuti dalje s profesionalnom karijerom. Tako je Hoffmann ostao jedina preostala noseća figura grupe. Nakon rastanka s Baltesom, kad se pojavilo pitanje vjerodostojnosti nastavka karijere pod imenom Accept, nepokolebljivom gitaristu ostalo je na raspolaganju više opcija. No zadržao je kompasnu iglu usmjerenu točno onamo kamo su je Accept usmjerili pri ponovnom okupljanju 2009. Povlačenja nema.
Wolf Hoffmann je kvintet čak i proširio pa su Accept 2019. izrasli u sekstet s čak tri gitarista, pri čemu je kao jedini gitarski solist grupe službeno naveden, naravno, samo Wolf. Pritom je jasno da Uwe Lulis, koji je također veteran scene – devedesetih je na noge podigao Grave Digger -, i najnoviji član Philip Shouse itekako dobro solirају gitarama. Tako je na svijet stigao »Too Mean To Die«. Šesnaesti studijski album velikih Accept. Grupa je previše zla da bi umrla. Previše otrovna. Jednostavno preuporna, ako ne i neuništiva. Ono što je najvažnije jest spoznaja da je »Too Mean To Die« opet prokleto dobar album koji iz temelja ispravlja dojam blage blijedosti albuma »The Rise of Chaos«. On je naime najavljivao da su Accept idejno iscrpljeni. »Too Mean To Die« vraća Accept u posljednjoj eri djelovanja, to jest od 2009. do danas, na razinu ravnopravnosti albumima »Stalingrad« (2012) i »Blood of the Nations« (2010), a ako ne na tu razinu, onda skoro na nju. Pa, ako ništa drugo, »Too Mean To Die« je najmračniji, čak i najzloslutniji album Accept od dolaska pjevača Marka Tornilla. U produkciji su ovaj put Accept otišli na sve ili ništa i »Too Mean To Die« je možda čak i najbeskompromisniji i najrazorniji album nakon »reuniona« 2009. Produkcijski je to album pred kojim se možeš samo duboko pokloniti. Odgovor glasi? Opet dobri stari Andy Sneap. Time je sve rečeno.
I ovaj put su Accept izbacili album koji je od glave do pete njihov. Čistokrvni pripadnik njemačke škole (teutonskog) heavy metala. Nosi sve. Sve ono po čemu su Accept bili i ostaju prepoznatljivi. Album donosi zaraznu, prodornu seriju izravnih krošea kroz fraziranje, a razvoj kompozicija ni u čemu ne zanemaruje koketiranje s elementima klasične glazbe. Hoffmann se ovaj put čak i više nego što se moglo očekivati posvetio brušenju detalja. To se osjeti na svakom koraku razvoja kompozicija. Solaže su sagrađene od više dijelova. Strukturirane su posebno detaljno kad dolazi do njihova povezivanja, a istodobno mogu pratiti više modulacija unutar iste skladbe. Mid-eight pasaži su Hoffmannov desert i zapravo prava mala remek-djela, jer je Wolf te trenutke u atmosferi opet konkretno namrštio i dramatizirao, a skladbama posljedično usadio briljantnu mjeru razigranosti, gdje slušatelj doista na svakom koraku može uživati u njegovim gitarskim majstorijama.
Fine mehanike i filigranskih poteza detaljnog bavljenja kompozicijama ovaj je put više nego inače, nećeš vjerovati. »Too Mean To Die« u uho ulazi čak sporije od prosječnog albuma Accept. Na albumu nema dominantno istaknute pjesme, kao što je to vrijedilo za »Teutonic Terror« ili »Pandemic« (»Blood of the Nations«, 2009), pa ipak. Album je u smislu komponiranja raznolik. S obzirom na provjerenu formulu Accept koju svi poznajemo, iznenađujuće raznolik. Svakako je zabijeljen nizom briljantnih rušilaca koji zatrpavaju asocijativni korteks strahovitom dozom napalma. To najavljuje uvodna »Zombie Apocalypse«, koja je sama po sebi jedan od vrhunaca cijelog albuma. Album u tren oka počne zastrašujuće pucati od silovitosti kad Accept napadnu sa svih položaja. No naslovna skladba koja slijedi dodaje još više razarajuće agresije i terora od samog uvoda. Naslovna skladba je najnaježenija skladba albuma. Ujedno i najbrža, a istodobno Accept i prvenstveno Hoffmann u toj točki isporučuju jednu od najuzbudljivijih pustolovina u spoznajama bezgranične gitarske duhovitosti (višedijelne solaže, njihovo povezivanje, ulaz i izlaz u mid-eight pasaži). Obje skladbe su ujedno nevjerojatno mračne i poguban. Dosta takvih trenutaka slijedi im u nastavku. No već sam uvod puca od iskonske metalske erekcije.
»The Undertaker« je skladba koja odstupa od ostatka materijala. Riječ je o skladbi koja razvija atmosferu izrazito stupnjevito. Otvara se na »clean« gitarama – obrati pažnju na Hoffmannovu kontrolu tonova -, srednje je brza, a bend u njoj razvija pravu zloslutnost koja razotkriva intenzivnu mračnu, bezizlaznu atmosferu u kojoj posebno oduševljava Mark Tornillo svojim pristupom, kad strofe otpjeva u čistoj maniri, što je za njega rijetkost, a u refrenu dodaje grlenost od koje te prođe pravi mrtvački srh. Ta vokalna linija briljantno je harmonizirana s još dvjema vokalnim linijama. Višom i nižom. To jamči intenziviranje pravog grobljanskog ugođaja, a ujedno prepredeno podmeće prstohvat pompe. Svakako su povrh toga dodani grmljavi muški zborski napjevi, što je kad su Accept u pitanju nadobavezno (na albumu je više tih nadobaveznih trenutaka). Definitivno je to skladba kakvu Accept u karijeri još nisu isprobali. Ne čudi da je izabrana za jedan od izdanih singlova albuma.
Skladbi koje bi zvale na žurku ovaj je put tek za prstohvat. Takva je »Overnight Sensation«, koja donosi jednu od najklasičnije zasnovanih fraza kojom Accept traže pravovjerni dodir s osamdesetima, a tom se osjećaju odmah iza nje priključuje i fraza u »No Ones Master«, koja je nova briljantna smjesa agresije i himničnosti. U tu branšu može se ubrojiti i ubrzana »Not My Problem«.
Posebna poslastica albuma je »Symphony of Pain«. To je skladba u kojoj u izrazito prvi plan stupa »nabrušeni« Wolf Hoffmann, koji se rasprsne plejadom gitarskih vragolija, kakve su opisane u jednom od gornjih odlomaka, i posebno zapanji svojim gitarskim vrlinama. U njima ne zaboravi odati ni počast L. Van Beethovenu (duhovito upletene figure 5. i 9. simfonije). »Symphony of Pain« je najraznolikija kompozicija albuma. U svakom pogledu. I u smislu upletanja raznih bubnjarskih umetaka na prijelaznim dijelovima, dok je spomenuti umetak gitarske svirke Wolfa Hoffmanna potpuna fantastika. Zacijelo jedan od vrhunaca albuma. Tu je »Sucks To Be You«. Skladba izrazitog »groovea«, koji donosi osobito stjenovit ritmički okvir Christophera Williamsa, a Tornillo se u toj skladbi posebno društveno-kritički izdere. Razjarenosti pjevaču preko albuma nikako ne manjka.
»How Do We Sleep« iznenadi plemenskim uvodnim ritmom, nad koji je razapet folky splet gitarskih harmonija u tercama, a tome slijedi prelijevanje u klasični Accept »drive«, koji se hipoma uvuče pod kožu i karakterističan je za komponiranje grupe u posljednjem desetljeću. Tornillo je u njoj briljantan. Da pokaže svoj vokalni karakter u takvoj maniri omogućuje mu odlična veza strofe s predrefrenom i izrazito grabežljivim, a opet zaraznim mračnim refrenom. Stihovi: »Reci mi, kako možemo spavati noćas, kad se cijeli svijet ruši u pakao? Objasni mi, kako to možemo opravdati?« Tornillo ih je otpjevao s takvom strašću da slušatelja lako ganu i pokrenu. Tornillo je jezičac na vagi koji svojom proživljenom izvedbom na važnim mjestima albuma oživljava onaj jedinstveni osjećaj kad skladba slušatelja jednostavno usiše i odnese. To znači da je Accept uspjelo na album ubaciti i svojevrsnu magiju koja slušatelja začara. Tornillo je na ovom albumu zacijelo isporučio najbolju izvedbu u svojoj karijeri pjevača grupe. Kapa dolje, Marko. Njegova suptilnost i mekoća posebno dolaze do izražaja u »The Best Is Yet To Come«. Navikli smo da samo vrišti i vrišti. No tu pokazuje svoju drugu stranu. Izvanredna točka sa sličnim stupnjevitim ugođajem kakav se razvija u »The Undertaker«, samo što osjećaj zloslutnosti zamjenjuje melankolija.
Na rep je dodana smjesa neoklasičnih elemenata i orijentalnog melosa. Naravno, sve je to spretno upleteno u neobuzdanu oštrinu metalskog tesanja. Govorimo o instrumentalu »Samson & Delilah«. Skladba koja bi prije pripadala na Hoffmannov solo album nije ni obvezni sastavni dio ovog proizvoda. Bend je toga bio svjestan pa je skladbu postavio na rep albuma. Tko poznaje solo radove Wolfa Hoffmanna, taj ga instrumental neće iznenaditi. S obzirom na opus grupe Accept ipak ponešto zbuni. Skladba je vrlo dobra, ali kao što rekoh, neobavezno štivo. Unatoč tome, ljubitelj takve branše metala može joj biti posve zahvalan. Može se shvatiti i kao produženi instrumentalni izlaz iz albuma. Nosi razrađen vodeći motiv, glavu i rep.
Hrpa solističkih ukrasa na svakom koraku samo dokazuje izuzetnu Hoffmannovu angažiranost da iz sebe izvuče najbolje što zna i može. Možda je Hoffmanna dodatno gonila motivacija, i zbog dražanja, da nakon Baltesova odlaska za Accept više nema pravog smisla nastavljati karijeru. Kao što je Udo Dirkschneider jedan i jedini vokal, tako je i Baltes jedan i jedini basist, ali ipak. Zvučna slika albuma »Too Mean To Die« je vrhunska. Besprijekorna. Bas linije kopaju i intenzivno su kontrastirane u produkciji. Tornillo pjeva kao da mu je pred očima posljednji dan čovječanstva. Uz jednu od najboljih izvedbi. Williams je svojim otrovnim kotrljanjem i torpediranjem upotrebom dvostrukih bas bubanj pedala osigurao izuzetan ritmički okvir u koji su upletene gitarske fraze. To je album koji će oduševiti privrženike Accept. Nakon pomalo bezidejnog prethodnika »Too Mean To Die« je točno ono što nalaže njegov naslov. Neuništiv, nepokolebljiv, neobrušeni briljant širnih prostranstava iskonskog i izvornog karaktera heavy metal galaksije. Ako je ovo možda posljednji album Accept, jasno je da će se Hoffmann i družina oprostiti u velikom stilu. No kako izgleda, to još nije kraj priče. Kako lijepo, zar ne?
Ključne skladbe: Zombie Apocalypse, Too Mean To Die, The Undertaker, Symphony of Pain, How Do We Sleep
Autor: Aleš Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Zombie Apocalypse
2. Too Mean To Die
3. Overnight Sensation
4. No Ones Master
5. The Undertaker
6. Sucks To Be You
7. Symphony Of Pain
8. The Best Is Yet To Come
9. How Do We Sleep
10. Not My Problem
11. Samson And Delilah
Postava:
Mark Tornillo – vokal
Wolf Hoffmann – gitara, solo gitara
Uwe Lulis – gitara
Philip Shouse – gitara
Martin Motnik – bas gitara
Christopher Williams – bubnjevi
