Gods Of Metal 2006

BOJAN HORVAT
0 404
Lokacija: Idroscalo (Milano) / Italija
Datum: 03.06.2006
Revizija melodičnog europskog power metala začinjena rock’n’roll doktrinom legendi. U ponoć je krenuo autobus i uz prekrasnu i poticajnu vokalnu glazbenu pratnju, uglavnom predaleko preglasne i previše veselе štajerske mladeži, koja je obradila neke od najpoznatijih slovensko-balkanskih pivskih evergreena i sve ostale slovenske seljačke pjesme, nije bilo ni traga ni glasa o prisutnosti ikakvih pravih hard rock i heavy metal fanova koji bi se uputili na festival distorziranih decibela.

Sat je 8:40. Dokotrljamo se na prizorište i na ulazu u Idroscalo zamalo pregazimo šator četnika, točnije talijanskog “metal zastavonošu”, koji je već u rane jutarnje sate plašio u predvorju festivala s gusarskom zastavom. Talijani su u međuvremenu već marljivo postavljali štand do štanda, koji su bili krcati “fake” majicama. “Majcerada” je ionako dio talijanske kulture i u tome su Talijani pravi majstori svog zanata. Užitak ih je gledati kako te žarko pokušavaju uvjeriti da kupiš majicu na kojoj je otisak amblema grupe Metallica, a ispod njega se nalazi cijeli otisak motiva s ploče Grave Digger “Knights Of The Cross” (1998). Nakon duljeg, silno napornog, ali zabavnog čekanja, našli smo se napokon unutar parka Idroscalo, koji je na ulaznom dijelu bio veselo posut bijelim WC kabinama, koje su odražavale izmorenost od pojačane “ekskretorne” aktivnosti ljudi koji su ih posjetili u prva dva dana festivala.

CRUCIFIED BARBARA: 10.00 – 10.30
Sat je 10:00. Crucified Barbara, švedske predstavnice prljavog rock’n’rolla, pisanog po smjernicama starih dobrih Motorhead i mjestimično provedenog kroz doom Sabbath ostavštinu, počele su divljati nadasve razgrijano. Kvartet je izveo uglavnom skladbe s njihovog prvijenca “In Distortion We Trust” (2005). Lijepo jutarnje buđenje trajalo je pola sata. Usred nastupa grupa je ostala bez jedne gitare, što je svjedočilo o početničkom neiskustvu cura. Dviju plavuša, jedne crvenokose i jedne brinete. No tip glazbe nije takav da bi izostanak jedne od dviju gitara imao kdove kako ozbiljan odraz na kvalitetu performansa ili na zvuk skladbi uživo. Prije je to bilo čak dobrodošlo, nego ne. Gitara vokalistice lijepo je razmazanošću rifanja pokrivala zvučnu sliku, tako da su cure na pozornici prošle vrlo sretno. Prva gitaristica na kraju je nastupa opet bila na pozornici. Veselo razigran jutarnji početak festivala.

SONATA ARCTICA: 10.55 – 11.35
U 10:55 na pozornicu su stupili Sonata Arctica, vrlo popularna grupa među mladima. Pravi finski “boom”. Riječ je o navijenoj verziji Stratovarius, dakle tehnički osposobljenoj i izvježbanoj za sviranje pri najvećim mogućim brzinama. Zvuk je prilično uništio njihov opći dojam. Ni pjevač Tony Kakko nije imao svoj najbolji dan i to se odrazilo tijekom cijelog njihovog nastupa, osobito kad je Tony pjevao u najvišim registrima, gdje mu je nedostajalo glasa pa je zbog toga nekoliko puta, kad to nije bilo potrebno, nažalost ružno zahrapao. Apsolutno je ponovno oduzimala dah izvedba gitarista Janea, koji je dokazao da doista spada u kategoriju najbržih na Zemlji. Sonata Arctica odsvirali su sedam skladbi, među njima i dvije s prvijenca 8th Commandment i My Land, a koncert su zaključili sedmominutnom epskom pjesmom The Cage. Na kraju su još zapalili publiku kratkim skečem Vodka Song i zatim, nakon 40 minuta, zauvijek napustili pozornicu.

EDGUY: 11.55 – 12.40
Edguy, koji su naslijedili pozornicu iza njih, jednostavno su metal pristup odrastao na doktrini druge škole. Ono što je prije rečeno za Sonata Arctica i Stratovarius, kod Edguy bi se sada moglo povezati kao uz školovanu grupu u duhu Helloween i Gamma Ray. Edguy su ponudili vrlo zavidan zvuk, što znači da su momci u svojih deset godina već nakupili mnogo takvog iskustva. Bila je to treća grupa trećeg dana i zvuk su imali taman kakav treba za svoju poziciju u poretku. Tako je na Gods Of Metal prvi put dojmljivije “zasiktalo” s pozornice. Svakako je briljirao Tobias Sammet s odličnom vokalnom izvedbom i ona je opravdavala njegovu osobnu karakteristiku nazvanu “cross over” Michaela Kiskea (ex-Helloween) i Brucea Dickinsona (Iron Maiden, solo). Pun i eksplozivan vokal u svakom registru. Edguy su pristupili koherentno i izuzetno je godila njihova scenska igra. Zabavan nastup, s Tobijevim penjanjem po konstrukciji scenske rasvjete. Prvi teži zalogaj čekao je grupu pri izvedbi skladbe Tears Of A Mandrake. Klavir su imali “naseplan” u pozadini. Bubnjevi su za Edguy jednostavno bili premaleni i osjetilo se da svoj bombastičnosti i eksplozivnom jurišanju grupe nikako ne odgovara tako skroman set bubnjeva. Set bubnjeva za kojim je sjedio Felix Bohnke, Edguy su jednostavno prerasli. Odličan nastup, koji je jednostavno bio ograničen raspoloživom ponudom koju dobiješ kao treći izvođač po redu od njih deset. Ponudom koju su Edguy u potpunosti iskoristili. Prisutne su razveselili osobito uključivanjem zahtjevne pjesme Majesty, a na set listu se prikrao i King Of Fools, dok su koncert zaključili skladbom Vein Glory Opera.

ANGRA: 13.05 – 13.55
Angra. Grupa koju sam, uz Gamma Ray i Stratovarius, do Motorhead najžešće očekivao, nastupila je s konkretnim zvučnim problemima koji su pratili njihov nastup. Lijevi monitor uništavao je sliku jedinstvenog zvuka grupe, koji bi trebao ponuditi razinu kakvu dosežu jedan od najdorađenijih gitarskih dvojaca Loureiro/Bitencourt. Nažalost, ta nije uspjela uvjeriti. Loureirova gitara na lijevom monitoru pretrpjela je velike gubitke. Zvuk se tijekom nastupa poštenо lomio i nekoliko se puta gitara u zvuku uopće nije čulo, drugi put se u tercnim harmonijama čula samo jedna gitara, a treći put je u zvuku neprestano prevladavao vokal Eduarda Falaschija. Zvučni triler kakav se nisam nadao. Uzroke nije teško pronaći. Prvi je taj što Angra dulje vrijeme nije imala turneju pa trenutno radna kemija grupe na pozornici nije u punoj formi. Drugi, žanrovski odstupaju od power metalaca koji su im pravili društvo na festivalu, do te mjere da im treba prilično drukčije scensko ugađanje i uglazbljenje. Svakako to u svega 25-minutnoj pauzi nije bilo moguće postići. Kompleksni progresivni metalci iz Brazila jednostavno nisu imali svoj dan. Začuo se uvod Deus Le Volt i udarili su sa Spread Your Fire s aktualne studijske ploče “Temple Of The Shadows”! Zagrijavanje je počelo i kad su u nastavku prešli na klasik Nothing To Say, užareno jurišanje te pjesme dobro je raspalilo publiku. Angra su svakako doma u Italiji i publika ih je, usprkos vidljivim problemima s kojima su se otimali, dostojno poticala tijekom nastupa. Četvrta pjesma značila je vrhunac njihovog nastupa. Riječ je o kompleksno građenoj skladbi fenomenalnih aranžmana koji sadrže tradicionalne brazilske folk elemente. To je skladba Carolina IV. I negdje do refrena Edu je napokon zagrijao vokal, jer je njegovo pjevanje do tada bilo prilično jadno. Refrenu skladbe Nothing To Say ovaj put jednostavno nije bio dorastao. Kroz Carolina IV. donekle su popravili i Loureirovu gitaru pa je Carolina IV. ipak nekako ispala u granicama traženog. Zatim natrag na “Temple Of Shadows” i Angels And Demons te podizanje atmosfere odličnom atmosferičnom skladbom Rebirth! Nakon nje bili smo svjedoci napada vrućeg južnoameričkog temperamenta, koji je karakterističan samo za Angra! Naravno Carry On, uz koju se publika posebno rastrgala, a grupa je iznenadila jer tu pjesmu obično svira sasvim na kraju, kad nije na poziciji headlinera, a Angra su svoj nastup završili skladbom Nova Era. Kako god okrenem, Angra su se rutinirano nosili s problemima. Jednostavno nije bilo vremena da se pripreme za nastup. Ipak su išli na “full” i izvukli iz njega maksimum, što je značilo da je naposljetku bila riječ o nastupu zlatne sredine, odnosno prosjeka. Riječ je o grupi koju treba vidjeti na poziciji “headlinera” i apsolutno u “indoor” ambijentu.
Set lista Anra:
1. Deus Le Volt
2. Spread Your Fire
3. Waiting Silence
4. Nothing To Say
5. Carolina IV
6. Angels And Demons
7. Rebirth
8. Carry On
9. Nova Era

GAMMA RAY: 14.20 – 15.15
Nasljednici Angra bili su Gamma Ray. Gamma Ray napokon su povukli jasnu crtu koja je presjekla zvučnu nekonzistentnost trećeg dana festivala. Bio je to prvi nastup koji je podigao razinu festivala na onu koju očekuješ. Po mom ukusu popis izvođača trebao bi početi 3.6.2006 na Gods Of Metal s Gamma Ray. Gamma Ray! Što uopće reći na takvu perfekciju? Vidi se da je grupa u top formi. Vidi se da su se upravo vratili iz Sjeverne Amerike sa snimanja koncertnog DVD-a u Quebecu i, naposljetku, vidi se da je Daniel Zimmerman upravo bio na turneji s Freedom Call. Ukratko, Gamma Ray bili su savršeni. Savršeni na svojoj poziciji, da ne bude zabune, na poziciji pete grupe po redu. Gamma Ray su, baš kao i Angra, dovukli na pozornicu svoje bubnjeve, koje su “sašrafili” zajedno iza pozornice još tijekom nastupa Angra. Oderali su kožu prisutnima ispod pozornice tako što su otvorili svoj šou s Gardens Of The Sinner, odličnom skladbom odlične ploče “Powerplant” (1999) i odmah pognali adrenalin kroz žile. U prvim redovima ljudima se ozbiljno “cufalo” u glavama i publika je bila mnogo zgusnutija u prostoru između pozornice i miks pulta, koji su međusobno bili udaljeni 50 m, nego prije Gamma Ray. Man On A Mission dolio je ulje na vatru. Svakako zlobna New World Order nije ispustila mnoštvo iz kandži, a zatim je uslijedio nastavak s pjesmom koju je napisao bubnjar Gamma Ray Daniel Zimmerman, Fight, a nalazi se na albumu “Majestic” (kako je skladbu najavio šef Kai Hansen). Grupa je tu i ostala i nastavila srednje brzim metalskim maršem Blood Religion, koji po gitarskim motivima uvijek vuče na stare dobre Running Wild. Odlična duža epska skladba, začinjena preklopima motiva i atmosfera. No ubrzo su Gamma Ray pojednostavnili stvar i pozvali svoje metalske podanike da zbiju redove kroz izvedbu, očito već skladbe uzete iz njihovog željeznog repertoara, Heavy Metal Universe. A to je bilo samo nedužno zagrijavanje za veliki žur koji je uslijedio. Svakako je bilo nekoliko šala, već izrečenih na taj račun tijekom naše vožnje na putu u Milano. Naime, u autobusu sam postavio hipotezu da bi bilo vrlo lijepo vidjeti zajedno na pozornici, o ovoj prilici kad Gamma Ray sviraju s Helloween na istom festivalu, s Helloween i Kaija Hansena kao posebnog gosta tijekom nastupa Helloween. I da bi se taj događaj maksimalno iskoristio, u hipotezu se prikrala i pobožna želja za izvedbom Ride The Sky, koju bi pjevao Kai Hansen, a koju Deris jednostavno ne može otpjevati na razini Hansena. No slika je bila malo zakrenuta. Gamma Ray su beskompromisno i bez imalo poštovanja izazvali Helloween kad su se prihvatili te helloweenske klasike s “Walls Of Jericho” (1985), koju je za Helloween napisao Kai Hansen. Hansen je pjevao fenomenalno, a da se narodu osobito mješalo uz izvedbu te pjesme, ni ne treba objašnjavati. Gamma Ray se nisu zaustavili, odsvirali su otprilike 2/3 Ride The Sky, a onda uključili rutinirani prijelaz na Future World, s kojeg su isto tako naglo preklopili repertoar, ali s njim ostali kod Helloween. Sad su već jurili kroz I Want Out, koji su odsvirali u cijelosti. Hansen je briljirao vokalom i Ride The Sky bio je vrhunac nastupa Gamma Ray, kao i cijeli vijenac Helloween u izvedbi Gamma Ray, uz koji se mnoštvo i dalje veselo trgalo. Komercijalni trik za sve neupućene! Sad i vi znate da su Gamma Ray grupa koja na svojim koncertima svira stare skladbe Helloween! Za kraj su se vratili svom repertoaru i svoj vrhunski nastup zaključili klasikom koja ne manjka na koncertnim set listama grupe, naime Rebbelion In A Dreamland. Ukratko, nastup Gamam Ray bio je navjestitelj da je događanje na festivalu odjednom konkretno naraslo za nekoliko koraka i tako se popelo na osjetno višu kvalitativnu razinu. Metalska rapsodija tako je počela zaista!

Set lista Gamma Ray:
1. Gardens Of The Sinner
2. Man On A Mission
3. New World Order
4. Fight
5. Blood Religion
6. Ride The Sky (incl. Future World)
7. I Want Out
8. Rebbelion In A Dreamland

STRATOVARIUS: 15.45-16.45
Nakon ponovnog okupljanja koje se dogodilo prije dvije godine, gospodari melodičnog skandinavskog power metala ponovno su se vratili na pozornice. Svakako, do potresa koji su dobro uzdrmali “renome” i stalež grupe, Stratovarius su pronašli novu stvaralačku snagu i u obnovljenoj postavi Timo Kotipelto (vokal), Timo Tolkki (gitara), Jens Johansson (klavijature), novajlija Lauri Porra (bas gitara), Jörg Michael (bubnjevi) trijumfalno naslijedili na pozornici Gamma Ray. Stratovarius su pokazali da nisu izgubili ni mrvicu sjaja i, sudeći po golemom odjeku mnoštva, ni mrvicu poštovanja! Svirali su odlično. Zvuk je bio mnogo preciznij nego kod Gamma Ray, dakle sofisticiraniji, manje sirov i profinjeniji. Skandinavski pristup, jednostavno. Udarili su odmah s Hunting High And Low, s ploče “Infinite”, koja nekako zaokružuje najplodnije, odnosno najstvaralačkije razdoblje grupe. Slijedio je Paradise i tu se pokazala jedina mana nastupa grupe. Pjevača Tima Kotipelta refren je poštено savijao i to je značilo da je u najvišim registrima popustio pa je nekoliko puta ružno zagrmio. No u nastavku se to kroz repertoar grupe više nije ponovilo. Vjerojatno Kotipelto nije zagrijao vokal prije nastupa. Zvuk je bio velik. Novi basist Lauri Porra uvjerio je da je stvoren za grupu i njegov bas munjevito je zveckao kroz razrađene melodijske linije. Pogled je bio zaista nostalgičan. Sjajni glazbenici ponovno zajedno i ponovno u punom zamahu. Doista, tek sam se tada nekako stvarno uvjerio koliko bi ih čovjek zapravo falio na sceni. Stratovarius su kroz prvi dio rasplamsali publiku preslagivanjem klasika. Osobito je publika bila bučna uz izvedbu jedinstvenih klasika grupe Speed Of Light i Kiss Of Judas, a u drugom dijelu Stratovarius su svirali još United s njihovog aktualnog studijskog albuma “Stratovarius” (2005) i Eagleheart iz “Elements pt I.” (2003). Grupa je svoj repertoar obilježila čak trima skladbama s njihovog odličnog albuma “Infinite” (2000). Uz već spomenuti Hunting High And Low, društvo su joj pravili još A Million Light Years Away i Phoenix, a koncert su zaključili iznimno impulzivno tako da su prisutne još jednom doveli u delirij izvedbom klasika Black Diamond. Grupa je ponudila kompaktan, uigran i zreo nastup. Zapravo su bili grupa koja me je među “power metal” izvođačima na festivalu najviše zanimala, kako će se, ponovno probuđena, snaći na pozornici. Pokazali su da su i dalje veliki i sjajni kao nekoć te da ulaze u neko novo razdoblje, da su napravili novi korak u svojoj evoluciji, jer se osjećala neka vrsta smirenosti grupe tijekom koncerta pa će biti vrlo zanimljivo pratiti što će u budućnosti izbaciti iz sebe u studiju. Ukratko, rutina, iskustvo i ljubav prema glazbi u savršenoj interakciji. Odličan zvuk, odličan nastup i odlično osvježenje. Prava relaksacija za uši nakon sirovog Gamma Ray šusa i prije povratka tradicionalnim “power metal” zvukovima, koje su na pozornicu ponovno donijeli…

Set lista Stratovarius:
1. Hunting High And Low
2. Paradise
3. A Million Light Years Away
4. Speed Of Light
5. Kiss Of Judas
6. Eagleheart
7. United
8. Phoenix
9. Black Diamnod

HELLOWEEN: 17.10 – 18.10
… Helloween. Ovi su imali već nešto više prostora na pozornici. Helloween sam do sada uvijek gledao na njihovim nastupima kad su svirali na malim pozornicama, ali kako je nevjerojatna razlika kad Helloween postaviš na veliku pozornicu. Kako grupi odgovara velika pozornica i kako joj odgovara otvoreni prostor. Kako iskusno su iskoristili sve dane mogućnosti na pozornici ovogodišnjeg festivala “Gods Of Metal” i kako su vratili lopticu Gamma Ray. Helloween su svakako onaj bend koji uvijek zna začiniti svoje koncertne nastupe ukusnom mjerom zabave. Pritom nisu umišljeni, kao što je to mali razjareni Tobias Sammet (Edguy), nego jednostavno pristupaju sa zdravom mjerom humora. Ne laskaju sami sebi i u pravoj mjeri zbijaju šale na svoj račun. Pogled na Derisa, koji je nosio bijelu jaknu, na udaljenosti od cca. 50 m od pozornice koja mi se nudila, dozvao mi je u sjećanje i na trenutak pred oči Biffa Biforda (Saxon), zbog frizure i jer Biff nosi “pelc kaput”. No kad sam “naštimao” svoje okulare vidne percepcije opet u pravi položaj, na pozornici svakako nije bio Biff Biford. Kao što rekoh. Helloween su vratili na pozornicu tradicionalno njemački nabrušen sirovi zvuk i kroz svoje velike rifove jednostavno začarali prisutne. Bili su izvrsno raspoloženi i nisu skrivali svoje odlično osjećanje i scensku razigranost. Među svima je svojim odklopom najviše iznenadio upravo Weiki, koji na malim pozornicama ne pokazuje nikakvu posebnu aktivnost, nego je rutinirano zaokupljen pušenjem svojih cigareta i uz to rutinirano odrađuje svoj posao. Dakle, Helloween, koji nisu bili u “headlinerskoj” poziciji, zapalili su kao da su u njoj doista bili. Deris se nije uplašio Hansenove interpretacije od prije tri sata, kad se ovaj prihvatio Ride The Sky. Odpjevao je repertoar bez greške i odpjevao i najviše, svog prethodnika u grupi Kiskea, u lijepoj “clean” boji koju je krasila prava mjera snage. Zašto samo Kiskea? Zato što Helloween na ovom nastupu nisu svirali skladbe sa “Walls Of Jericho” (gdje pjeva Hansen). Otvorili su šou kompleksnom skladbom s ploče “Keeper of the Seven Keys pt III. – The Legacy” (2005) naslova The King For A Thousand Years, a zatim preskočili na osamdesete i Eagle Fly Free. Skok natrag u zemlju “zečeva” s Hell Was Made For Heaven i natrag na he, he, he…, nećete vjerovati, prvu baladu festivala Tale That Wasn’t Right. Helloween su u nastavku opet bili neumoljivi. Gospodin Mučitelj (Mr. Torture) dobro nas je namučio, tako da su glave ispod pozornice opet veselo letjele okolo, a onda smo već letjeli s If I Could Fly, genijalnim hitom s ploče “The Dark Ride” (2000). Slijedila je Power, gdje su mi utjerali strah u kosti jer sam mislio da će opet prekinuti komad i morit mnoštvo pozivanjem na pjevanje “Ohhhh-ohh-ova”. To se na sreću nije dogodilo, što me je pak razbjesnilo, jer album “Time Of The Oath” (1996), s kojeg je uzeta ta skladba, ima nekoliko takvih komada koji bi mogli za šalu zamijeniti “izlizanu” Power. Momci! Vrijeme je da vratite na set listu Steel Tormentor ili pak iznenadite s Before The War. No što nisu napravili tijekom Power, onda su vrlo prigušeno izveli tijekom Future World. Narod je morao zajedno s Derisom vikati “Ooooh – ohhhh – ohhh” i opet još jedan “ooooh”,….. kako “boring”,… No i onda je za povrh došla još gospođa Bog, koja je očito izabranica gospodina Mučitelja, nju je naslijedio još famozni doktor Stein (Dr. Stein) i imali smo pravu paletu ljudskih likova na pozornici. Nikako ne smijem zaboraviti na dvije enormno velike debele bundeve, koje su se napuhale na obje strane pozornice tijekom koncerta, što je bilo silno zabavno i pridonijelo je lijepoj mjeri dodatnog pompa, inače s pompom ionako začinjenog power metala Helloween. Kako kažem! Helloween su u odličnoj formi. Doista se osjeti da su ove zime imali turneju i da su još vrlo svježi te da imaju dva vrlo zagrijana nova člana, naime, bivšeg Rawhead Rexx bubnjara Danija Löbleja i malo manje novog, ali još uvijek vrlo zagrijanog, nećaka Rudolfa Schenkera (gitara, The Scorpions), Sascha Gerstnera (gitara). Bundeve su bile “superbundevaste”. I doista šteta što ih čovjek koji živi na tlu Slovenije nema mogućnost češće vidjeti u takvom ambijentu, kad nastupaju uživo. Jednosatni nastup bio je odsviran “u nulu” savršeno izbrušen. Jedino što sam propustio, jest malo svježine u njihovoj set listi, koja je zapravo bila rekapitulacija njihove set liste s posljednje turneje ove godine, samo skraćena odnosno prilagođena jednosatnom nastupu na Gods Of Metal. No kako god! Bundeve, skidam kapu!

Set lista Helloween:
1. King For A Thousand Years
2. Eagle Fly Free
3. Hell Was Made For Heaven
4. Tale That Wasn’t Right
5. Mr. Torture
6. If I Could Fly
7. Power
8. Future World
9. Mrs. God
10. Dr. Stein

18:10 Kraj koncerta Helloween. Legao sam na “rugzak” i pokušao odrijemati 20 minuta. Nema druge! Nakon sedam grupa i samo jedne pauze, koju sam napokon napravio, te uz jadna 4 dcl piva, koliko ih je poteklo niz moje osušeno grlo i to me je “koštalo” enormnih 5,00€ (nemojte kupovati pivo na koncertima u Italiji!!!, čak i ako vratiš praznu čašu, samo ti se smiju i ne vrate ti 1,00€, kao što je to uobičajeno u njemačkom govornom području zapadne Europe!!!!). Ukratko, blaženi, lagani, ali ipak donekle okrepljujući san u sigurnoj sjeni iza miks pulta i svoje skraćene verzije, dobro mi je pomogao napuniti baterije.

MOTORHEAD: 18.35 – 19.35
Motorhead! Da, sada su bili Motorhead. Motorhead i jedan sat. B? To ne ide zajedno, to nikako ne ide u račun. No i to smo doživjeli. Točno pet iza pola sedam “zabrujalo” je s pozornice: “Good Afternoon!” Is it Alright?!?! We are Motorhead!!! And we play Rock’N’Roll!!!” Zašto je Lemmy pitao auditorij je li se slaže? Zato što koncerte obično počinju kad nebo prekrije crna tama pa Lemmy pri dolasku na pozornicu publiku uvijek pozdravi s “Good Evening!” No ovaj put je ostalo na poslijepodnevu. Već je otvaranje najavljivalo da će ovaj koncert biti nešto posebno. Doduše, to je čudna uvodna fraza. Što uopće može biti posebno u nastupu Motorhead nakon 31 godine postojanja legendi, kad nema trika koji još nisu pokazali? Set lista, naravno. S Dr. Rock dogodilo se nešto vrlo zanimljivo, ali ništa neobično kad se dogodi da na pozornicu dođu Motorhead. Prostor između pozornice i miks pulta prekrila je debela dimna zavjesa, koju su ljudi stvorili ludovanjem, kad su ludo topotali i podigli u nebo tonu prašine od koje je zamalo počela boljeti glava. Dakle, pozornice se ubrzo uopće nije vidjelo. Stay Clean i na pozornici je još uvijek kuhalo. A onda prvi kroše s lijeva i pjesma Love Me Like A Reptile. Aaaaaa!!!!! Ovo sam čekao, momci toooo!!!! Lemmy je standardan. Sunčane naočale, što je nestandardno, ali vokal svakako onaj prepoznatljivi unikat, onaj dakle kao da dolazi iz trupla koje leži i raspada se na dnu dubokomorskog oceana. Zaštitni znak, zaštitni znak. Željezni kancelar bio je i ovaj put razgrijan kao uvijek. Čovjek koji će krajem prosinca ove godine napuniti 61 godinu bio je gospodar pozornice. Ikona, prava legenda rocka. Ako ima negdje glazbenika koji savršeno definira definiciju rock legende, to je definitivno Lemmy. Nakon triju pjesama Phil je zamolio publiku da se “izvuče iz pasivnog držanja” (što uopće nije bilo istina) i izbaci iz sebe što je moguće više buke. Heh, ljudi su se požvižgali na riječi “malog” Phila Campbella! Željezni kancelar nikako nije bio odlučan trpjeti tu ignoranciju i odjednom je zagrmjelo s pozornice: “That’s terrible!!!” Mnoštvo je u trenu probuđeno slijedilo svog duhovnog pastira i počelo izazivati orkansku buru ispod pozornice. Lemmy je bio vidno zadovoljan i najavio je skladbu Metropolis. Slijedila je skladba Killers s ploče “Inferno” (2004). Uuuu kako je orao po bubnjićima. Jurišanje se nastavlja i slijedi još jedno iznenađenje Over The Top. Yes!!!!. Ali time još nije kraj, jer se s I’ve Got Mine grupa dotaknula ploče “Another Perfect Day” (1983), koju su glazbeni kritičari nemarno i namjerno rastrgali, jer su se odlučili grupu 1983. svojom medijskom kampanjom izbrisati s rock scene. Ali nisu uspjeli! Kako je lijepo bilo ponovno poslušati tu zaboravljenu klasiku! Zatim još jedna klasika No Class, ljudi su opet pali u bezglavi delirij! Svakako Motorhead nisu zaboravili na svoj posljednji album “Inferno” i tako su opet oživjeli njegov duh “naspidiranom” verzijom njihove fantomske skladbe Orgasmatron, koja se u novoj verziji zove In The Name Of Tragedy. Ta je bila pravi nemilosrdni rušitelj koji je trgao uši preko svih granica. Just ‘cos You’ve Got the Power (Don’t Mean You Got the Right) s ploče “Rock’N’Roll” (1987) Lemmy je najavio kao “slow rock’n’roll ballad” i Motorhead su nam ostavili tren da dođemo do daha. Dance On Your Grave i opet smo u “Robbo years”. Nema što. Iznenađenje za iznenađenjem. Going To Brasil je još jedan odklop, koji je ponovno probudio stanovništvo festivala, a Killed By Death je svakako izazvao to da je dim ispunio nebo dokle god je ljudsko oko sa svojim vidnim horizontom doseglo. Ljudi su se vrtjeli, pogled je bio naprosto za crknuti od smijeha. Kamo god si pogledao, ljudi su letjeli jedni preko drugih. Negdje su u zraku lepršale ruke, drugdje noge…. Ukratko, teško se bilo obuzdati uz taktove sotonskog marša Motorhead. Pomnoženo salvama prašine koja se vila u nebo, cijelo je prizorište tako izgledalo kao bitka kod El Alameina. Ipak to još nije bilo sve što su imali reći Motorhead. Slijedila je egzekucija s Aces Of Spades, a nakon nje su odjurili još Overkill sa znanim bravurozno razvučenim završnim dijelom i nakon koncerta sam vidio nekog siromaha s kojeg su visjeli komadi poderane majice i hlača i koji se pritom blaženo šetao naokolo samo u gaćama. Nije čudo jer je doživio pravi Motorhead orgazam, kad je njegova glava preživjela oluje. Ukratko, Lemmy i družina bili su moralni pobjednici ovog dana. Posljedice koje je pretrpjela publika svakako su svjedočile u prilog tome. Beskompromisna sirova porcija rock’n’rolla među oči do neke mjere predstavlja nezgodu, za koju bi trebalo omogućiti stanovništvu planeta Zemlje dodatno zdravstveno osiguranje. Bastardi su neuništivi i neuništivo koračaju naprijed. Gdje je kraj? Ups, daleko, daleko… Pogotovo uz izjavu Phillipa Campbella da će 01.09. ove godine izdati novu ploču. Za kraj nas je Lemmy pozdravio u znak oproštaja još rečenicom: “And don’t forget! We are Motorhead and we are rock’n’ fuckin’ roll band!” Legende, hvala vam za nezaboravno carstvo ludosti!

Set lista Motorhead:
1. Dr. Rock
2. Stay Clean
3. Love Me Like A Reptile
4. Killers
5. Metropolis
6. Over The Top
7. No Class
8. I Got Mine
9. In The Name Of Tragedy
10. Dancing On Your Grave
11. Just ‘cos You’ve Got the Power (Don’t Mean You Got the Right)
12. Going To Brasil
13. Killed By Death
14. Ace Of Spades
15. Overkill

DEF LEPPARD: 20.00 – 21.30
Def Leppard! Svakako grupa koju je bila posebna čast doživjeti uživo. Vidjeti Def Leppard blizu Slovenije danas je prava rijetkost. Gods Of Metal bio je idealna prilika. Def Leppard su dijelili s Whitesnake tog dana “co-headlinersku” poziciju i zaslužili sat i pol vremena za nastup. Svijet je postao pozornica. Kad sam se podigao, jer sam opet “zaspao” u pauzi, nisam mogao vjerovati pogledu, kako je pozornica odjednom narasla. Postava Joe Elliott (vokal), Rick “Sav” Savage (bas gitara, prateći vokal), Rick Allen (bubnjevi), Phil Collen (gitara, prateći vokal) i Vivian Campbell (gitara, prateći vokal) okrenula je stvari naglavačke na festivalu. Već sam početak koncerta značio je pravi prijelomni trenutak u zvuku. Pritom je oduzimao dah precizno izrađen zvuk. Uzet kao iz kutije s “princess” krafnama. Pravi antipod razjarenoj oštrini i nepopustljivom rock’n’roll punkerstvu razuzdanosti i čudovišnosti zvuka Motorhead. Def Leppard bili su nešto tiše ugođeni, ali zvuk je bio, kao što rekoh, “u nulu friziran”. Gotovo kao u studiju. Svakako su Def Leppard sa sobom na pozornicu donijeli enormnu mjeru glamura i pompa. “Back” vokalne linije bile su otpjevane nenadjebivo ugođeno i savršeno. Momci su bili dovoljno obijesni i Collen pritom nije zaboravio pokazivati svoje mišiće dok je sjekao po “štromarici”, a Savage je izdaleka već tako sličan svojoj rodici Barbie po imidžu. Kako god, Def Leppard predstavljali su odlično osvježenje festivala. U osamdeset minuta napunili su atmosferu scenskom perfekcijom koju je donio odličan dvoranski (“arena”) zvuk, pravi američki zvuk. Kako kažem, Def Leppard treba nužno doživjeti u dvorani. Jedinstveni “light show” dosezao je posebne razmjere u kombinaciji zalazećeg sunca i neba koje se kupalo u večernjoj zori, po kojem su se sanjivo šetali još posljednji oblaci i preko kojeg nas je s vremena na vrijeme pozdravio poneki putnički avion, koji je uzlijetao s zračne luke u neposrednoj blizini festivala. To se lijepo poklopilo s izvedbom pjesme Rocket. Ukratko, momci u odličnoj formi, ali pritom se osjećao djelić uzvišenosti, djelić one engleske uglađenosti previše. Nekako se publika nije znala stopiti s grupom na pozornici. U prvi plan je navirala rutina grupe, iako Def Leppard “gentlemenski” nisu štedjeli zahvale mnoštvu kad ih je ono poticalo tijekom nastupa. Svakako su malo razočarali bisom jer su u njega uključili samo Pour Some Sugar On Me pa onda odjurili doma. Ostalo je još pet minuta vremena, koje nisu iskoristili. Dakle “arena zvuk”, osobito zbog Allenovih bubnjeva. Grupa nevjerojatno uigrana. Detalji izbrušeni, najljepše vokalne harmonije na festivalu. Instrumenti u idealnoj ravnoteži. Sve je ispalo tako lijepo da je za festival bilo već previše lijepo. Elliot naravno više ne posjeduje onaj vokalni raspon kao nekoć, ali ipak je pjevao u velikom stilu tijekom koncerta. Apsolutno treba doživjeti legende u dvorani. Amerikanci naprosto imaju opet više sreće, jer će moći uživati na zajedničkoj turneji Journey i Def Leppard ovog ljeta.

Set lista Def Leppard:
1. We Will Rock You (taped intro)
2. Hell Raiser
3. Rock Rock (Till You Drop)
4. High ‘N’ Dry (Saturday Night)
5. Let’s Get Rocked
6. Hanging On The Telephone
7. Make Love Like A Man
8. Promises
9. Hysteria
10. Let It Go
11. Rock On
12. Rocket
13. Photograph
14. Armageddon It
15. Animal
16. Rock Of Ages
—dodatak
17. Pour Some Sugar On Me

No dok smo čekali da se pozornica pripremi za nastup Whitesnake, najavljeno je da bi na pozornicu trebao doći veliki Joey De Maio, basist grupe Manowar, sudeći po svojim izjavama i ponašanju, za mnoge najgluplji glazbenik u heavy metalu, što naravno ne vrijedi za glazbu Manowar, koja ima svoj prepoznatljiv i jasan sjaj. Joeya nije bilo, nego su jednostavno pustili vrpcu s njegovim govorom. U njemu je prisutnima kazao koliko je ponosan što se s Manowar rodio Gods Of Metal, koji ove godine tako teče već deseto godinu zaredom, i istodobno najavio da će na idućem festivalu Gods Of Metal “headlineri” opet biti Manowar. Njegovo obraćanje završilo je nadasve impresivnim riječima: “Hail, Kill and Fuck The World!” Vjerojatno ćemo sada svi zajedno zavrnuti rukave i poslušati riječi koje je izrekao presvijetli bedak, odnosno basist Manowar.

WHITESNAKE: 22.00 – 23.30
I za kraj utemeljitelji modernog “hard rocka”. Ime Deep Purple prototip je za mnogi glazbeni stil koji se razvio iz njihovog stila i Deep Purple je bend koji je dao dvije važne grupe. Rainbow i Whitesnake, koji su apsolutno zakrenuli i uzdrmali sam razvoj rock povijesti, i to potpuno neovisno jedan od drugog i svaki na svoj način. Za Whitesnake možemo reći da su jedna od onih grupa koja je prva “isfrizirala” ono što se nagovješćivalo s grupama prve generacije i što su radili s heavy rifovima Deep Purple ili Uriah Heep.

Bend je udario odmah “usred čela blesavoga” s Burn i Talijani su poludjeli! Whitesnake su od početka do kraja posjedovali odličan scenski zvuk, koji je bio prava mješavina “dvoranske” glam perfekcije i nepopustljive rock’n’roll sirovosti. Zato su svakako djelovali ušima i europskim rockerskim navikama opet bliže, za usporedbu s Def Leppard, koji su cijelo vrijeme zadržavali nešto distance prema publici. Coverdale je bio navijen i nije se suzdržavao! Grupa je vražje ubacila glavni motiv Stormbringer u Burn i pompozno spasonosno izvela završni dio. “Fade out” je bio eksplozivan i odmah se dalo razabrati da se instrumenti nalaze u rukama izuzetnih majstora “hard rocka”, odnosno majstora svog posla. Coverdale je pozdravio mnoštvo i dodao: “You must have been waiting for us a whole day! I’ve was told from 9:00 a.m.? A perfect time to start a day with rock’n’roll!” Velikani hard rocka valjali su svoje uspješnice jednu za drugom i ljudima se baš sijevalo pred očima. Coverdale je kao za šalu potpaljivao ljude i Talijani su se potpuno slili s grupom. Bio je fantastičan koncert. Prava komunikacija grupe s publikom! Bend je jurišao s Love Ain’t No Stranger, a onda je četvrti komad, Is This Love, smirio prizorište. Gdje si, vraga, bila tada, Tereza, da se zavrtiš zajedno u strastvenom zagrljaju uz ovu skladbu?!?! Skok natrag na ropotanje s Ready An’ Willing, adrenalinskoj žurbi opet nema kraja! Zatim su se momci maknuli s pozornice i na njoj je ostao samo Doug Aldrich. Doug, koji je stekao izuzetan renome još kad je svirao s Ronnie James Diom na turneji “Killing The Dragon” 2002. godine, svakako je poglavlje za sebe što se tiče “hard rock” gitarista mlađe generacije danas. Njegova točka dosezala je granice spontanosti. Svakako i apsolutno je u prvom redu riječ o rutini, ali Doug se tako rastrči da te apsolutno usisa u sebe tijekom svog nastupa i pristupom. I ovaj put bilo je tako i vrtložio je i vrtložio eksplozivne rifove, koji su izgledali kao da ih potpuno po osjećaju tuče iz glave i zasipao nas brzinom svjetlosti svojih prstiju, koji su nudili prvorazredno sočne solaže. Ukratko, solo točka uz koju nemaš mogućnosti ni na trenutak dosađivati se. Tijekom Crying In The Rain nešto slično zadesilo je Tommyja Aldridgea na bubnjevima. Veličanstveni rif i veličanstvena pjesma munjevito su zahvatili pozornicu i pokorili publiku, a zatim se tako usamljen, negdje usred pjesme, na pozornici našao Aldridge i ponudio jedinstvenu i nezaboravnu solo točku na bubnjevima. Dvostruka bas pedala na festivalu je među svima kraljevala ispod njegovih zamaha. Aldridgeu se baš “cufalo” i tijekom koncerta je u naletu zalučio obje palice među publiku i nastavio solažu dalje kar golim rukama. Adridge je prava životinja i hvala bogu da mu je Coverdale namijenio solo točku da je mogao temeljito isprazniti baterije. Koliko energije ima taj bubnjar i kako je pritom dostojno obuo cipele velikog čarobnjaka za bubnjevima Cozyja Powella. Dan Zimmerman, kojeg smo gledali s Gamma Ray i čija mi je izvedba popodne već ionako otpuhala glavu na pozornici, sam je rekao u intervjuu da mu je Tommy jedan od najvećih uzora. Ain’t No Love In The Heart Of The City pjesma je koja je napisana u stilu Mistreated i takvu je funkciju imala i na pozornici. Jedna od najljepših kompozicija značila je istodobno i jedan od vrhunaca koncerta, jednostavno je Coverdale u njoj još jednom upozorio što i danas znači u rock glazbi njegov jedinstveni “baršunasti Marlboro” vokal. Eksplozivni Here I Go Again značio je zaključak regularnog dijela nastupa. Svakako su se vratili na bis. Prvo su udarili s Take Me With You, a zatim prihvatili još jednu od svojih najljepših kreacija Still Of The Night. Ta pjesma uvijek je bila nešto posebno. Iz tipičnog hard rock uvodnog rifa s primjesom bluesa polako dobiva oblik razmjera čistog klasičnog pristupa i atmosferični vrhunac nudi u izvanrednom srednjem instrumentalnom dijelu, koji dosiže točku vrenja u završnom dijelu skladbe. Whitesnake to znaju i zato je ta skladba i uvrštena na kraj set liste. Jednostavno savršena pjesma kojom narajcaš ljude do kraja, a onda im poželiš laku noć i pošalješ ih nezadovoljene u velikom stilu doma na spavanje.

Grupa je u odličnoj formi. U njoj se nalazi novi član basist Uriah Duffy, koji je lijepo naslijedio Marca Mendozu. Reb Beach, koji je nedavno pomogao Kipu Wingeru u oživljavanju ponovno rođene grupe Winger, i Adrich idealni su partneri koji apsolutno ne puštaju ni jednoj jedinoj pogrešci da se prikrade u njihov scenski repertoar. Ravnopravni, uigrani i nevjerojatno samouvjereni. Kad rutina prijeđe u spontanost i kad ništa drugo ne možeš reći nego apsolutno istinito, uvjerljivo u 110% značenju te riječi. Teško nadmašivo i naprosto jednom riječju rečeno savršeno. Aldridge na bubnjevima pak je pri kraju koncerta zaslužio nagradu. Netko je na pozornicu bacio plahtu s natpisom “Cozy was here!”, što je izuzetno laskava pohvala koju ne zaslužiš tek tako. Svakako legendarni Coverdale dokazuje da nije zaboravio kako se poslužuje stvari. Očito je nategnut do kraja. Scenska igra je to dokazala, Coverdale se nekoliko puta poštено odklopio, a općenito je mjestimično njegova igra tijekom “odkopa” već graničila s pravim androgenim pokretima,… Ali svakako još uvijek apsolutno prednjači onaj poznati demonski mačizam, kojim je puna i njegova poezija. Suradnike je cijelo vrijeme bodrio na pozornici, a isto tako je požurivao publiku da je, usprkos prilično vidljivoj izmorenosti, ipak doista surađivala s grupom s potpunom uživljenošću. Talijani su nevjerojatni. Energije im nikako nije nestalo, iako su čučali ispod pozornice od 10:00! I Whitesnake su apsolutna nužnost, uvijek aktualni, i u 2006.!

Set lista Whitesnake:
1. Burn (incl. Stormbringer)
2. Slide It In
3. Love Ain’t No Stranger
4. Is This Love
5. Ready An’ Willing
6. Doug Aldrich Guitar Solo
7. Crying In The Rain (incl. Tommy Aldridge Drum Solo)
8. Band Introduction
9. Ain’t No Love In The Heart Of The City
10. Fool For Your Loving
11. Here I Go Again
—dodatak—
12. Take Me With You
13. Still Of The Night
14. We Wish You Well (taped outro)


Treći dan koncerta Gods Of Metal bio je skrojen po mjeri ljubitelja melodije u tvrđem rock pristupu i ljubitelja eksplozivnih izrađenih vokala. Tako je ujedinjavao pod istim krovom rockere i heavy metalce. Bilo je mnogo mladih, koji su poticali osobito power metal grupe, a one apsolutno nisu razočarale. Naprotiv. Među izvođačima se osjećala lijepa mjera rivalstva i negdje od Gamma Ray naviše dalo se jasno razabrati da svaki sljedeći bend želi odsvirati još bolji koncert i izazvati onog koji će naslijediti pozornicu iza njega. Ljudi je posjetilo, na oko procijenjeno, kojih 15.000 manijaka (na festival Gods Of Metal ukupno ih možeš dovesti 20.000). Uz iznimku ludih cijena jela i pića, bio je to nezaboravan događaj koji ćemo definitivno još posjećivati. Organizator Live In Italy izveo je taj važan glazbeni događaj na izuzetnoj razini i zajednica je vidno zadovoljna napuštala prizorište.

autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Bojan Horvat & Aleš Podbrežnik (Gamma Ray)

Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići