Wacken Rocks South (drugi dan) – poklon kumovima thrash metala Slayer! (2009)

Lokacija: Rieden – Kreuth / Njemačka
Datum: subota, 28.08.2009

Nakon burnog slavlja prvog dana s raznim slatkim likerima alkoholnog porijekla te druženja s fascinantnim In Extremo, napokon je stigao prvi pravi festivalski dan, kad se pokrenula koncertna aktivnost obje pozornice, manje u dvorani zvane “Wet stage” i naravno veće, na otvorenoj travnatoj površini, koja je predstavljala glavnu pozornicu. Volio bih istaknuti činjenicu o Slayer. Wacken Rocks South doživio je drugog dana svoj vrhunac, jer su na njemu nastupili, kao glavni nositelji koji su zaključili koncertnu večer, legendarni thrash metal velikani Slayer. To je bio prvi nastup grupe ove godine uopće u Europi, a drugi i posljednji ovogodišnji europski nastup Slayer uslijedio je sljedeći dan u njemačkom gradu Aurich, gdje se održavao festival Wacken Rocks Seaside.

Prijepodne smo proveli nadasve korisno. Odvezli smo se do 15 km udaljenog grada Burglengenfeld. Riječ je o doticaju sa srednjovjekovnom idilom takvih germanskih gradića, s dominantnim dvorcem na vrhu brežuljka. Tamo smo nešto malo prigrizli, vodili nezaboravne bitke s osama i temeljito se pokrijepili za juriš na popodnevno-večernju metal seansu!

Najprije smo skoknuli provirit što se događa na “mokroj pozornici”. I bilo je što vidjeti. Na pozornici su frcali prljavi njemački rock n’ roll “drvosječe” 9mm! Tekstovi posve na njemačkom! Grupom zapovijeda pjevač i ritam gitarist Rock Rotten, a društvo mu na pozornici prave još gitarist Richie, s korijenima iz Portorika, koji se po stasu formule za izračun volumena kugle ubraja među prave velikane rocka, pa basist Maubi i još ne punoljetni bubnjar Bommel. 9mm su predstavljali jedno od najljepših otkrića festivala, jer su djelovali nevjerojatno uvjerljivo. Ne samo prljavo navijen zvuk, s djelomičnim hrapanjem, u osnovi napisan po receptu rock n’ rolla koji ne poznaje komplikiranje, već samo jednostavne “jednoslojne” kombinacije šetanja po “kvadratićima” gitarskog vrata (dvožično riffanje u kvintama) i naravno vokal Rocka Rottena. Taj posjeduje nevjerojatnu snagu. Zapravo je sve skupa djelovalo kao da Rock želi vokalom razbiti baš sve membrane monitora. Oštar i prodoran vokal. Na granici diktatorskog urlanja iz najboljih hitlerijanskih vremena, bezobrazno i arogantno uperenog pogleda, namjerno razvlačenih grimasa. Izvanredna karizma koja te u trenu povuče na svoju stranu. Zvuk i stas grupe s treskanjem iz punih jaja, ravno u čelo blesavo. Dosta posrćućih glava zaletavalo se jedna u drugu ispod pozornice. Zamislite mosh pit pijanih vinskih mušica, dakle mosh pit u usporenoj snimci, gdje bi inspiraciju za body checkove mogli crpiti i najslavniji NHL hokejaši. Dakle, nevjerojatno tvrda i prljava rock n’ roll verzija, gdje bez kočnica pucaju mišići! Ich will…erst Hart, značila je to da je prije nje Rock zaustavio koncert te upitao muški dio publike: “Koliko vas će večeras voditi spolne odnose?” (pravo izvorno pitanje zvučalo je naravno poprilično perverznije). Slijedi povratno mrmljanje. Rock ponovi pitanje razgovjetnije, slijedi huronski odziv muškog dijela publike. Valjda ćemo svi to raditi, to je naravno nama muškima logično! Zatim slijedi isto pitanje i ženskom dijelu publike. No više od nekakvog stenjanja, dviju izgubljenih ženskih duša nismo čuli. Ukratko, ta skladba posjeduje u vodećem stihu i slijed riječi …ich werde ficken…, koji je ugrađen u tipičnu rock n’roll drvosječinu riffovskog kotrljanja. Dakle, zajebancija do temelja! Volio bih još ukratko razraditi što su otprilike 9mm. Motorheadu dodaš malo Running Wild brzine te baciš na pladanj velika AC/DC-jevska jaja! Vjerujte, na koncertima sastava 9mm uvijek se u svakom pogledu pošteno sijeva! Zavrtite si skladbu Kampfschwein i odmah će vam sve biti jasno!

Ispod glavne pozornice nalazimo se kad na njoj već ushićeno “šuškaju” naši dobri stari znanci Axxis, koje smo posjetili točno prije godinu dana na bikerskom festivalu u Puli (Hrvatska). Zanimljivo je i to da su Axxis najavili službeni izlazak novog studijskog albuma “Utopia”, tek dan nakon nastupa na festivalu Wacken Rocks South. Unatoč tome nisu ga predstavljali na koncertu, već su svirali skladbe s albuma “Doom Of Destiny” (2007), kao primjerice  Tales Of Glory Island, kojom su otvorili koncert, pa kasnije usred koncerta Bloodangel. Naravno, nastup su začinili klasicima poput Little War, pa Touch The Rainbow, koji su izvodili u akustičnoj verziji. Za tu priliku Bernhard je ponovno pozvao na pozornicu djevojku, stavio joj u ruke tamburin te ju uputio kako se njime mora rukovati da je slučajno “ne odnese po svome” iz osnovnog ritma tijekom skladbe. Trenutak koji je neizmjerno zabavljao i publiku i grupu na pozornici. Gitaristu Marcu su u godini koja je prošla od našeg susreta u Puli narasla bujna duga kosa, a Bernhard Weiss i dalje ostaje posebna scenska figura, s jedinstvenim vokalnim pristupom koji ne možeš promašiti svaki put kad vrli čovjek otvori usta. Pjevač održava sjajnu formu, a grupa izvrsnu radnu kemiju na pozornici. Axxis su zaključili svoj 40-minutni koncert klasikom Kingdom Of Madness, koji je prizvao nekadašnja slavna hardrockerska vremena grupe. Axxis su se naime već prije nekoliko godina preobrazili u čiste simfonijske power metalce!

Nakon 9mm na “mokru pozornicu” stupio je bivši Accept gitarist Herman Frank sa svojom grupom. Taj je ushićeno predstavljao svoj novi studijski album “Loyal To None”, s kojeg je posebno odskakao ultra šrapnel Bastards Legion, napisan u klasičnoj “bad to the bone” Accept maniri. Herman je još uvijek neuništiva kleka kost, s dotjeranim scenskim izgledom i nevjerojatnom karizmom. Grupa je dočarala ekstremno navijen i voluminozan zvuk, koji je zahvatio dvoranicu i brzo podjarmio sve lojalne okoštalom obliku heavy metala izvornog njemačkog porijekla. Za povrh ti grupa nabije još skladbu Kill The King, s odličnim i izrađenim vokalom teatralnog porijekla, koji suvereno povezuje nastup, srednje orijentiranog tempa i koketnih otrovno napadačkih riffova i mjera je puna! Postava Peter Pichl (bas gitara, Nektar, Runnig Wild), Stefan Schwarzmann (ex-U.D.O., ex-Running Wild, ex-Helloween, Godiva,…) i pjevač grčkog porijekla Jiotis Parachidis, koja okružuje Hermana Franka, uprizorila je sličnu priču koja se malo kasnije ponovila na velikoj pozornici, kad su ju zauzeli U.D.O. Pobjednički!

Oko pola četiri popodne glavnu su pozornicu zauzeli njemački metalcoreovci Heaven Shall Burn, koje je ispod pozornice došla bodriti brojna publika od nekih dobrih 3000 pripadnika grupe. Pjevač je u jednom od obraćanja majstorski “isprovocirao” publiku da otrči cijeli krug oko tornja u kojem se nalazio mikserski pult, na udaljenosti od pozornice od 100 m, što je podiglo prave salve prašine u zrak. Tijekom Heaven Shall Burn uživali smo u pogledima na enormno “mosh pitanje”, kao i intenzivno “crowd surfanje”. Zaštitari su doslovno uživali ispod pozornice hvatajući izluđene glave obožavatelja Heaven Shall Burn. Dakle, riječ je o tradiciji koncerta Heaven Shall Burn, koju razumiju i zaštitari i publika, a to je vrlo važno. Energija pretjeranog odvaljivanja bila je neokaljana. Doduše, grupa je namjerno “poderano” odjevena, kao da se prije nastupa javila u Caritas i nuždom skupila nekoliko starih krpa, što je inače stil novodobnih grupa s prefiksom “core”, no odlično svira i suvereno ovladava pozornicama. A to je naposljetku bitno. Grupa je prošetala kroz repertoar koji je između ostalog uključivao sljedeće skladbe: Behind The Wall Of Silence, Endzeit, Voice Of The Voiceless, Counterweight, Like A Thousand Suns, Murderers Of The Murderer, The Weapon They Fear. Intenzivan nastup zaključili su Heaven Shall Burn obradom Black Tears od Edge Of Sanitiy.

Prije nekoliko mjeseci srce svakog heavy metalca zaplamsalo je kad je čuo vijest da su dobri stari Accept opet ujedinjeni i spremni za novu turneju i album. No Accept će djelovati s jednom velikom manom – na vokalu neće biti nezamjenjivog Uda Dirkschneidera! Jedina logična nadomjestak za obožavatelja Accepta je tako posjet koncertu U.D.O., grupe koju je Udo osnovao pri odlasku iz Accepta davne 1987. Još je ljepše kad U.D.O. sviraju na festivalu gdje se baš nalaziš. Grupa djeluje na temeljima  stare Accept škole, svaki komad se oslanja na odličan riff koji vodi do blesavo zarazna refrena, a sve skupa začinjeno je Udovim vrištećim vokalom. Točno u najavljeno vrijeme Stefan Kaufmann, Igor Gianola (obojica gitara), Fitty Wienhold (bas gitara) i Francesco Jovino (bubnjevi) zauzeli su svoje položaje na pozornici te započeli uvodnim dijelom klasika Metal Heart – i narod u prvim redovima zahvatio je val oduševljenja. Jedna od najprepoznatljivijih skladbi njemačke škole heavy metala naime je pravi povod za headbanganje i ruku u zraku – u znak podrške bendu! Gdje je u međuvremenu stajao striček Udo? Kad je instrumentalne uvertire bilo gotovo, dokoturao se iz backstagea i počeo pjevati. Pjevati? Tko ga je čuo prvi put, njegovo mu je pjevanje nedvojbeno izmamilo osmijeh na lice. Zatvorene oči, grimase na licu i na kilometar prepoznatljiv vrišteći, promukao, prilično visok glas. Zajedno s niskom, blago grbavom pojavom izgleda doista komično. No što je sve taj čovječuljak učinio za heavy metal! Dok sam razmišljao o svemu što sam grubo opisao, nastup je svjetlosnom brzinom tekao dalje. Čuli smo četiri Accept klasika i četiri pjesme iz U.D.O. razdoblja, iz potonjeg su nam momci poslužili “malo miješano” – s već starijom They Want War (1987) i tri razmjerno novija djela. Sve su oči tijekom nastupa uprte u frontmena benda, starinu, koji posjeduje karizmu kojoj nema pare. Kad su slijedili instrumentalni dijelovi, Udo se pomaknuo u pozadinu pozornice i prepustio mrvice i gitaristima Kaufmannu i Gianoli, koji su tako dobili nekoliko trenutaka za samopromociju. Bend je svoj posao obavio s odlikom – ispod pozornice je obožavateljima podigao puls u heavy metal žili do maksimuma, prvi redovi bili su u deliriju, a vjerujem da su i straga komadi poput Princess of the Dawn i Balls to the Wall napravili što im je zadaća – dobar heavy metal žur!

Još kratka riječ o piratskim pijancima iz Škotske Alestorm. Momci koji su imali nastup najavljen za malo prije šest popodne, kasnili su na prizorište. Tako su premješteni tek na pola tri ujutro sljedećeg dana, da nastupe na mokroj pozornici. Dok smo šetali na relaciji od glavne pozornice prema kampu, u vrijeme kad bi Alestorm trebali početi svirati, priličan je broj razjarenih glava napuštao dvoranu s “Wet stageom”. Jedna od njih opisala je stanje otprilike ovako: “Ako ćete otići na koncert Alestorm, znajte da je grupa nevidljiva, da je sva publika u dvorani nevidljiva i da Alestorm sviraju tako tiho da ih baš nitko ne čuje!” Tako je okarakterizirala stanje da je koncert otpao. No očevici koji su dočekali pola tri ujutro, drugi su dan znali ispričati da su se Alestorm doista našli na pozornici. Našli su se pak kao trio, bez bubnjara. Svirali su na štancmašinu i zvučali lošije od prosječne grupe na redovnoj probi. Raštimani, sa svim mogućim greškama tijekom sviranja i pogreškama pri pjevanju stihova. Toliko o tome jesu li vrijedni sve galame i podrške “pomahnitalih”, koji su ih očito uzeli više za svoje zato što su Alestorm duboko zaljubljeni u bačve engleskog Ale piva, što se pak glazbenog izričaja, vlastite autorske biti i karizme tiče, u njoj je opipljivog manje nego što je crnila ispod nokta prosječnog bosanskog Hamdije, koji vitla krampom i “špohtlom”, negdje visoko uz staru zgradu ljubljanske Opere. Alestorm? Fuj i fuj!

Doro Pesch je legendarna heavy metal pjevačica. Njezina karizma, pozitivan stav, otvorenost, nenadmenost i pristupačnost, može biti velik uzor drugim glazbenicima. Madam je prebrodila velike stvari u svojoj glazbenoj karijeri i može nas sve skupa samo poučavati. Praktički jedina i jedina žena koja se može pohvaliti vrlo uspješnom solo karijerom heavy metala na planetu, Doro, koja je jedina legitimna nasljednica ostavštine Warlock. Oko sebe je okupila pratnju “latino ljubavnika”, tužnih pogleda, neo-šminkeraja, tattoo manije i ostalog kičeraja. Među imenima postave definitivno odskače bubnjar Johnny Dee, koji je tijekom sviranja fascinirao savršenim ugrađivanjem dvostruke bas bubanj pedale čime je pridonio lavovski dio kontroliranju dinamike i raznolikosti skladbi, osobito u smislu valovanja atmosfere! Čovjek je upozorio na svoju kvalitetu i s nekoliko odličnih prijelaznih “rollinga”. Doro održava glas i stas u izvanrednoj formi. Na pozornici izvanrednu energiju zrači njezina karizma. Neprestano drži očni kontakt s publikom, a priličan broj scenskih pokreta naslijedila je i od ekselencije Ronnieja Jamesa Dia.  Doro je svoju set listu sastavila tako da je većinom preigravala Warlock skladbe. Napad dakle kar s Earthshaker Rock s druge Warlock ploče “Hellbound”. Prvih pet skladbi koncerta potpun Warlock napad! U nastavku je bila zanimljiva veza između skladbe Celebrate, koja se iznenada i odlično prelila u Metal Racer, novi Warlock klasik s prvijenca “Burning The Witches”. Fantastika. Pogotovo zato što je riječ o unikatnoj set listi, poprilično promijenjenoj u odnosu na ostale ljetne nastupe koje je Doro ove godine već izvela. Bili smo počašćeni i počasti tvorcima heavy metal biblije Judas Priest, kad se postava prihvatila obrade Breaking The Law. Tu je otvorio gitarist Luca Pinciotta u duhovito prekodiranoj akustičnoj maniri. Grupa je tako odsvirala jedan krug skladbe (predrefren-refren), a zatim bljesnula s navijenom distorzijom pravu magnetnu lavinu, koja je na koljena bacila svu masu. Znak da smo na vrhuncu koncerta najavio je dolazak najpoznatije i obvezne Warlock skladbe All We Are, uz koju nije potrebno posebno naglašavati da se tijekom nje pretočilo daleko najviše izmjeničnog energetskog fluksa. Doro je istodobno skladbama Night Of The Warlock i Celebrate upozorila da vani ima svjež novi album “Fear No Evil” (2009). Svoj intenzivan i bez greške izveden nastup grupa je okrunila skladbom We Are The Metalheads, koju je Doro napisala posebno uz 20. obljetnicu festivala Wacken Open Air i na taj način izrazila veliko poštovanje organizatoru, koji održava metalski plamen još kako živim. Nema što. Nakon doživljenog slijedi samo jedno. Grupu je potrebno obavezno posjetiti u Zagrebu, na listopadskoj headlinerskoj turneji koja slijedi ove godine!

“Der W” je bivši basist i vođa grupe Böhse Onkelz Stephan Weidner, koji se u zrelijim godinama okušao u ulozi pjevača-solista! Prati ga postava od dvije gitare, bas gitare i svakako bubnjeva. Der W je dakle ime i njegovoj grupi. Ista je grupa prošle godine izdala debitantski album “Schneller, höher, Weidner”, koji je cijeli odsvirala na koncertu festivala Wacken Rocks South. Böhse Onkelz imaju kultni status u Njemačkoj i Austriji i Stephanu se nije bilo potrebno bogzna kako detaljno naprezati na pozornici da mu publika ne bi jela iz ruke. Zapravo se Stephanu pozna da je većinu karijere probasirao i do izrađene uloge pjevača mu fali još poprilično porcija heljdinih žganaca. Prvo prvo, neduhovita scenska igra s jednoličnim kretanjem na lijevoj i desnoj strani pozornice, drugo drugo, premalo naglaska na impozantnijem scenskom izgledu. Unatoč različici rocka koja nije pala daleko od ostavštine Stephanove matične grupe, što znači jednostavno zatezanje akorda, jednostavne rečenice, s nešto više naglaska na gradnji intenzivne zavjese riffovske pozadine, no ne pretjerano! Vokal prilično običan, punkerski, ali s uživljenim i suverenim pristupom. Na nekoliko dijelova momci su dokazali da im nije domaće samo jednolično nažiganje, već da su odlični glazbenici koji iz sebe izvuku i zahtjevnije zadatke kad je to potrebno. To uključuje zanimljivije trenutke koje su dočarale neke (inače rijetke) solaže obojice gitarista i zahtjevniji bubnjarski umeci na prijelazima. Inače je površinski dojam koji oživljava Stephanov pristup nekakvo “samosažaljenje” i emotivno oplakivanje vremena ljepših dana, ali nema što. Popularnost je popularnost. Njemačkoj publici je sve to silno dopadljivo, zato su Der W skupili do tada daleko najbrojniju publiku ispod pozornice. I vjerujte. Nisu ju iiznevjerili. Niti s obradom Gewinnen kann jeder, sastava Nordend Antistars, u kojem se Stephan također nekoć udjelovao. Za vanjskog promatrača pak je koncert grupe Der W nešto što nažalost ne ostavlja poseban osjećaj zadovoljštine.

Svaki, baš svaki bend pri osnivanju muči isto pitanje. Kako što prije na svoju stranu pridobiti obožavatelje te s njima slavu. Odgovor su očito pronašli Danci Volbeat, koji su u razmjerno kratkom vremenu (svirati su počeli 2001.) postali općepoznati i time jedni od nositelja golemih festivala, kojih ovog ljeta za Dance doista nije bilo malo. Jedan od tih festivala bio je i Wacken Rocks, gdje ih je organizator iza Slayera smatrao čak drugom žicom događaja.. Neka si svatko uz tu činjenicu i pogled na ostale bendove misli svoje, a ja se s organizatorom baš ne bih složio.

Uz poplavu novijih bendova, odjevenih u iste boje, kod kojih je teško pronaći kakvu prepoznatljivu značajku koja bi ih činila jedinstvenima, Volbeat su svijetla zvijezda koja odskače od sivog prosjeka. Posjetiteljima su predstavili svoj unikatan zvuk, uz koji se uklapa stil frontmena Michaela Poulsena – nekakva mješavina rockabillyja i heavy metala. Glazbeni horizont članova Volbeat vrlo je širok, tako se u njihovoj glazbi uz spomenuta dva žanra mogu čuti i utjecaji punka – svirali su obradu Misfitsa Angelfuck – i countryja – jednu od pjesama posvetili su vječnoj legendi Johnnyju Cashu. Šarolika zvučna slika bila je po volji publici, na prizorištu se moglo uočiti najveći broj dugokosih do tada. Uz Poulsena, koji poglede privlači svojim zanimljivim izgledom (bijela košuljica i rockabilly frizura), na pozornici je vrlo uočljiva i najnovija akvizicija, gitarist Thomas Bredahl, jer zrači puno energije i na pozornici nikad ne miruje. U dobar sat dugom programu zahvatili su skladbe sa sva tri dosadašnja studijska albuma, s naglaskom na još uvijek aktualnom, lani izdanom Guitar Gangsters & Cadillac Blood. Naslovna skladba posljednjeg albuma, Still Counting ili primjerice posljednje odsvirana We pravi su štikleci s divno uhvaćenim pravim Volbeat duhom, što je osjetio i narod te zajedno s Dancima  poplesavao, dok se dobar sat dug nastup nije već završio…

Kasno navečer, zapravo već u noći, napokon je došlo vrijeme za zvijezde večeri i cijelog festivala – headlineri prvog izdanja festivala Wacken Rocks South bili su nositelji američke “Bay area thrash” scene – veliki Slayer. U kalendaru Slayera u turnejskoj godini 2009. samo se dvaput može uočiti europski nastup – te je večeri bio prvi, već sljedeći dan razgibavali su vratove svojih obožavatelja na sjeveru Njemačke, a to je i to. Rockline se dakle zatekao na jednom od samo dva nastupa Slayer daleko naokolo – i vremenski i prostorno. Tom Araya, Jeff Hanneman, Kerry King i Dave Lombardo postava je koja je 1981. sramežljivo počela pisati svoju priču, krajem osamdesetih izdala nekoliko kultnih ploča koje jesu i uvijek će biti metalski “evergreeni”, koje u svom početku preigrava svaki thrash metal bend. Nakon samoraspada Metallice s prijestolja thrash kraljeva, danas su Slayer sa još uvijek vrlo solidnim izdanjima pokretačka snaga spomenutog žanra i, kako su pokazali, primat kraljeva thrasha može im oduzeti samo (već najavljen) odlazak u mirovinu.

Darkness of Christ, uvodna tema s albuma “God Hates Us All” (2001) još od izlaska albuma je “tape intro” nastupa Slayer.  Pozornica se zavila u maglu, u zraku se osjetila morbidna atmosfera, koja je vrlo posrećeno uhvaćena u introu, a nakon minute i pol iščekivanja i lupanja srca dogodilo se! Gitarska trojka dojuri na pozornicu i započne s logičnim nastavkom – Disciple, još jednom skladbom s već spomenutog albuma. Već prvi teški riff podigao je u zrak okupljenu masu, koja je bila najveća na cijelom festivalu, a iza prvih redova počela je borba za preživljavanje, nazvana i moshpit. Kako je nezaboravno iskustvo na pozornici gledati gitarski dvojac King & Hanneman! Legendarni “dvojac”, koji zajedno djeluje već skoro 30 godina, pročitao je prisutnima pošteno predavanje o uigranosti i nepogrešivosti – s obzirom na stalno koncertiranje to je posve logična pojava. Strahovit izgled Kerryja Kinga i njegov ledenohladan odnos prema publici, na koju se baš ne obazire i ne udostoji je tijekom koncerta ni pogleda, dvije su značajke koje kod Kerryja najviše odskaču. Unatoč njegovu grotesknom strašnom izgledu brzo se dalo primijetiti da kod solaža ostaje nesiguran, čak smiješan. Kod Jeffa Hannemana imam osjećaj da unatoč njegovoj važnoj ulozi u grupi na pozornici uživa u sviranju u sjeni, u drugom planu, jer ga svojom osobnošću često King posve zasjeni. Pogled na Davea Lomarda zaklanjao je golemi bubnjarski set, tako da je promatranje zbivanja iza bubnjeva bilo malo otežano, no Dave se nije dao smesti. Ponovno je dokazao od kakvog je tijesta! Već blago sijedom Tomu Arayi, koji uz sviranje bas gitare kruh zarađuje kao vokalist, godine neumoljivo teku, što se pokazuje u sve većem naporu kod vokalnih zadaća – najveći dokaz je Angel of Death, kod koje početni visoki krik uopće ne izvede, već s osmijehom na usnama to prepusti publici. Većinu vremena Araya se nalazi u srednjim vokalnim vodama, što mu ne zadaje nikakvih problema, dok kod (rijetkih) visokih krikova svoj glas prilagođava dobi – za stepenicu ili dvije ga snizi. Inače je riječ o izvanrednom frontmenu!  Publiku neprestano drži u šahu, njegov je nastup uvjerljiv, publika halapljivo hvata njegove izgovorene riječi, uopće je jedini od četvorke koji uopće (u bilo kojem obliku) komunicira s publikom. Preostala trojka se ne da smesti. Ni pod razno.

Set lista je bila izuzetno predvidljiva – nisu nam poslužili ni jednu slatkicu. Po očekivanju su posve zanemarili albume iz sredine devedesetih, a odsvirali su između ostalog novi singl Psychopathy Red, koji će se nalaziti na nadolazećem, na jesen izdanom albumu “World Painted Blood”. Do sviranja spomenute skladbe King je imao ogromne tehničke probleme, zafrkavala ga je veza između gitare i ozvučenja, koju su tehničari naposljetku ipak uspjeli otkloniti. Vrhunac koncerta bio je – ponajprije za one koji su Slayere gledali prvi put – posljednjih nekoliko komada, čiji riffovi podižu baš sve dlačice na tijelu i koji će uvijek biti zlatnim slovima upisani u sve metalske udžbenike.  Predvidljiv nastup starih mačaka, prošao je glatko i po očekivanju. Budući da se od Slayer uvijek očekuje najviše, to je značilo izniman završetak večeri. Vidjeli smo potpuno ovladavanje zbivanjima na pozornici, zračeću karizmu baš svih članova četvorke i napokon, vidjeli smo nešto najveće u thrash metal svijetu što je ikada gazilo majku zemlju!