Genesis – biografija legendarne grupe povodom 55. obljetnice osnutka
Legendarni engleski bend Genesis nastao je 1967. godine. Poznat je po dvama posve različitim stvaralačkim razdobljima. U prvom su se proslavili složenim strukturama većine skladbi, instrumentalnom dovršenošću i teatralnim koncertnim nastupima. Sve su to bile odlike zbog kojih su postali jedan od najoriginalnijih progresivnorock sastava sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U osamdesetima i nadalje njihova glazba doživljava velik zaokret prema melodičnom rocku i pop rocku. To znači da su tada počeli stvarati kraće i jednostavnije skladbe, pristupačnije široj publici glazbenih ljubitelja. Ta je druga faza znatno pridonijela njihovu izvanrednom komercijalnom uspjehu i općoj prepoznatljivosti u javnosti.
Najprepoznatljiviji članovi sastava nesumnjivo su Peter Gabriel i Phil Collins. Obojica su postigli golem uspjeh kao samostalni glazbenici. Genesis su od 2020. nadalje, nakon dvaju međuraspada, ponovno aktivni kao povremeni koncertni kolektiv, iako su posljednju novu glazbu snimili ‘davne’ 1997. Njihovu dugovječnost i uspješnost ipak je nadmašilo tek malo srodnih sastava nastalih u drugoj polovici šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Korijeni Genesisa sežu u sredinu šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad su osnivači, pjevač Peter Gabriel i klavijaturist Tony Banks, još bili đaci engleske srednje škole Chaterhouse School. Genesis službeno nastaju 1967. spajanjem dvaju različitih srednjoškolskih sastava – The Garden Wall, u kojem su svirali Gabriel i Banks, te Anon, u kojem su bili basist Mike Rutherford i gitarist Anthony Phillips. Članovi originalne postave bili su Peter Gabriel (vokal), Anthony Phillips (gitara), Tony Banks (klavijature), Mike Rutherford (bas-gitara) i Chris Stewart (bubnjevi). Dvije godine sviraju po srednjoškolskim dvoranama. Uglavnom izvode popularne skladbe drugih pop rock bendova dok ih ne otkrije Jonathan King, autor pjesama, producent i izdavač.
Njihov prvi album “From Genesis to Revelation” izlazi 1969., nakon sklapanja ugovora s producentom Kingom, koji je tada imao vlastiti (i jedini) hit, skladbu “Everyone’s Gone to the Moon”. King je bio taj koji je grupi izabrao ime, jer je to bio prvi ozbiljan bend s kojim je surađivao; dakle početak, odnosno geneza njegove neslavne glazbene karijere. Tijekom snimanja prvijenca bubnjar Chris Stewart napušta sastav, pa ga mijenja John Silver. Genesis su na debiju snimili hrpu kraćih skladbi koje su uglavnom odražavale lagani stil tada već popularnih Bee Gees, kojima se King silno divio. Primjer takvog oponašanja Bee Gees bio je njihov prvi singl “The Silent Sun”. King je nastale skladbe uklopio u neku vrstu pseudokonceptualnog albuma o stvaranju svijeta.
“From Genesis to Revelation” doživio je težak komercijalni neuspjeh, jer je izašao u ograničenoj nakladi, a i to je uglavnom bilo dostupno samo u glazbenim trgovinama koje su prodavale glazbu religiozna sadržaja. Članovi sastava bili su naravno krajnje nezadovoljni i osjećali su se izmanipulirano, pa su prekinuli suradnju s Kingom. Njega su i danas omraženi među obožavateljima sastava, jer je uporno htio prisvojiti njihov kasniji uspjeh, iako su od 1969. nadalje prekinuli svaki kontakt. I dalje je vlasnik prava na njihove skladbe s prvijenca i već ih je više puta pokušao prodati za svakojaka reizdanja. Kingov ionako loš ugled kasnije su dodatno srušile pedofilske afere zbog kojih je taj izopačeni zločinac početkom novog stoljeća morao na sedam godina u zatvor.
Genesis su nakon početnog neuspjeha nastavili s novim bubnjarom Johnom Mayhewom i počeli se aktivno baviti nastupima uživo. Godine 1970. potpisali su ugovor s Tonyjem Strattonom-Smithom, osnivačem izdavačke kuće Charisma Records. Kroz rane koncertne nastupe postaju prepoznatljivi po svojim hipnotičkim melodijama, koje su često zvučale mračno, mistično, srednjovjekovno i viktorijanski. “Trespass” (1970, RockLine recenzija), njihova druga ploča, bila je prva koja je donijela progresivni rock. “Trespass” je postavio temeljni kamen njihove progrockovske stilske orijentacije, koja je prevladavala sve do kraja sedamdesetih.
Poseban RockLine prilog povodom 50. obljetnice izlaska albuma “Trespass” dostupan je TU.
U tom su razdoblju stvarali dulje, često operetno i simfonijski usmjerene skladbe. Između njih našle su se i kraće, često duhovite stvari, koje su isto tako sadržavale visoku dozu virtuoznosti i mnoštvo složenih aranžmana. Većina tih ostvarenja znatno je utjecala na rane godine progresivnog rocka, koji su tada uz Genesis obilježili bendovi poput King Crimson, Yes, Pink Floyd, Jethro Tull, Van der Graaf Generator, Camel, Caravan, Gong, Gentle Giant, The Moody Blues i Hawkwind, da spomenemo samo neke od najboljih i najvažnijih.
Gitarist Anthony Phillips 1970., nedugo nakon izlaska “Trespass”, odlučuje napustiti Genesis. Službeno su tome navodno kumovali njegovi zdravstveni problemi, no pravi razlog bio je strah od nastupa na pozornici. Phillipsov odlazak bio je traumatičan za sva tri ključna člana sastava, dakle Gabriela, Banksa i Rutherforda, jer je bio njihov osnivač i ključni faktor u prijelazu među profesionalce. Upravo zato su tada kolebali mogu li uopće nastaviti bez njega. Ipak su odlučili nastaviti. Prvo su otpustili bubnjara Johna Mayhewa. Umjesto njega 4. kolovoza 1970. dolazi tada još nepoznati Phil Collins, koji je prije toga bubnjao u sastavu Flaming Youth.
U tom ‘tranzicijskom’ razdoblju odsvirali su nekoliko nastupa u četveročlanoj izvedbi. Zatim su za šaku nastupa u postavu uključili gitarista Micka Barnarda. Jezgra sastava brzo je shvatila da Barnard nije na istoj razini kao oni, pa su odlučili potražiti ‘pravu’ zamjenu za Phillipsa. Pred kraj 1970. na njihov oglas u časopisu Melody Maker javlja se gitarist Steve Hackett. Nakon audicije u njegovu domu postaje njihov novi gitarist. Collinsovim i Hackettovim dolaskom nastaje ‘klasična’ i najcjenjenija postava u povijesti Genesisa.
“Nursery Cryme”, njihova treća ploča, objavljena 1971., bila je ujedno prva u izvedbi klasične verzije Genesisa. Ta ih je ploča konačno lansirala među vodeće predstavnike progresivnog rocka. Novi album sadržavao je genesisovske standarde poput burlesknog “Harold the Barrel”, epskog “Fountain of Salmacis”, otužnog “For Absent Friends” (Collinsov vokalni prvijenac u ulozi člana Genesisa) te teatralnog “The Musical Box”, koji je sa svojim epskim završetkom još dugo bio obvezan dio njihovih koncerata. Gabrielovi koncertni nastupi u tom razdoblju postaju sve ekstravagantniji i uključuju igranje raznih uloga uz pomoć maštovitih maski i kostima.
Sljedeća ploča, “Foxtrot” (1972.), konačno je upisala sastav među rock legende. “Foxtrot” je, među ostalim, sadržavao 23-minutni magnum opus “Supper’s Ready” i uvodnu himnu “Watcher of the Skies”. Potonja je nadahnuta kratkom znanstvenofantastičnom pričom Arthura C. Clarkea prema kojoj je nastao filmski klasik ‘2001: Odiseja u svemiru’. “Foxtrot” je članove Genesisa ‘zacementirao’ kao izvanredne glazbene autore i izvođače. Gabrielovi dramatični i teatralni nastupi, koji su, među ostalim, uključivali izmjenu brojnih kostima i pripovijedanje nadrealnih priča koje su služile kao predstavljanje odnosno uvod u svaku skladbu, pobrinuli su se da Genesis postanu jedna od najspominjanijih koncertnih atrakcija tadašnje britanske glazbene scene. Sljedeća ploča, “Genesis Live” (1973.), bila je koncertna i neka vrsta predradnje za, prema mišljenju većine obožavatelja i glazbenih kritičara, njihovo najveće remek-djelo.
Na “Selling England by the Pound” iz 1973. uspjelo im je do savršenstva razviti fantazijski i epski obojene rock simfonije. Skladbom “I Know What I Like” prvi su put uspjeli postići komercijalni uspjeh, jer je postala posve neočekivan radijski hit. Spomenuta ploča predstavlja njihov najveći komercijalni uspjeh u razdoblju s Peterom Gabrielom i među većinom obožavatelja prepoznata je kao njihova najbolja ploča. Klasici poput “Firth of Fifth”, “I Know What I Like (In Your Wardrobe)” i “Cinema Show” postali su obvezni na koncertima sastava idućih nekoliko godina. U tom je razdoblju gitarist Hackett postao jedan od prvih gitarista koji su koristili tehniku ‘tappinga’. Ta gitarska tehnika, koja se obično povezuje s Eddiejem Van Halenom, korištena je na genesisovskim skladbama poput “The Return Of The Giant Hogweed”, “Supper’s Ready” i “Dancing With The Moonlit Knight”.
Gabrielova izuzetna karizma i utjecaj na stvaralački proces benda bili su sve veći. Njegove ideje pri osmišljavanju nove glazbe i tekstova također su dosegnule zapanjujuću razinu inovativnosti. Godine 1974. izlazi njihova najambicioznija ploča, dvostruki konceptualni album “The Lamb Lies Down On Broadway” (1974), na kojem Gabriel do kraja potencira svoj izniman talent. Koncept albuma govori o nadnaravnom, bestjelesnom putovanju između dvaju svjetova, koje doživljava siromašni portorikanski useljenik Rael tijekom lutanja po New Yorku. Iako je album naišao na velik uspjeh i još je danas jedna od najvažnijih i najboljih ploča u povijesti progresivnog rocka, već je tijekom nastajanja izazvao brojna neslaganja među članovima grupe, a posebno između Banksa i Gabriela. Neobičan konceptualni sadržaj svakako nije bio za svačiji ukus.
Mnogo godina kasnije Collins je izjavio da nikad nije uspio razumjeti pozadinu koncepta na “Lambu”. “Lamb” je bio i njihov prvi album na kojem su glazbu pisali odvojeno ostali članovi, dok je Gabriel napisao samo tekstove. To svakako nije bio najbolji potez za dobru atmosferu u grupi. Genijalni i hiperaktivni pjevač, flautist i dramatičar unutar kolektiva počeo se osjećati sve skučenije jer mu više nije uspijevalo uskladiti sve svoje velike ideje, odnosno ostali članovi više mu nisu uspijevali pratiti korak. Na Gabrielovo tadašnje raspoloženje presudno su utjecali i vjenčanje te teško rođenje njegova prvog djeteta. Zato 1975., nakon kraja opsežne turneje po SAD-u, na kojoj su, među ostalim, odsvirali cijeli “Lamb”, šokira svjetsku javnost objavom da napušta grupu. Time započinje vrlo uspješnu samostalnu karijeru. Gabrielov samostalni prvijenac iz 1977. sadržavao je skladbu “Solsbury Hill”, koja je alegorija njegova razlaza s tada već svjetski poznatom grupom.
Genesis su se tada našli bez svojeg idejnog vođe, duše grupe i ključnog aktera dotadašnjeg uspjeha. Počinju grozničavo tražiti novog pjevača, a na audiciju je stigao lijep broj svakojakih našminkanih čudaka koji su željeli oponašati Gabriela i njegove scenske nastupe, ali im to naravno nikako nije uspjelo, pa se ostali članovi grupe na kraju odlučuju da će pjevačke dužnosti preuzeti kar bubnjar Collins. Većina je tada bila uvjerena da će grupa bez Gabriela katastrofalno propasti, no s promjenom iz kvinteta u kvartet Collins se na kraju pokazao idealnim pjevačem ove grupe. Novi je zadatak uspješno obavio i bend je s njim u istodobnoj ulozi pjevača i bubnjara 1976. snimio odličan album “A Trick of the Tail”.
Collins je, suprotno svim negativnim očekivanjima, uspio uvjeriti i nove i većinu starih sljedbenika. Uvjerio je i većinu glazbenih kritičara, a grupa je tom pločom nastavila u prepoznatljivu glazbenom stilu. U povijesti rock glazbe malo je primjera da je popularna grupa ostala bez glavnog pjevača i jednako uspješno nastavila dalje, pogotovo ako je prethodni pjevač bio karizmatičan kao Gabriel. Novo razdoblje grupe već je počelo dobivati svoje obrise, iako se članovi benda toga tada još nisu bili svjesni.
“A Trick Of The Tail” požnjeo je brojne pozitivne kritike i dokazao da su Genesis bili mnogo više od puke prateće svirke za svojeg bivšeg teatralnog pjevača. K lijepom je uspjehu mnogo pridonijela i osjetno čišća produkcija nego na prethodnim albumima. Druga osobina koja je donijela neočekivan uspjeh bila je sama činjenica da je Collinsov vokal, prema mišljenju brojnih glazbenih kritičara, zvučao ‘gabrielovskije’ od samog Gabriela. Novi je album sadržavao dosta Genesis klasika poput “Ripples”, Squonk”, “Dance On a Volcano” i “Los Endos”.
Usprkos neočekivanom uspjehu albuma “A Trick of the Tail”, i dalje je postojao problem što učiniti s koncertnim nastupima. Collins je bio uvjeren da može pjevati i bubnjati istodobno i uživo, no ipak mu je trebao dodatni bubnjar koji će umjesto njega sjesti za bubnjeve dok je on ispred mikrofona. U to je vrijeme Bill Bruford, bivši bubnjar grupa Yes i King Crimson, bio jedini za kojeg je Collins osjećao da je prikladan za takav pothvat. Bruford je Genesis pratio na turneji 1976.
Kasnije je njihov stalni koncertni član postao američki bubnjar iz jazz fusiona Chester Thompson, najpoznatiji po suradnji s Frankom Zappom, grupom Santana i grupom Weather Report. Thompson je Collinsu omogućio neometan proboj u prvi plan pozornice, pred mikrofon. Collinsova interpretacija koncertnih skladbi bila je dosta manje teatralna i opuštenija od Gabrielove. Potonji je jednom izjavio da Collins bolje pjeva stare skladbe Genesisa od njega, ali nikad tako kao što ih je pjevao on.
Sljedeća ploča, “Wind And Wuthering”, koja je u Velikoj Britaniji izašla krajem prosinca 1976., s klasicima “Eleventh Earl Of Mar” i “Afterglow” bila je za većinu starih sljedbenika njihova posljednja ‘klasična’ ploča. Nakon svjetske turneje 1977., obilježene dvostrukom koncertnom pločom “Seconds Out”, Genesis napušta dugogodišnji gitarist Hackett. Nakon Gabrielova odlaska on je bio prvi (tada još aktivni) član grupe koji je snimio samostalni album, naslovljen “Voyage Of The Acolyte” (1975).
Bend ne traži zamjenu za Hacketta jer od tada djeluje kao trio u studijskoj postavi Collins, Banks i Rutherford. Gitarističke dužnosti u studiju preuzima kar basist Rutherford, dok za koncertne usluge na gitari odnosno basu uskače američki gitarist Daryl Struemer. Prva ploča koju Genesis 1978. snimaju kao trio zove se “And Then There Were Three”. Doživjela je izniman komercijalni uspjeh, za što je zaslužna ponajprije ljubavna balada “Follow You Follow Me”. Za Genesis tako počinje novo razdoblje kraćih i pristupačnijih skladbi koje im donosi velik komercijalni uspjeh, ali stilskim zaokretom prema poprockovskijoj i osjetno manje progrockovskoj orijentaciji počinju gubiti stare sljedbenike.
Godine 1979. grupa bi skoro izgubila Collinsa, koji se upravo tada preselio u Kanadu zbog problema s tadašnjom suprugom i rastave koja je uslijedila. Srećom, nakon toga se vraća u Englesku i pridružuje ostalim članovima pri snimanju nove ploče. To je iskustvo snažno utjecalo na njega i od tada je mnogo više pridonosio tekstovima i pisanju glazbe. Prema njegovim riječima, upravo je rastava zaslužna za njegov napredak u ulozi pisca tekstova i glazbe. Sljedeća ploča legendarne grupe bila je zahvaljujući njemu vrlo osobna i ujedno prva na kojoj je Collins po svom lirskom doprinosu bio ravnopravan Banksu i Ruthefordu.
“Duke” (1980, RockLine recenzija) njihova je zadnja progrockovska ploča, no već je neka vrsta hibrida progresivnog rocka, pop rocka i melodičnog rocka. Trend koji je počeo prethodnom pločom ovdje je bio još izraženiji, a zvukovni elementi koji su obilježili njihovu glazbu u sedamdesetima do tada su gotovo posve nestali. “Duke” im s brojnim hitovima poput “Misunderstanding”, “Turn It On Again” i “Alone Tonight” donosi svjetski komercijalni uspjeh. Ujedno im prvi put donosi vodeće mjesto na britanskoj ljestvici ploča i grupa preko noći postaje megazvjezdani pop bend. Osim toga, sve zvjezdaniji Phil Collins sa svojom iznimno uspješnom samostalnom karijerom kroz osamdesete počinje utjecati na glazbeni stil grupe. Upotreba programiranog ritma bubnjeva postaje trend na sljedećim pločama Genesisa i Collinsovim samostalnim pločama.
Poseban RockLine prilog posvećen 40. obljetnici izlaska albuma “Duke” možeš pročitati OVDJE.
Godine 1981. bend se konačno pretvara u pop atrakciju i pločom “Abacab” postaje jedna od najpopularnijih grupa osamdesetih. Hitovima “Abacab” i “Keep It Dark”, koji sadrži suradnju s grupom Earth, Wind & Fire, nastavljaju golemi uspjeh. “Abacab” je sadržavao još više ‘novovalnog’ zvuka i još više programiranih bubnjeva.
U to vrijeme Collins izdaje i svoju prvu samostalnu ploču “Face Value”, koja mu donosi izniman uspjeh i lansira ga među najveće glazbene ikone osamdesetih. Nakon opsežne svjetske turneje 1982. izdaju dvostruku koncertnu ploču ”Three Sides Live”. Vrhunac te godine svakako je bilo kratko ponovno okupljanje klasične verzije benda, dakle s Gabrielom i Hackettom, pod imenom “Six of the best”. To je okupljanje nažalost trajalo samo za jedan nastup na festivalu Miltona Keynesa. Spomenuti nastup organiziran je samo zato da pokrije dio gubitka koji je Gabriel doživio sa svojim WOMAD festivalom početkom 1982. Sve nade u stalno okupljanje klasične postave ‘padaju u vodu’ i Collins konačno postaje alfa i omega grupe, a vremena veličanstvenih, simfonijskih kompozicija s Gabrielom tek su daleka uspomena.
Godine 1983. izdaju jedan od svojih boljih poprock albuma. Zvao se jednostavno “Genesis”, iako ga zbog naslovnice neki zovu “Shapes”. Novi album ponovno im donosi izniman uspjeh i već treći put zaredom vrh britanske ljestvice, a novi hitovi bili su “Mama”, “That’s All” i “Home By The Sea”. Budući da je Collinsova solo karijera tada već bila uspješnija od samih Genesis, bend je uzeo kraću stanku kako bi se i Banks i Rutherford posvetili svojim samostalnim projektima.
Godine 1986. vraćaju se s novim komercijalno iznimno uspješnim albumom. Zapravo je riječ o njihovu dosad najuspješnijem dosegu. “Invisible Touch” s brojnim hitovima poput naslovne skladbe, “Tonight Tonight Tonight”, “Throwing It All Away”, “In To Deep” i “Land Of Confusion” ponovno osvaja svjetske pop ljestvice, što više nije iznenađenje jer izlazi baš na vrhuncu Collinsove solo popularnosti. Grupa je upravo zato tada na vrhuncu svoje komercijalne uspješnosti. Nakon opsežne turneje članovi benda ponovno se posvećuju svojim samostalnim karijerama.
Za većinu starih privrženika “Invisible Touch” bio je ipak previše komercijalan pa su se mnogi počeli pitati koliko će grupa još izdržati teret Collinsove slave u ulozi samostalnog glazbenika, odnosno koliko će on sam izdržati u dvostrukoj ulozi. Godine 1987. Genesis postaju prva grupa koja je na stadionu Wembley svirala četiri dana zaredom. Također postaju prva grupa koja je na koncertima počela koristiti golema jumbotron platna i prizmatični zvučni sustav. Collins se u međuvremenu sve više posvećuje svojoj supermegauspješnoj solo karijeri. Sa samostalnim putem zaposleni su i Banks i Rutheford. Potonji pred kraj osamdesetih osniva popularnu grupu Mike and The Mechanics.
Godine 1991. Genesis se neočekivano vraćaju u studio i snimaju ploču “We Can’t Dance”, koja opet sadrži brojne hitove poput “No Son Of Mine”, “Jesus He Knows Me” i “I Can’t Dance”, da spomenemo samo one najpoznatije. Komercijalni uspjeh bio je ipak i dvosjekli mač, a većina starih privrženika do tada je bila definitivno uvjerena da su Genesis samo još Collinsov prateći bend. Collins u to vrijeme počinje pisati i filmsku glazbu, ponajviše za korporaciju Disney, pa je svima bilo posve jasno da je samo pitanje vremena kada će napustiti grupu. Nedvojbeno ima dosta istine u tome da je Collinsova samostalna karijera dosta utjecala na tadašnji glazbeni pristup Genesis. Slijedi još jedna duga i uspješna svjetska turneja koja završava 1992. Na kraju turneje bend izdaje dva koncertna albuma, “The Way We Walk-The Shorts” (1992.) i “The Way We Walk-The Longs” (1993.).
Godine 1996. superzvijezda Collins napušta Genesis, koji su mu do tada već odavno postali pretijesni. Mnogi su privrženici to tada doživjeli kao posljednji čavao u lijesu grupe. Izvorni članovi Tony Banks i Mike Rutherford tako ostaju sami, ali ne zadugo, jer se na opće iznenađenje odlučuju nastaviti i krenuti ispočetka. Nakon brojnih nagađanja tko će biti novi pjevač (spominjali su se i Sting te Fish, bivši pjevač grupe Marillion, dok se u užem izboru našao David Longdon, pokojni pjevač grupe Big Big Train) potonjeg pronalaze u mladom i talentiranom škotskom pjevaču Rayu Wilsonu, bivšem članu grupe Stiltskin.
Novi Genesis za povremenog bubnjara na novom albumu “Calling All Stations” (1997.) pozivaju Marokanca Nira Zida Kyahua, koji je za bubnjevima ostao i na koncertnoj turneji nakon izlaska albuma. Preostale bubnjeve na novom albumu odsvirao je Amerikanac Nick D’Virgilio, aktualni član grupe Big Big Train i bivši član grupe Spock’s Beard. “Calling All Stations”, usprkos odličnom novaku Wilsonu i postupnom povratku prog korijenima na nekim skladbama te dvama mini hitovima “Congo” i “Shipwrecked”, ne doživljava očekivani uspjeh. Novi album bio je uspješan samo u Europi. Posvuda drugdje, ponajviše u SAD-u, komercijalno je potpuno propao, što je kobno utjecalo na otkazivanje američkog dijela koncertne turneje.
Banks i Rutherford zbog velikog razočaranja prekidaju suradnju s Wilsonom i odlučuju se posvetiti svojim solo projektima. Genesis tada neslužbeno prestaju postojati, što izaziva veliku tugu kod brojnih ljubitelja dobre glazbe. Pojedini se članovi usprkos svemu i dalje čuju međusobno te se ponekad čak okupe uz određene svečane događaje i obljetnice, ali novu glazbu već dugo ne stvaraju. Godine 1999., povodom okrugle obljetnice, nakratko se okupilo gotovo sve bivše i aktualne članove te su snimili novu verziju skladbe “Carpet Crawlers”, na kojoj su Gabriel i Collins uspješno podijelili vokalne dionice.
Godine 2006. Genesis su se za koncertnu turneju ‘Turn It On Again’ ponovno okupili u postavi Collins, Rutherford i Banks. To ponovno okupljanje, koje je prema prvotnim planovima trebalo uključivati i Gabriela i Hacketta te koncertno izvođenje cijelog albuma “The Lamb Lies Down on Broadway”, u manje ambicioznoj je verziji trajalo samo do 2007., ali dovoljno dugo da nakon njegova završetka izađe koncertni album “Live Over Europe 2007”. Nakon toga ponovno slijedi duga neaktivnost i povratak pojedinačnim samostalnim projektima.
Tako je bilo sve do 2020., kada su Collins, Rutherford i Banks objavili da kreću na svoju oproštajnu turneju kao članovi Genesis. Vijest o novoj turneji bila je poprilično iznenađenje zbog Collinsovih sve većih zdravstvenih problema, jer su se nagluhosti pridružile i poteškoće s hodanjem zbog kojih se morao odreći aktivnog bubnjanja, dok je tijekom pjevanja uglavnom morao sjediti na stolcu. Zbog vladavine pandemije covida-19 turneja je odgođena na 2022. Jedan od nastupa pogledao je i Gabriel, koji se Collinsu, Rutherfordu i Banksu nažalost nije pridružio na pozornici. Nakon uspješnog završetka turneje posljednja trojica članova legendarne grupe ostaju tajanstveni oko njezine budućnosti jer još nisu objavili službeni kraj, tako da oznaku ‘posljednja turneja’ treba uzeti s rezervom.
autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
