Izdavač: Charisma Records
Datum izlaska: 28.03.1980
Produkcija: Genesis & David Hentschel
Trajanje albuma: 55.06 min
Žanr: Progressive Rock / Art Pop Rock
Ocjena: 8.0 / 10
“Duke” je na više načina zanimljiva i jedinstvena ploča za Genesis, jer je svojevrsni most između dvaju glazbenih lica grupe. Na njoj su Genesis napravili glavni korak od progresivnog rocka prema popu, odnosno new waveu 80-ih, te preko noći postali svjetska pop atrakcija koja je počela puniti stadione k’o ludi, ali po visoku cijenu glazbene kreativnosti i gubitka većine starih fanova.
Nakon golemog hita “Follow You Follow Me” s prethodne ploče “…And Then There Were Three…” (1978) nije bilo ni previše iznenađujuće što su odlučili ostaviti iza sebe svoju prošlost jedne od najboljih i najvažnijih grupa progresivnog rocka 70-ih i prilagoditi se novim vremenima. Njihova glazba počela se temeljiti na kraćim skladbama koje su manje-više bazirale na new waveu i rhytm ‘n’ blues motivima. Dakle, na nečemu čega do tada u njihovoj glazbi nije bilo. “Duke” je tako svojevrsni hibrid između progresive i popa. I upravo to ovaj album čini iznimno posebnim jer je kombinacija obaju glazbenih stilova dala nekoliko vrlo zanimljivih rezultata. Osim toga, taj je album navodno tada bio uzor brojnim novorođenim prog grupama 80-ih, koje su tada stvorile novi žanr neo-prog (Marillion, IQ, Pendragon, Pallas, Twelfth Night…).
Phil Collins je upravo s ovim albumom postao vodeći element grupe, ponajprije svojim ljubavnim i društvenim tekstovima te karizmom rođenog zabavljača na pozornici. S ovim albumom postao je autor većine tekstova i glazbe za grupu. Njegov utjecaj na grupu ipak još nije toliko osjetan jer je sa solo karijerom počeo malo kasnije, nakon izlaska ovog albuma. Nesretni rastanci očito su postali jedna od glavnih Collinsovih lirskih tema, a “Dukeov” koncept tako se temelji na njegovu traumatičnom razvodu od prve žene. Tekstovi su postali puno osobniji, odnosno praktički su isključivo još samo te vrste, nauštrb inteligentnih i nadrealnih tema s prethodnih albuma. Većina skladbi na albumu unatoč dominaciji new wave/pop zvuka, Collinsovih programiranih bubnjeva (prvi put na albumima grupe) na nekim dijelovima skladbi i modernih klavijatura Tonyja Banksa vrlo je dopadljiva i trebala bi se svidjeti i većini fanova klasičnih Genesis. Collinsov vokal do ovog je albuma znatno napredovao i na njemu su već nestale gotovo sve usporedbe s njegovim prethodnikom. S druge strane, “Duke” sadrži priličan broj dobrih do prosječnih pop skladbi, koje su praktički sve redom bile veliki hitovi, npr. “Behind The Lines”, “Duchess”, “Misunderstanding”, “Turn It On Again” i “Alone Tonight”.
“Duke” je napola konceptualan album i grubo, preko nekih skladbi, priča priču o usamljenom “vojvodi” (“Duke”) kojeg napusti voljena, ali uzvišena “vojvotkinja” (“Duchess”), pa kad ostane sam samcat (“Behind The Lines”), kroz njemu uvijek jednake dane tužno jecajući gleda kroz prozor (“Alone Tonight”), zaboravljen od cijelog svijeta i apatično zavaljen pred svojim TV-om (“Turn It On Again). Na kraju se ipak odluči otputovati i potražiti je (završetak “Duke’s Travels” i “Duke’s End”), ali ne saznajemo je li je na kraju pronašao. Kraj priče si tako može proizvoljno zamisliti svatko. Možda taj Collinsov koncept zvuči pomalo patetično (kao, iskreno govoreći, i većina njegove kasnije osobno-ispovjedne poezije, osobito iz solo karijere), ali ipak se kroz cijeli album preko glazbe i tekstova osjeća neki koncept, odnosno povezanost među skladbama, jer se neki motivi unutar pojedinih skladbi više puta ponove. “Duke” je navodno isprva čak bio zamišljen kao posve konceptualan album s duljom suitom u stilu “Supper’s Ready” (Foxtrot, 1972), ali su ga upravo zbog toga radije “razrezali” na više skladbi, na veliko olakšanje izdavača i na žalost većine starih fanova. Te skladbe koje tvore koncept ujedno su i najbolje na albumu.
Pompozno dramatični “Behind the Lines” jedna je od najenergičnijih uvodnih skladbi u povijesti grupe, s udarnim instrumentalnim otvaranjem na Banksovu sintesajzeru i prepoznatljivim jazzerskim ritmom Collins-Rutherford. Nakon toga slijedi prijelaz u dio koji je očito izgrađen na soulu i koji otvara Collinsov vokal. Skladba koja nazorno predstavlja novo lice grupe, koja je s new wave zvukom odlučno zakoračila u 80-e. Svakako prilično očit korak prema komercijalizaciji, ali ipak vrlo solidna skladba. Collins je istu skladbu u nešto izmijenjenoj verziji objavio i na svojoj prvoj solo ploči “Face Value” (1981). Neposredno slijedi”Duchess”, koja ima otvaranje bazirano na kombinaciji Collinsovih programiranih etno ritmova na bubnjevima i modernih new wave sintisajzera, a istovremeno ima epsku strukturu pa je zato jedna od zanimljivijih “pop” tvorevina albuma. “Guide Vocal” je kraća, ali dramatična uvertira na klaviru s proživljenim Collinsovim vokalom, kojoj slijedi “Man Of Our Times”, koja ima razlomljen ritam i nešto izobličen, ali sjajan Collinsov vokal te Banksove moderne sintisajzere. Odličan je križanac između prepoznatljivih progresivnih varijacija grupe i new wavea sa zaštitnim Collinsovim refrenom. Komercijalizacija je očita na pop štiklecu “Misunderstanding”, koji je u vrijeme izlaska bio velik hit, a inače je riječ o jednoj od slabijih skladbi ovog albuma, odnosno grupe, s prilično patetičnim tekstom. Činjenica je da joj se čovjek u svoj njezinoj komercijalnoj jednostavnosti nakon nekoliko slušanja prilično brzo zasiti. “Heathaze” je zato jedna od boljih tvorevina albuma, koja čak nosi nešto duha klasičnih Genesis, a mene glavni motiv lagano podsjeća na jedno od ranih djela Marillion. “Turn It On Again” je još jedan pop hit s domišljatim Rutherfordovim rifom. Nije ništa posebno, ali ipak jedan od boljih pop štikleca grupe. “Alone Tonight” je Collinsova balada s prilično patetičnim refrenom, koji već prilično podsjeća na njegove solo radove, iako je komad Rutherfordov. Ne sumnjam pak da će se mnogoj nježnoj duši pri slušanju skladbe orositi oči jer tip doista pjeva iz srca. “Cul de Sac” je s druge strane predivna, napola progresivna kompozicija koja ponovno podigne raspoloženje albuma i ima sve najbolje kvalitete grupe, a čak je i tekst sličniji “starim dobrim vremenima” grupe. Sva trojica glazbenika na njoj ostavljaju dušu. “Please Don’t Ask” jedna je od boljih balada grupe s Collinsovim vokalom i bez nepotrebne patetike.
Vrhunac albuma je nedvojbeno fantastični epski završetak u majstorskoj Banksovoj režiji, sastavljen od dvaju dijelova, “Duke’s Travels” i” Duke’s End”, koji zajedno tvore smislenu cjelinu i predstavljaju kraj Dukeovih lutanja te predivan završetak albuma. Dramatični “Duke’s Travels”, koji se otvara šumom valova na sintisajzerima i uz odličan, klasični jazzerski ritam Collins-Rutherford sadrži jedan od najboljih i najduljih Banksovih solaža na modernim sintisajzerima, prava je poslastica za sve ljubitelje klasičnih Genesis. U jednom trenutku kompozicija zvuči doista svemirski, a kad joj se pridruži i odličan Collinsov vokal, odjednom se otvore prava progresivna deveta nebesa. Ne sjećam se da je Collinsov vokal ikada, ni prije ni poslije, zvučao tako “uzdižuće” kao na ovoj skladbi. Epski vijenac posljednje je veliko progresivno remek-djelo grupe i jedna od najboljih kompozicija grupe, koja se može ravnopravno nositi s njihovim najboljim djelima 70-ih. Kad se na kraju “Duke’s End” još jednom ponovi osnovni motiv iz “Behind The Lines”, album se na smislen način zaključi onako kako se i otvorio. Mogu reći da ovaj fenomenalni epski završetak kvalitetu albuma podigne za barem jedan kvalitativni razred i upravo zbog toga je “Duke” vrijedan pozornosti i onih koji su nakon “Follow You Follow Me” odustali od komercijalizacije grupe.
Genesis su s “Duke”, koji je bio golem uspjeh diljem svijeta i njihov prvi “zlatni” album na britanskim ljestvicama, napravili jako dobru ploču koja uspješno plovi između progresive i popa, a istovremeno ima dovoljno progresivnih elemenata da ne ispadne običan new wave pop album, iako je ujedno više nego očita najava da se grupa odlučila posvetiti upravo tom smjeru i odbaciti svoj kreativni izraz. Produkcija je odlična i album ima vrlo “živ” zvuk, možda čak najživlji od svih albuma grupe. Za sve slušatelje AOR-a i pop rocka “Duke” je unatoč povremenoj kompleksnosti prava poslastica, dok je za fanove progresivnog rocka, odnosno klasičnih Genesis, to još posljednji album grupe koji je vrijedan slušanja i na kojem grupa još nije prodala glazbeni izraz većem komercijalnom uspjehu i podredila se Collinsovoj solo karijeri. Tko se naime pri slušanju neće previše opterećivati genesisovskom ostavštinom 70-ih, u “Duke” će otkriti mnogo predivnih glazbenih trenutaka.
autor: Peter Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Behind The Lines (5:43)
2. Duchess (6:25)
3. Guide Vocal (1:21)
4. Man Of Our Times (5:34)
5. Misunderstanding (3:13)
6. Heathaze (4:57)
7. Turn It On Again (3:46)
8. Alone Tonight (3:54)
9. Cul-De-Sac (5:06)
10. Please Don’t Ask (4:00)
11. Duke’s Travels (8:39)
12. Duke’s End (3:08)
Postava:
Phil Collins – vokal, bubnjevi, programiranje bubnjeva
Mike Rutherford – gitara, bas gitara, prateći vokal
Tony Banks – klavijature, 12-žičana gitara, prateći vokal
