Nastupaju: Leprous / Monuments / Kalandra
Mjesto događanja: Ljubljana / CUK Kino Šiška / Slovenija
Datum: utorak, 28. 2. 2023
Leprous, sjajni progresivnometalski posebnjaci, posljednjeg su se dana ovogodišnjeg veljače ponovno vratili u Ljubljanu kako bi u slovenskoj prijestolnici odsvirali novi koncert. I to kakav. Nakon gotovo deset godina, kad su krajem listopada 2013. svirali u Orto baru, gdje su zabavljali šačicu progresivnometalskih glazbenih sladokusaca, ovaj su put konkretno napunili prostor Kina Šiške.
Bend koji djeluje dvadesetak godina izdao je između 2009. i 2021. osam studijskih albuma. Na njima je pokazao izvanrednu artističku znatiželju i u dobrih desetak godina takve kreativnosti popeo se na sam vrh najzanimljivijih i najposebnijih skupina suvremenih dostignuća u progresivnom metalu, pa i progresivnom rocku. Jednom riječju. Eklekticizma im ne manjka.
Skupina je u Ljubljanu stigla s aktualnim studijskim albumom “Aphelion” (2021, RockLine recenzija), koji je izašao prije dvije godine. U vrijeme, dakle, kad su koncertne turneje na globalnoj razini nažalost bile utopija. Više od polovice repertoara činili su albumi “Pitfalls” i “Aphelion”, što je samo dokazivalo s kakvim se žarom skupina otisnula na turneju predstaviti glazbu koju stvara posljednjih godina. Oba su albuma i stilski srodnija nego kad ih usporedimo sa starijim (u svemu odličnim) materijalom.
Koncertnu večer otvorili su Kalandra. Norveško-švedski rokeri koji prefinjeno općenju s tradicionalnim nordijsko-keltskim melosom i kuju ga u sebi svojstven art-folk format. Kalandra na slovenskom znači kalendar. Prilično blizu norveškom izrazu, zar ne? Glazbena priča zanimljiva poznavateljima izvođača poput Aurore, London Grammar, Sleeping at Last, Wardrune. Preko obrade originala Wardrune, Helvegen, Kalandra su si pomogli proširiti svoje ime. Skupina je u dobre pola sata definitivno osvojila i uvjerila, ponajviše zahvaljujući dražesnom vokalu pjevačice Katrine Stenbekk i često ezoteričnoj, gotovo transcendentalnoj zvučnoj kulisi, za koju su u pozadini brinuli Jogeir Daae Mæland (gitara), Florian Bernhard Döderlein Winter (gitara) i bubnjar Oskar Johnsen Rydh. Dramatično, mistično i ispunjavajuće. S uvjerljivom atmosferičnom gradacijom. Skupina s desetogodišnjim stažem u Ljubljani je predstavljala prvijenac “The Line” (2020) te se predstavila odličnom uigranošću i kompaktnošću. Mekoćom i čulnošću. Usred nastupa svoje je dodao i instrumental Goat Horn Jam, koji je sve to samo potvrđivao. Bend je na kraju požnjeo konkretne ovacije jer je potpuno iznenadio i one koji skupinu prije susreta u Kinu Šiška još nisu (dobro) poznavali. Skupina ne koristi bas-gitare, ali se gitarista služe mnogim trikovima, uključujući i upotrebu violinskog gudala.
Monuments su britanski metalcore kvintet koji je na pozornicu donio posve drugu energiju! Druga priča. Moderno progresivnometalska, koja se vrti oko lika izvanserijskog bivšeg gitarista Fellsilenta Johna Brownea, privukla je u prve redove ponajviše one koji su tražili više riffovske razornosti u kombinaciji s kričavim žarom, kakav isporučuje vokalist Monumentsa Andy Cizek. Tehnička složenost, koja Monuments postavlja u sam vrh novodobnih skupina oboružanih djent i mathcore manevrima, gdje nije teško zamijetiti ni jazzovske sadržaje upakirane u metal, na trenutke je oduzimala dah. Uz poliritmičke ekscese, ekstremnu brzinu Brownea na gitari i osjećaj kao da se kvartet pritom igra s perolakom lakoćom – karikirano rečeno, da uz sve te zapanjujuće ekscese svaki od članova još uvijek stigne jednom rukom ušljokati i kavicu – možemo reći da cijela stvar već gotovo graniči s perverzijom. U pozitivnom smislu. Nevjerojatno u kakve ekstreme danas seže glazbeno-tehnička napiflanost. To što je skupina prešla iz kvinteta u kvartet, za što se nadamo da više neće posezati za tako čestim izmjenama u budućnosti (čitaj: Browneu je jednostavno teško slijediti), na pozornici se Monuments bitno ne primjećuje. Pokrivenost zvučnog prostora na pozornicama ostaje nepokolebljiva. Četrdeset minuta opće tjelovježbe (uz sve vratolomne juriše) zaključila je odlična nova skladba The Cimmerians s aktualnog albuma “In Stasis” – s jazzovskim uvodnim gitarskim ‘clean’ dijelom, koji bi Browne mogao po volji malo produljiti. No nije bilo više vremena. Bend je u svom artističkom ekstremu isporučio bombastično vrhunski show.
Leprous! Uvodno (kakvo uvodno? – već smo u trećoj trećini reportaže) treba istaknuti izniman odaziv. Šiška je bila obilato popunjena. Ne baš rasprodana, ali ni daleko od rasprodanosti. Leprous, koji su 2013. posjetili Orto bar i kasnije nastupali i na festivalu Metaldays (nezaboravan je bio susret sa skupinom u 17 sati poslijepodne i na sunčanoj pripeki 23. 7. 2018., kad je bend cijedio znoj iz svojih sivih košulja dugih rukava), potvrdili su da rastu. Nisu narasli samo artistički. Nego i u stjecanju publike. Masovno. Na globalnoj razini. Upotreba engleskog jezika u sporazumijevanju za gornjim i donjim šankom te je večeri bila prilično uobičajena pojava, što je potvrđivalo da je ovaj ljubljanski koncert došlo pogledati mnogo posjetitelja iz inozemstva. Još prije četiri godine, kad smo Leprous gledali isto tako u veljači usred grazkog kluba Explosiv, nitko nije smio ni pomisliti da će skupina postići neki proboj i u smislu šire popularnosti. Možda je tome pridonijelo i globalno emitiranje serije ‘lockdown’ koncerata iz rodnog Nottodena 2021. godine.
Bend je dakle obilnije predstavljao posljednja dva albuma. Einar Solberg je očekivano zapanjio svojim vokalnim nastupom, kojemu gotovo da nema premca. Neprestano je u visinama. Ekstremnim i tek rijetko normalnim. Vokalna tehnika je izvanredna, a Einar je definitivno ključni element koji svojim vokalnim karakteristikama daje Leprousima izražen pedigre artističkog unikuma. Kvintet (plus koncertni član i čelist Raphael Weinroth-Brown) očarao je nastupom. Perfekcija i vrhunska uigranost uz svu kompozicijsku razgibanost i teatralno kruženje kroz mirne (gotovo sanjive) pasaže, koje prekida adrenalinska proganjanost žešćih (riffovskih) dijelova, ugodila je i isporučila briljantno koncertno iskustvo. To se tiho očekivalo. No dok to ne doživiš i ne osjetiš uživo i na vlastitoj koži, znatiželja ti jednostavno ne da mira.
Kod Leprousa je fascinantno da svi članovi zapravo sviraju sve instrumente. Glazbeno visoko školovani i obrazovani glazbenici tijekom koncerta kružili su od svojih primarnih instrumenata kao na pokretnoj traci prema klavijaturama, što je, među ostalim, bila i domena vokalista Einara Solberga te nevjerojatno agilnog i aktivnog čelista Raphaela Weinrotha-Browna. Pritom je zanimljivo promatrati da se ni jednom ne uračunaju. Svatko točno zna što mora odraditi u određenoj točki koncertne večeri. Pritom instrumentalisti stalno moraju imati na oku uživljenog Solberga, koji koristi pozornicu i konkretnim šetnjama čas na lijevu, čas na desnu stranu, da ga netko ne obori.
Solberg je negdje na polovici ljudima dao na izbor i glasovanje četiri točke: Running Low, Angel, Alleviate i Forced Entry. Potonje dvije bile su na kraju glasovanja vrlo izjednačene. Budući da se Solberg nije mogao odlučiti, bacio je među publiku neki predmet (čini mi se komad zgužvanog papira). Onaj tko ga je uhvatio u publici, morao mu je priopćiti izbor između tih dviju skladbi. Pobijedila je Forced Entry, što je razveselilo ponajviše sve koji se kunu u ranije razdoblje djelovanja skupine, obilnije opterećeno mnoštvom distorziranih decibela. Usput je tako i drugi studijski album “Bilateral” (2011) barem jednom skladbom dobio koncertnu pozornost. Zapravo bih u cijeloj večeri mogao naći samo jedan (manji) minus. Izvedbu još kojeg starijeg komada više. Dakle iz ere 2009. – 2015. No to su već minorne primjedbe.
Bend je u finalu očarao odličnom novom Nighttime Disguise (“Aphelion”) te se vratio na obvezni bis s mračnom i izrazito atmosferičnom kompozicijom The Sky Is Red (“Pitfalls”), kojom je još posljednji put osvojio publiku, koja se na kraju nikako nije pomaknula iz stanja hipnoze. Dojmovi su bili iznimno snažni. Leprous te jednostavno pomaknu. Svojim žanrovskim talionikom oni su pojam glazbene perfekcije, koji ih postavlja na unikatno mjesto progresivnometalskog žanra. Sa zanosom i žarom koncertne briljantnosti iskazane u Ljubljani bit će zanimljivo promatrati dokle će seći osvajanje glazbenih masa na globalnoj razini. Kad je Solberg tijekom koncerta pitao: Koliko nas je ljudi vidjelo u Orto baru, javilo se možda dvoje u publici. Kad je pojačao pitanje, dobio je povratnu reakciju da je na festivalu Metaldays skupinu vidjelo već više ljudi. Posjet u Šiški 2023. samo je potvrdio da skupini popularnost više nego očito raste. I Leprous su to postigli prirodnom evolucijom. Svojom tvrdoglavošću jedinstvenog glazbenog vizionarstva, što je zapravo najviše što ti neki izvođač može dati i ponuditi.
Tekst: Aleš Podbrežnik & Edita Klemen
Fotografije: Aleš Podbrežnik & Edita Klemen (br. 14, 23 & 44-48)
Kalandra setlista:
1. Borders
2. Slow Motion
3. Naive
4. Virkelighetens Etterklang
5. Goat horn jam
6. Ensom
7. Brave New World
Monuments setlista:
1. I, the Creator
2. Opiate
3. Leviathan
4. Empty Vessels Make The Most Noise
5. Cardinal Red
6. False Providence
7. Lavos
8. The Cimmerian
Leprous setlista:
1. Have You Ever?
2. The Price
3. Illuminate
4. Observe the Train
5. On Hold
6. Castaway Angels
7. From the Flame
8. Forced Entry (odabrana od strane publike među ponuđene tri opcije: Running Low, Angel, Alleviate)
9. Out of Here
10. Slave
11. Distant Bells
12. Below
13. Nighttime Disguise
—bis—
14. The Sky Is Red
