Izdavač: Insideout Music
Datum izlaska: 27. 8. 2021.
Produkcija: Leprous
Trajanje albuma: 56.04 min
Žanr: Progressive Metal
Ocjena: 9.0/10
Leprous! Norveški progresivni rokeri, koji su tijekom više od dva desetljeća od kultne klupske atrakcije polako izrasli u jednu od glavnih i vodećih snaga na današnjoj sceni progresivnog metala i progresivnog rocka, vraćaju se dakle s novim albumom. Zove se »Aphelion«.
»Aphelion« u astronomiji označava točku na ekliptici u kojoj je planet najudaljeniji od Sunca, odnosno od zvijezde oko koje se vrti. Postoji čak i slovenski izraz, Odsončje, što u glavama ovih norveških briljantnih glazbenika može biti sinonim za svašta, a općenito za nizanje mračnih i sumornih glazbenih krajolika, u kojima se skandinavski glazbenici općenito već gotovo poslovično oduvijek izvrsno osjećaju!
»Aphelion« možemo proglasiti najdovršenijim i najcjelovitijim, recimo slobodno, najzrelijim albumom Leprousa do danas. Bend se njime ne zaustavlja. Opet isprobava i predstavlja eksperimentalne pothvate kojima dokazuje da nosi i posjeduje kreativni dinamit, koji se pali s nesmanjenom maštovitom eksplozivnošću, iako se na ovaj album može gledati i tako da se bend načas osvrnuo na korijene prethodnog opusa prijeđenog glazbenog puta. Riječ je o izuzetno uravnoteženom albumu. U smislu individualne razine skladbi, koje se u skladateljsko-eksperimentalnoj raskoši međusobno snažno razlikuju. Upravo je to ono što je najprivlačnije kod Leprousa. Priča za koju znaš kakva će biti, a ipak te svaki put uhvati nespremnog i kao takva ugodno iznenađuje.
Nisu više toliko metal, iako ostaju metal. Ili drugačije rečeno. U estetici aranžiranja novi se album sudara s trenucima nadahnutima i pop estetikom osamdesetih. Za takve uzore Einar uvijek može zaviriti i k sunarodnjacima A-HA. Sve je na svom mjestu. Album je nova priča o iznimno pomirljivom druženju vodećih motiva sa strukturama uzorkovanja, programiranja (više nije tajna da su Leprousovi uzori, među ostalima, i Radiohead), što opet donosi sliku skladbi u kojima u prvi plan stupa elektronika (Silhouette).
Trenuci bučne (metalski nakostriješene) implozije često su namjerno ‘presječeni’ organskim i suptilnim pasažama, u kojima Einara po potrebi prati samo klasični klavir. U tim trenucima isticanja organskih zvučnih pastela i ispovjedne intime, Einar sa svojim vokalom, koji je u smislu svih superlativa doslovno teško opisiv, ostaje nedodirljiv. Svojim vokalnim držanjem i izvedbom Einar potvrđuje da vrijedi za jednog od najboljih pjevača post-milenijskih progresivnometalskih bendova nove generacije, u koje već poprilično dugo svojom superiornom samoniklošću spadaju i Leprous. Sve je to razotkriveno već u uvodnoj, krajnje dramatičnoj Running Low, koja je povrh opisanog tijeka događaja i konkretno začinjena aranžmanima neoklasicizma (dodane žičane i puhačke dionice, puhački orkestar). Kombiniranje aranžmana sa žičanima i puhačima susrećemo kasnije i u The Shadow Side, pa u završnici Nighttime Disguise.
Bez brige. Iako je već gotovo poslovični razvoj čudaštva gitarskih akorda opet ovisan o razvoju skladbi, kakve Einar stvara pretežno na klaviru, »Aphelion« i dalje zadržava onaj dražesni moment u kojem Suhrkeovo osmerožičano veslo proizvodi i poneku konkretniju modernu ‘djent’ granatu, kako je naznačeno u najistraživačkijoj i progresivno najraznolikijoj, ‘razigranoj’ skladbi albuma, a to je završna Nighttime Disguise.
Leprous i dalje posjeduju nevjerojatan osjećaj za razvoj teatralnosti, pri čemu ne kriju smjele i nadasve duhovite poteze sebi svojstvene blaženo kreativne ambicioznosti te tako neprestano oduševljavaju eklekticizmom, koji tijekom slušanja uvijek iznova dočarava trenutak slatko šokantne nepredvidljivosti i dijeljenja trenutaka slatkog iznenađenja. Sve to bend i na novom albumu pruža svojoj publici, u kojoj vrvi od najzahtjevnijih i najrazmaženijih slušatelja.
Vrijedi istaknuti doprinos Baarda Kolstada. Bubnjar je esencijalni gradivni element jedinstvenog glazbenog karaktera benda. No često je zanemaren kad dođe do rasprava o glazbenim dosezima benda. Baard je svojevrstan posebnjak jer s prilično skromnim bubnjarskim setom, pogotovo kad govorimo o žanrovskoj oznaci »progresivno«, u skladbama napravi ogromno toliko. Ovaj put njegov rad izraženije dolazi u središte pozornosti, pogotovo u brojnim dužim pasažama, pa i skladbama kao cjelini, u kojima prevladavaju atmosferični dijelovi što plove na programiranom uzorkovanju i sintesajzerskim prekrivačima. Skokovito preklapanje između vodećih ritmičkih ključeva, kao i ‘rešetanje’ raspoloživog prostora unutar skladbi, Baard je fantastično iskoristio i pokazao se jednom od najvećih atrakcija ovog albuma. Tako aktivan snare bubanj u progresivnom metalu i progresivnom rocku teško ćeš naći. U Silent Revolution se Baard osobito slikovito ‘razvježba’. Genijalno lomi ritmove.
Einar pak nad svime što je zapisano do ovog dijela eseja ostaje svakako poglavlje za sebe. Nevjerojatno usavršen glazbeni umjetnik. To je vokalist koji može otpjevati bilo što i može pjevati bilo gdje. Bez obzira na žanr. Madrigale? S perjanom lakoćom. I ovaj je put njegov nastup zapanjujući i sam po sebi novi vrhunac nadopunjenog diskografskog opusa benda. U skladbama kao što je Out Of Here Einar pokazuje koliko potresno može uvući pod kožu svojom sentimentalnošću. U vokalnim vragolijama koje krase njegov ispovjedni karakter doslovno je neuhvatljiv i jedinstven. Na cijeloj aktualnoj svjetskoj glazbenoj sceni. Zato u albumu »Aphelion« mogu uživati, među ostalima, i ozbiljniji slušatelji koji inače prisežu na operne arije.
Da ne duljim. Narav same glazbe sastava kao što su, među ostalima, Leprous, naprosto je teško racionalno opisiva. Gdje god staviš točku, otvaraju se uvijek novi i novi neispisani listovi papira. Takva je i glazba albuma »Aphelion«. Jedinstvena i neuhvatljiva. Čarobna, mistična i trenutačno osvajajuća. Izazovna, drska, u svoj iskrenosti istodobno ‘paklena i krhka’. Neodrediva. Slobodoljubiva. Istinoljubiva. Iako »Aphelion« može djelovati kao album na kojem je bend već prilično davno iskazao bit svog umjetničkog vizionarstva, upravo zbog sve te prisutne jedinstvene samosvojnosti i samoniklosti, Leprous njime, i nakon 20 godina djelovanja, zadržavaju karakter jedne od najzanimljivijih glazbenih atrakcija. S »Aphelionom« Leprous zadržavaju kipuće držanje umjetničke kreativnosti u netaknuto besprijekornoj čarobnosti, koja će iznutra ispuniti i utažiti i najrazmaženije glazbene sladokusce.
Autor: Aleš Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Running Low (6:30)
2. Out of Here (4:16)
3. Silhouette (3:45)
4. All the Moments (6:52)
5. Have You Ever? (4:42)
6. The Silent Revelation (5:45)
7. The Shadow Side (4:29)
8. On Hold (7:48)
9. Castaway Angels (4:53)
10. Nighttime Disguise (7:04)
Postava:
Einar Solberg – vokal, klavijature, programiranje
Tor Oddmund Suhrke – gitara
Robin Ognedal – gitara
Simen Børven – bas-gitara
Baard Kolstad – bubnjevi
Gostujući glazbenici:
Chris Baum – violina
Henriette Lindstad Børven – violina
Ellen Fjærvoll Samdal – violina
Karen Suhrke – violončelo
Raphael Weinroth-Browne – violončelo
Pål Gunnar Fiksdal – truba
Blåsemafian – puhački orkestar
